Slikar Zlatan Vehabović u svom ateljeu u kojem provodi minimalno osam sati dnevnoPočetkom listopada Kuća za ljude i umjetnost Lauba na zagrebačkom Črnomercu predstavit će najnovije radove mladog, ali već priznatog i poznatog slikara Zlatana Vehabovića, dobitnika nagrade Essl i Radoslav Putar, u kojima se "kao obožavatelj ljubavi" bavi "mračnom stranom ljubavi" i "manje promoviranim aspektima ljubavnih odnosa", dakle, introspektivnom temom. Izložbu je nazvao "Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole" i na njoj će biti izložena i dva rada u vlasništvu Laube - "Bijeli bizon" te naslovni diptih, a važna će biti i po tome što Lauba njome započinje svoju izlagačku djelatnost. Vehabovićev se ciklus zatim seli u newyoršku galeriju osebujna kolekcionara Marca Strausa, koji je "intenzivnu karijeru u onkologiji s gotovo 50-godišnjim stažem u kolekcionarstvu zamijenio galerijskim poslom".

Kad smo ga upitali da objasni što ga je motiviralo i nadahnulo za tako introspektivnu temu u vremenu u kojem ljudi najčešće bježe od intimnosti, odgovorio je da je u svojoj dosadašnjoj praksi najviše istraživao subjektivan i intiman sadržaj, pa "stoga ne čudi da su veze i odnosi došli na red". "Iako sam izbjegavao upustiti se u konkretnu temu ljubavi zbog skliskog terena klišea i sentimentalne patetike kojima je lako podleći kad je taj žanr u pitanju, prevagnula je činjenica da se unutar mog vrijednosnog sustava, iz pozicije gledatelja ili publike, najbitniji i najbolji radovi bave temom ljubavi, točnije, vezama i međuljudskim odnosima, i to bez obzira na to o kojem se mediju radilo - književnosti, glazbi, filmu ili slikarstvu", kaže slikar koji je poznat po sistematičnu i temeljitu pripremanju izložbi.
Objašnjavajući naslovni diptih "Sweeping Confetti from the Floor of the Concrete Hole", prema kojem je cijela izložba dobila ime, umjetnik je objasnio da prikazuje dva protagonista - par, smješten unutar istog interijera, razdvojen fizičkim prostorom između dviju slika. "Ideja je bila prikazati vezu kao zajednički prostor, no istodobno uprizoriti jaz koji nastaje u komunikaciji i razumijevanju. Oba protagonista na zajednički teren donose svoje stavove, potrebe, želje i katkad je teško iskomunicirati i najbanalnija pitanja uzmu li se u obzir dvije potpuno različite osobnosti. Paradoks koji mi je bio inicijalni okidač za taj rad leži upravo u snažnoj potrebi za vezivanjem s drugom osobom koja u sebi nosi 'suprotni svijet'", kaže Vehabović i dodaje da će, osim tog rada, na izložbi biti predstavljena još tri, od kojih svaki istražuje "neki drugi fenomen u sferi ljubavi, koji mu se pokazao zanimljivim". Tako, primjerice, "Bijeli bizon" iz kolekcije Laube govori o osobi koju smo željeli, ali neuspješno. "Zanimljiva mi je količina mitologije koja se stvara oko takvih osoba, potencijal da im se pripisuju vrijednosti koje nikada ne bi mogle ispuniti u slučaju da je veza ostvarena", kaže. "U slučaju ove slike pada mi na pamet Moby Dick, ali naziv dolazi iz njegova puno lošijeg holivudskog pandana iz 70-ih 'White Buffalo' s Charlesom Bronsonom."

Vehabović potječe iz Banja Luke, a odrastao je na zagrebačkoj Ferenščici i, kako je jednom izjavio, već je sa šest godina znao "da želi imati prljave ruke", iako je razmišljao i o jezicima i medicini. Do sada je imao sedam samostalnih i nekoliko grupnih izložbi, izlagao je u New Yorku na zapaženoj izložbi "Poslije pada", gdje su izlagali mladi umjetnici iz postkomunističkih zemalja. Trenutačno je na doktorskom studiju na zagrebačkoj akademiji, a u likovnim krugovima poznat je po svom interaktivnu odnosu prema publici, što znači da se ne ograničava samo na platno nego na svom blogu detaljno opisuje proces rada prateći svoja idejna rješenja fotografijama i tekstovima u kojima iznosi misli i emocije. Iako se mnogi mladi umjetnici odlučuju za video, instalaciju i slične medije, on se odlučio za slikarstvo, i to figurativno, što je posve neuobičajeno u današnje vrijeme. "Slikarstvo je moj primarni medij i otkada znam za sebe bilo je tako", objasnio je Vehabović svoju orijentaciju. "Sadržajno gledano, u svojoj umjetničkoj praksi bavim se istraživanjem određenih aspekata naracije u slikarstvu. Iz te pozicije figurativan prikaz pokazao se kao jedina opcija, teško mi je zamisliti da sadržaj koji istražujem sublimiram i svedem na neki apstraktan mod."

U svojim se radovima najčešće referira na glazbu, film, književnost i tekstove rock 'n' roll pjesama, a na zadnjoj izložbi u galeriji Kranjčar izložio je radove inspirirane ekspedicijom Ernesta Schackeltona, koji je pokušao prijeći Atlantik. Pitali smo ga što ga zapravo najviše inspirira dok radi? "Recentni umjetnici koji su me zanimali najčešće nisu dolazili iz sfere slikarstva, iako je u svakom trenutku postojalo mnogo slikara kojima sam se divio", kaže i nastavlja u filozofskom tonu. "Umjetnici koji su najpreciznije pogodili senzibilitet kojemu sam stremio najčešće su dolazili s filma ili tada rastuće američke tzv. antifolk glazbene scene - Kimya Dawson, Jeffrey Lewis... Tim oblicima izražavanja zajednički je naglasak na story-tellingu, odnosno na naraciji kao osnovnom formalnom alatu. Tu sam prepoznao svoj prostor, dijelom zbog suprotstavljenosti ideologijama visokog modernizma koje su dominirale pedagogijom mojih mentora tijekom studiranja. I otada kreće moje istraživanje mogućnosti i uloge naracije unutar slikarstva. Je li moguće unutar tako statična medija ograničenog svim nemogućnostima statične površine prenijeti poruku kompleksniju od jedne jednostavne rečenice? Koji je omjer i dokud seže delikatan odnos uloga: rad/gledatelj - tj. na koji način elementi unutar slike sugeriraju smjer 'čitanja', gdje postaviti granicu manipulacije nad sadržajem i ostaviti otvoren prostor gledatelju? Na tim pitanjima izgrađena je moja dosadašnja slikarska praksa", obajsnio je Vehabović.

Na pitanje očekuje li da će mu izložba u New Yorku omogućiti proboj na američku scenu, Vehabović je odgovorio "da je to svakako previše očekivati te je prerano za takvu vrstu sanjarenja". "Kolekcionar i galerist Marc Straus organizirao je izložbu 'Poslije pada' i tada smo se upoznali", kaže. "U njegovu interesnom polju je dominantno slikarstvo, a kad je odlučio pokrenuti galeriju, ponudio mi je suradnju. Svijet umjetnosti je surov, sastoji se od specifične fuzije kritičkog i tržišnog sustava. Galerije se pretežito bave tržišnim faktorom, dok kustoske prakse u muzejima, i u nezavisnoj sceni odrađuju ostali dio u vrijednosnoj ljestvici suvremene vizualne umjetnosti", kaže Vehabović i dodaje da će ta mlada i nova galerija tek ispitati svoju "sposobnost opstanka i promocije umjetnika koje zastupa, pa tako i njega".

Govoreći o iskustvima na izložbama u inozemstvu - Beču, Berlinu i New Yorku, gdje su se na izložbi "Poslije pada" predstavili umjetnici iz bivših komunističkih zemalja, pa tako i on, zapitali smo ga zašto je Zapad toliko fasciniran takvim radovima? "Dominantna kritička struja u zapadnoj umjetnosti od kraja 80-ih s razlogom je zainteresirana za umjetničke prakse koje su djelovale u raznim socijalističkim zemaljama istočnoga bloka", objasnio je Vehabović. "Hrvatska tu konkurira velikim imenima na čelu s Mladenom Stilinovićem i Sanjom Iveković, i brojnim mlađim generacijama koje su se formirale ili imaju iskustva iz toga razdoblja. Interes za to ni najmanje ne čudi, gledajući rezultate korporativnog kapitalizma danas u svijetu. A izložba 'Poslije pada' željela je predstaviti mlađu istočnoeuropsku umjetnost pretežito slikarskog medija koja se fokusirala na generacije rođene u tranziciji ili u posljednjim danima komunizma. Uz moje hrvatske kolege Elvisa Krstulovića, Gorana Škofića, Josipa Tirića i Marina Majića bilo je zastupljeno još nekoliko zemalja od kojih je glavni naglasak bio na Rumunjskoj i Mađarskoj. Teško je suditi na osnovi jednog iskustva, ali u ovom konkretnom slučaju postojala je tendencija krajnjeg banaliziranja tog razdoblja, od američke publike do nekih zastupljenih umjetnika."

Kad smo ga na kraju zapitali ispunjava li svojim blogom neku edukativnu funkciju ili je to dio umjetničkog koncepta, odgovorio je da je ovisan o internetu i svim njegovim darovima, pa je "blog jedna od mnogih aplikacija kojima je duboko fasciniran". Dodao je da je pozitivna nuspojava njegova bloga i svojevrsna samopromocija, a uz to ima niz korisnih funkcija, "poput kronologije prakse, čak svojevrsnog back-up materijala u slučaju da nekim tragičnim slučajem nestane, portfolia i još niz drugih". "No najkorisnija funkcija moga bloga jest da me na neki suptilan način obvezuje da pišem o svojim radovima, a tekstovi su primarno stvoreni za gledatelja", rekao je Vehabović i zaključio da im je funkcija informativna, a ne edukativna što bi bilo malo pretjerano.