Većina imigranata iz Istočne Europe koji su u Britaniju došli u potrazi za boljim životom danas su beskućniciLondonci u posljednjih godinu dana primjećuju da na njihovim ulicama raste broj beskućnika, što je trend kojeg zadnjih 15 godina nije bilo. Sredinom 90-ih beskućnici su bili redovita pojava na ulicama britanske metropole, ali su polako i gotovo neprimjetno nestali. Država je financirala ne samo izgradnju socijalnih stanova nego i humanitarne udruge koje su radile na resocijalizaciji tih ljudi, koji su, živeći na ulici, zaboravili koje su obveze čovjeka koji ima stan - od plaćanja računa i održavanja čistoće do redovite kupnje hrane i kuhanja. U gradu su beskućnici postali primjetni jedino kao prodavači tjednog lista The Big Issue, čiji je profit išao za pomoć toj najugroženijoj socijalnoj skupini. Situacija se sada potpuno promijenila.

Gospodarska kriza i recesija podudarile su se s dolaskom desne koalicije na vlast (ili je ona možda izabrana baš zato), a to se nakraju pokazalo vrlo lošom kombinacijom za proračun namijenjen socijalnoj politici i pomoći. Jedan od najosakaćenijih budžeta jest baš onaj za pomoć u financiranju stambenih potreba siromašnih. Britanski sustav socijalne pomoći za hrvatski je i dalje potpuno nedohvatljiv. I u krizi je britansko društvo znatno bogatije od hrvatskog pa je i briga koju država pruža socijalno najosjetljivijima i dalje puno i veća i financijski moćnija. Od odlaska laburista i s početkom ekonomskih teškoća, međutim, sustav socijalne pomoći pretrpio je velike rezove, a prave će se posljedice te politike tek početi osjećati.

Humanitarne udruge koje se bave problemom financiranja stanovanja i smještaja u posljednjih su godinu dana prisiljene smanjivati opseg svojih usluga. Zbog smanjenja novca kojim raspolažu sve su češće i u sve većem broju prisiljene odbijati krevet ljudima koji nemaju kamo i kojima su privremena socijalna skloništa jedino rješenje da ne spavaju na ulici. A to sve donedavno nije bio slučaj.

Prošlog tjedna objavljena studija humanitarne udruge Crisis o rastu broja beskućnika ne samo da je dokazala izravnu vezu između povećanja njihova broja sa smanjenjem socijalnih usluga koje država pruža i naglim, drakonskim promjenama u socijalnom sustavu, već je upozorila i na promjene u sastavu beskućnika. Pri spomenu riječi "beskućnik" građanin iz sigurnosti svoga doma zamišlja propalog narkomana koji se bez igdje ičega našao vlastitom greškom.

Udruga Crisis kaže da je u socijalnim skloništima, stanovima i na ulici sve više ljudi koji su do prije koju godinu bili uzorni građani srednje klase koji su u životu imali sve što im je bilo potrebno: posao i hipotekarni kredit, često dva automobila i članstvo u teniskom klubu. Iako su u Britaniji kamatne stope za hipotekarne kredite s dolaskom krize odmah bitno smanjene, neodgovorna politika i banaka i stanovništva dovela je do toga da su ljudi bili zaduženi i 110 posto od vrijednosti stana izračunate u najbolje doba tržišta nekretninama. Banke su posljednjih godina prije recesije potpuno napustile i bilo kakva ograničenja za davanje kredita, kao što je nekoć, primjerice, postojala zabrana da se podigne kredit iznad tri godišnje bruto plaće tražitelja. Prenapregnuti krediti za stanove, čija je vrijednost pala, bili su problem i za ljude koji su zadržali posao. Mnogi su, međutim, bez posla ostali, a kredit im je nastavio visjeti nad glavom. Tako prezaduženi i bez posla, mnogi su se parovi razišli i jedan je partner izišao iz stana, ali više nije imao novca ni da unajmi sobičak. I tako se našao na cesti. To je samo jedan scenarij, koji dosad socijalno neproblematične ljude baca na teret državi, a takvih i sličnih primjera udruga Crisis pronašla je dosta. I zlokobno u svojoj analizi torijevske politike i svjetske krize zaključila da će njihov broj samo rasti.

Britanske općine u posljednjih su godinu dana zabilježile 10-postotno povećanje broja ljudi koji su prihvatili socijalne stanove jer su bili bez krova nad glavom. To je povećanje ne samo veliko za 365 dana nego i prvo povećanje uopće u posljednjih 10 godina. Ukupno, broj beskućnika u Britaniji danas je 44.000, a još 189.000 ljudi - 14-postotno povećanje u odnosu na 2010. - smješteno je u privremeni smještaj: hotele i B&B (bed and breakfast - što je u Britaniji vrlo popularna vrsta turističkog smještaja koji nudi krevet i doručak za malen novac). "Privremeni smještaj" samo je vatrogasna mjera za postojeće stanje da bi se na papiru smanjio broj beskućnika. Ni ti ljudi nemaju kamo otići i samo je pitanje dana kada će i njihov status prerasti u beskućnički. Spavanje na ulici samo je krajnja - i najvidljivija - varijanta istog problema. U Londonu broj spavača na ulici narastao je za osam posto u godinu dana, a većinom su to imigranti iz Istočne Europe koji su u Britaniju došli u potrazi za boljim životom i poslom. Budući da nemaju pravo na socijalnu pomoć niti imaju novac za povratak kući, spavaju ispod mostova i na ulazima u dućane.

S dolaskom zime taj će problem postati akutniji. Crisis upozorava da globalna kriza u Britaniju dovodi dodatne očajnike koji - potpuno pogrešno - vjeruju da je u Ujedinjenom Kraljevstvu ipak bolje. I tek u Britaniji postanu beskućnici.
Političari nisu nesvjesni tog problema, ali se često s njim bore parolama koje zgodno stanu u novinski naslov ili dobro zvuče na radiju i televiziji. Boris Johnson, londonski gradonačelnik, izjavio je da će britansku metropolu od beskućnika očistiti do početka Olimpijade iduće godine. Pritom nije objavio nijedan konkretan plan ni potez što će s tim ljudima učiniti. Središnja vlada sprema oštre mjere protiv skvotera. Zbog skvotiranja u skupim i ekskluzivnim zgradama, Downing Street je najavio da će skvotiranje kriminalizirati. Humanitarne organizacije kažu da će time samo napuniti ionako prepune zatvore i još veći broj ljudi pretvoriti u beskućnike. Apel Crisisa i 10 drugih humanitarnih udruga koalicija nije čula.

Udruge su izračunale da će gotovo sva ušteda koju vlada ostvari smanjenjem izdvajanja za smještaj ugroženih biti potrošena na posljedice te politike. Povratak samo jednog beskućnika u normalne socijalne prilike može stajati čak 50.000 funti (410.000 kuna) i znatan broj radnih sati brojnih profesionalaca i volontera raznih profila. Upravo zato pozivaju premijera Camerona da odustane od rezova u dijelu proračuna za stambeno zbrinjavanje socijalno ugroženih. Provede li svoje namjere do kraja, neki od već gotovo riješenih, bivših problematičnih slučajeva zbog smanjenja budžeta naći će se opet na početku i sav u njih uložen napor i novac bit će bačeni kroz prozor.