Rujan je mjesec u kojem počinje škola. Dakako, ne samo škola nego i sve drugo: u rujnu nekako svi počinjemo ispočetka. Dok traje bablje ljeto svi još grabimo ostatke svojih godišnjih odmora, idemo na posljednje vikende, pokušavamo produžiti ono što se produžiti ne može: vrijeme bezbrižnosti. Ili, možda bi danas primjerenije bilo reći "vrijeme smanjenih aktivnosti." A ono što dolazi, ono na što nas upozorava suho lišće što ga ovih dana vije vjetar posvuda oko nas i jesenske kolekcije po dućanima su činjenica da još jedna godina počinje ispočetka. Naša godina, naime, ne počinje 1. siječnja, ona počinje oko 1. rujna.

Počinje školska godina, počinju fakultetski ispiti, počinje nova radna sezona. Svijet nam se, kao i moda, dijeli na jesensku i proljetnu kolekciju, samo što se u životu većine nas ne radi o haljinama i hlačama, nego o nečem puno ozbiljnijem: o jesenskim i proljetnim problemima. U rujnu se zahuktavaju poslovi, mobiteli više zvone, sve se intenzivira u svakoj djelatnosti pa se i mi spremamo za novu radnu godinu. I tu postoji jedan paradoks. Novu kalendarsku godinu obično čekamo s veseljem i šampanjcem, puni optimizma.

Novu radnu godinu dočekujemo obično sa strahom. To može biti otvoreni strah ili pritajena zebnja, ali vrlo često je jedan više neugodan nego ugodan osjećaj.
U kolektivnoj svijesti hrvatskih građana, naime, već desetljećima jesen je povezana sa sasvim konkretnim problemima. Ponajprije tu su troškovi povezani s polaskom djece u školu, troškovi za knjige, šlapice, torbe, troškovi za nužnu odjeću i obuću, a još nisu plaćeni ni dugovi od prije. Računi i opomene koji su pristigli ljeti još čekaju da se oni koji su došli s odmora s njima ozbiljnije suoče, s kalkulatorom i svim svojim matematičkim umijećem.

Čak su i isključenja plina ili struje ljeti rjeđa, telefonske kompanije ne prijete ozbiljno, sav je taj financijski mehanizam u stanju hibernacije. Budi se početkom rujna i onda opominje, prijeti, tjera da se s njim suočimo. Rujanska je plaća uvijek prekratka i potrošena prije vremena. To se događalo čak i kada većina plaća nije bila prekratka i unaprijed potrošena. U rujnu pojavljuju se i problemi na poslu. Reorganizacije, racionalizacije, štednja, nova radna pravila, uznemirujuće promjene i diskretne prijetnje onima sretnijima. Oni nesretniji već su odavno dobili otkaz i rujan im znači još samo korak bliže sezoni grijanja kad se ionako teže živi. U rujnu nas bombardiraju i strahovi i uobičajene priče da će ova godina biti veoma teška (kao što će biti), privreda funkcionira s bitno smanjenim kapacitetom, a ono što je odgodilo ljeto na naplatu dolazi u rujnu. Recimo, ministrica financija Martina Dalić govorila je prošlog tjedna o naplati dugovanja i stečajevima. Pozvala je vjerovnike da poduzimaju mjere naplate koje su propisane zakonom. Izgledalo je to kao pokušaj da se uvede financijska disciplina i red. Jasno, uz ogradu da se to ne može brzo jer ima 27.000 tvrtki koje su u blokadi duže od godinu dana i da je ukupan zbroj dugovanja 20 milijardi kuna. Postavlja se pitanje u kojem se roku sve to može riješiti. Imamo 27.000 mrtvih poduzeća i da u svakome imamo samo po jednog zaposlenog, to je već golema brojka. Pritom se ne kaže koliko je od tih "mrtvih" poduzeća u blokadi zato što im je to poslovni modus operandi (zaduži se i osnuj novu tvrtku), koliko zato što su poslovali s državom pa im potraživanja nisu plaćena, a koliko ih je poslovalo s velikim povlaštenim tvrtkama čiji vlasnici su državni miljenici i mogu raditi što god hoće. Također, u općem financijskom neredu dobar dio poduzeća istodobno su i vjerovnici i dužnici; ne mogu naplatiti svoja potraživanja, a bome ne mogu ni platiti svoje dugove.

Recesijska godina, pad potrošnje, opći strah ulagača, sve je to utjecalo na činjenicu da možemo očekivati vrlo tešku jesen i da u ovom slučaju zloguka predviđanja nisu samo dio folklorne prakse nego najcrnja realnost. A uz tu kriznu i financijsku realnost, mi ove jeseni imamo i predizbornu kampanju u kojoj se, tradicionalno, ne govori istina. Pogotovo ona neugodna. Jedna od tih neugodnih istina jest i činjenica da su upravo država i Vlada svojom indolentnošću i neučinkovitošću doveli do katastrofalne financijske nediscipline. Ta istina, ma koliko očita, ne izlazi jasno na vidjelo. Izborno je tijelo mršavo, zabrinuto i sklono prihvatiti zavaravanje. I zato je optimističan smiješak na licu premijerke Kosor kad krstari zemljom, postavlja temeljce, obilazi dane piva, isto što i smiješak liječnika koji pacijentu s metastazama govori da će sve biti u redu: "Mala prehlada, lipov čaj i med." Pa ako postoji trenutak kad doista nije vrijeme za optimizam, to je ovaj rujan. Ova je zemlja, otkako postoji kao samostalna država, prošla i rat i bombardiranja i smrtnu opasnost i tešku inflaciju. Postoji na ovom tlu i stanovita tradicija teškoća, pa i tragedija, ali čini mi se da optimizam nikad nije bio dalje od hrvatskih građana nego što se to događa ovoga rujna. Djeca u nižim razredima osnovne škole pisat će uskoro sastavke o jeseni kao o vremenu obilja. To sada možemo ustvrditi svi: jesen doista jest vrijeme obilja. No radi se o problemima i strahovima.