Objavljeno u Nacionalu br. 343, 2002-06-11

Autor: Ilko Čulić

Šesto čulo

Novo remek-djelo 'gospodara samplera'

"The Private Press" možda neće ostaviti onako dubok trag kao "Endtroducing", ali već sada je izvjesno da će se na kraju godine pojaviti u mnogim pregledima najboljih albuma

Eminem – "The Eminem Show" (Aftermath – Aquarius)Eminem – "The Eminem Show" (Aftermath – Aquarius)DJ Shadow – “The Private Press” (A&M Records/Aquarius)

Masovni prelazak na digitalnu tehnologiju, bez koje se ne može ni zamisliti znatan dio produkcije suvremene pop glazbe, potaknuo je beskrajne rasprave o tome mogu li sampleri i kompjutori izbaciti iz studija “live” instrumentarij. Nadmudrivanje futurista i tradicionalista katkad s posebnim zanimanjem prate studijski muzičari kojima je zbog kompjutorizacije glazbe pala cijena na tržištu, pa jedva čekaju nekoga tko će ih podržati u uvjerenju da iz samplera uglavnom izlazi sezonska dance konfekcija. No, druga strana uvijek može odgovoriti da je sampler nešto poput dinamita i da za terorističke napada ne mogu odgovarati mineri zaposleni na probijanju tunela. Zagovornici samplera mogu se pozvati na Mobyjev album “Play” ili na “You’ve Come a Long Way, Baby”, koji je proslavio Fatboy Slima, ali najjače argumente pružit će im kalifornijski “gospodar samplera” DJ Shadow.
Njegov debitantski album “Endtroducing” iz 1996., od prvog do zadnjeg takta izveden u “cut-and-paste” tehnici, istaknut je u gotovo svim relevantnim pregledima najboljih albuma prošlog desetljeća. Premda su se u sličnim eksperimentima na rubu hip hop produkcije afirmirali Coldcutt, DJ Krush i sve traženiji Dan “The Automator Nakamura”, koji je svoju vještinu prenio na Cornershop i Gorillaz, najvažnije inovacije obično se pripisuju upravo DJ Shadowu.
Tamnoputim dečkima iz siromašnih predgrađa američkih megapolisa, ukoliko se ne pokažu kao košarkaški talenti, hip hop glazba nerijetko pruža jedinu mogućnost za bijeg od uličnih bandi. No, ako se hip hop ritmovi uvuku pod kožu bijelog tinejdžera iz obitelji srednje klase nastanjene u mirnoj četvrti San Francisca, njegovu životnu priču vjerojatno nećete naći na stranicama specijaliziranih hip hop magazina. DJ Shadow prihvatio je ovu činjenicu još u doba kad se predstavljao pravim imenom Josh Davis, ali to nije umanjilo njegov entuzijazam.
Nadahnut ranim radovima Public Enemyja i tandema Eric B.&Rakim, on je početkom 90-ih usavršio vlastiti stil koji je najprije identificiran kao inačica bristolskoga trip hopa, da bi nakon albuma “Endtroducing” dobio precizniju odrednicu “abstract hip hop”. Makar je usporedba s Massive Attack i dalje vrijedila kao poseban kompliment, superiorna fuzija instrumentalnog hip hopa, jazza, funka, rocka i ambijentalne glazbe gurnula je DJ Shadowa prema neistraženom teritoriju, gdje su se tek poslije dvije-tri godine utaborili vodeći “downtempo” producenti. Paralelno sa širenjem utjecaja albuma “Endtroducing” povećavalo se zanimanje za sljedeću akciju njegova autora, ali rezultate je trebalo čekati više od pet godina. Ne udaljavajući se previše od karakteristična zvuka prvog albuma, Josh je na “The Private Press” zagazio duboko u tradiciju psihodeličnog rocka. Pritom je valjda pretražio svaki second hand shop u Kaliforniji, jer se sampleovi na kojima je sagradio “Six Days War”, “Fixed Income” ili “Blood On The Motorway” nikako ne mogu naručiti preko Amazona. Odavno zaboravljene ploče, poput prvih i jedinih albuma kalifornijskog LSD-freaka Dennisa Olivierija i liverpulskog progressive-rock banda Colonel Bagshot poslužile su kao temelj za još jedan besprijekorni studijski rad DJ Shadowa. “The Private Press” možda neće ostaviti onako dubok trag kao “Endtroducing”, ali već sada je izvjesno da će se na kraju godine pojaviti u mnogim pregledima najboljih albuma.

Eminem – “The Eminem Show” (Aftermath – Aquarius)

Impozantna naklada prethodnog albuma “The Slim Shady” koji je prodan u petnaestak milijuna primjeraka, mogla bi biti dostignuta za samo nekoliko tjedana. “The Eminem Show” startao je s vrha američkog “album charta”, a do danas je zauzeo prva mjesta na gotovo svim važnijim svjetskim top listama. Euforija kakva dosad nije viđena na hip hop sceni najjače pokriće ima u uvodnoj pjesmi “White America”, gdje Eminem priziva duhove Faith No More iz “We Care a Lot”, dok ostatak albuma nosi nekoliko zanimljivih rap dionica, funkcionalne pop refrene i jezivu kombinaciju s Aerosmith u “Sing For The Moment”.
U konačnici, “The Eminem Show” je malo iznad prosjeka recentne pop produkcije, ali to je još uvijek neusporedivo s antologijskim ostvarenjima njegovih afro-američkih uzora.

Boris Novković – “Ko je kriv” (Croatia Records)

Transfer u “Toniku” nije polučio očekivane rezultate, posljednji album “Direkt” prošao je gotovo nezapaženo i Borisu je za priželjkivani povratak s “Ko je kriv” svakako trebao atraktivan duet, ali nerealno je očekivati da će publika opet pohrliti na njegove koncerte samo zbog nacionalne junakinje u naslovnoj pjesmi. Do Severinina gostovanja i ambiciozna pokušaja da se potpaljivačica barem jedanput prikaže kao pjevačica, ovo je umjereno dosadan pop-rock album s kojeg se eventualno može izdvojiti Borisov kantautorski rad “Da si barem tu”. Nakon Severine ostaje još “bonus track” s onom žalosno lošom pjesmom iz filma Brune Kovačevića “Dnevnik pobjednika”.
Vesna Pisarović – “Za tebe stvorena” (Croatia Records)

Više nego pobjeda na “Dori” vrijedio je dojam da bi se Vesna Pisarović nakon hita “Sasvim sigurna”, mogla prikloniti urbanom pop izričaju. Dobra je prilika nažalost propuštena jer skoro trećina novog albuma (“Kao da je vrijeme”, “Bježi od mene”, “Ivane”) razotkriva koketiranje s notornom “Huljićevštinom”, a to je put bez povratka, čak i za pjevačice koje se puno bolje snalaze u pseudonarodnjačkim interpretacijama. U drugom planu su mahom prosječne pjesme koje ne izlaze iz uskih okvira Vesninih prethodnih albuma, osim donekle “Ja dala sam sve” i to zahvaljujući nešto inventivnijoj produkciji Mila Stavrosa.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika