Srećko JurdanaIz čista mira u zadnjem je broju Globusa na tri stranice osvanuo intervju sa 38-godišnjim hrvatskim redateljem Lukasom Nolom. Navod “iz čista mira” koristim, jer isprva nisam pronašao nijedan razlog zbog čega bi upravo sada takav materijal bio objavljen. Autor intervjua Miljenko Jergović očito nije odlučio razgovarati s Nolom zato što ga iznimno cijeni kao autora. Uostalom, nije ga uvrstio ni u svoju nedavnu listu nadolazećih hrvatskih umjetnika koji će obilježiti 21. stoljeće, a povod zasigurno nije bio ni u sumiranju rezultata Nolina zadnjeg filma “Sami”, koji je ove zime neslavno krahirao u kinima.

Srećko Jurdana neuspješno se probijao kao redatelj dok su filmski establišment reprezentirali Lordan Zafranović i Rajko Grlić: u to doba ni Lukas Nola sa svojim hermetičnim opusom ne bi imao šanseMožda su s Nolom odlučili razgovarati zbog funkcija koje obnaša u kinematografiji? Kao direktor Dana hrvatskog filma nije mogao zanimati Globus jer taj tjednik najzanimljivijoj smotri domaćeg filma ove godine nije posvetio ni retka. Nola je član i Vijeća za film, novoosnovana tijela kojim je Ministarstvo kulture – ne želeći osnovati Hrvatski filmski centar i izgubiti svoje ovlasti – odlučilo na još jedan način kontrolirati kinematografiju (kao da to već ne čini svojim povjerenstvima i administrativnim osobljem), ali iz intervjua smo dobili vrlo skroman uvid kako Vijeće uopće funkcionira.

Pravi povod za intervju iskrsnuo je negdje u polovici teksta. Pojašnjavajući kako je u Hrvatskoj sulud kriterij prema kojem se dijeli novac za filmove, Nola je istaknuo svoje zgražanje nad činjenicom da je država odlučila financirati projekt Srećka Jurdane “Slučajna suputnica” sa četiri i pol milijuna kuna. “Fascinantno je da netko tko piše političke kolumne odluči da se u pedeset i nekoj godini suoči sa sto i nešto ljudi iz filmske ekipe i da zna što će im prvo reći”, zgraža se Nola. Jurdana je politički kolumnist Nacionala, a u istom broju Globusa glavni urednik tog lista Davor Butković obračunava se s Ivom Pukanićem, većinskim vlasnikom lista u kojem Jurdana piše. Taj napad, čini se, nije bio dovoljan: trebalo je istodobno potkresati i Jurdanu, a posao je uslužno obavio Jergović.

Prepucavanja Butkovića i Pukanića nisu moje interesno područje, no o Nolinom istresanju na Jurdanu zbilja imam što reći. Na Jergovićevo potpitanje da je Jurdana po struci filmski redatelj, a odatle mu, valjda, i pravo da režira cjelovečernji film, Nola odgovara da potonji već dvadesetak godina nije djelovao u toj struci i da je u tom razdoblju morao bar negdje “asistirati, snimati kratke filmove, spotove…”. Taj sud djeluje naizgled suvislo, no najprije treba istaknuti da politički kolumnist Jurdana uistinu jest filmski redatelj. Prvi film “Sporazumijevanje” režirao je 1977., kratkometražnu satiru sa Slavkom Brankovim, Zdenkom Jelčićem i Ksenijom Prohaskom, u kojoj se tako podrugnuo tadašnjem sustavu kinematografije da je na odboru za predikatizaciju dobio najnižu ocjenu, nulu. Na beogradskom festivalu kratkog filma “Sporazumijevanje” je, međutim, odlično primljeno, pa mladi Jurdana nije klonuo duhom. Tri godine poslije nastao je srednjometražni dokumentarac (s elementima igranog filma) “Gospodar tijela”, posvećen ljudima koji treniraju borilačke vještine. Iako sam se tada u Poletu sporio s Jurdanom oko njegovih (prema mom sudu) vrlo proizvoljnih filmskih kritika, o “Gospodaru tijela” napisao sam vrlo pohvalnu recenziju, diveći se zanimljivoj strukturi, a posebno dugim kadrovima u kojima je kamera tako bezobrazno nepomična da povremeno i ne zabilježi vježbače. Dakako, i to je ostvarenje zgrozilo domaći filmski establišment: Lordan Zafranović i Rajko Grlić bili su najmoćniji redatelji hrvatske kinematografije i kontrolirali su sve što se proizvodilo u hrvatskom kinematografskom divu “Jadran filmu”, a ono što je snimao Jurdana bilo je u odnosu na njih “underground”. Tih se godina Jurdana pokušao dokopati i svoga prvoga cjelovečernjeg filma preko novoosnovane filmske produkcije Televizije Zagreb koju je pokrenuo Nenad Pata: “Ritam zločina” Zorana Tadića bio je prvi izdanak te produkcije, uslijedili su “Snađi se, druže” i “Treći ključ”, no nakon što je Jurdana snimio prve kadrove socijalne drame “Priča o mostu” (Fabijan Šovagović i Zdenko Jelčić trebali su glumiti glavne uloge), Pata je pao u nemilost i čitav je odjel bio ukinut. Nesuđeni je debitant u okviru dokumentarnog programa pokojnog Angela Miladinova kasnije snimio jednosatni film “Kugla glumište”, u kojem je ironično pratio aktivnosti kultne kazališne skupine. Danas taj film ne možete pogledati jer ga je ukrao netko od “Kuglinih” članova. Negdje u bunkerima HRT-a danas samuje i dokumentarac “Mladi književnici”, koji je Miladinov odbio emitirati jer se Jurdana zafrkavao s Perom Kvesićem, Milkom Valentom, Davorom Slamnigom i literarnim krugom oko “Zvečke”. To mu je bio do danas posljednji filmski rad: neprilagođeni alternativac nije bio u stanju pronaći mjesto gdje bi ga filmska javnost mogla bez straha smjestiti i gomilao staž preko pasivnog članstva u Društvu hrvatskih filmskih redatelja.

Na prijelazu milenija situacija se bitno izmijenila. Jurdana je stasao u vodećega hrvatskoga političkog kolumnista, naučio je komunicirati s javnošću ne obuzdavajući svoju žestinu i zajedljivost te – usput napisao scenarij s Draženkom Polović, kojoj je to prva suradnja takva vrste. Ima li pravo na režiju ako je taj scenarij odobrio povjerenik za film dr. Ante Peterlić? Zašto ne?! Nitko ne jamči da će to biti remekdjelo, možda bude i potpuni debakl, no u kinematografiji u kojoj Mladen Juran, nakon groznog “Transatlantika”, dobije drugu šansu i dovršava “Potonulo groblje”, u kojoj Davor Žmegač nakon mlitavih “Zlatnih godina” i “Putovanja tamnom stranom polutke” snima već treći film, “Preživjeti u Riju”, rizik zbilja ima smisla. Uostalom, dob od pedeset i nešto godina za redatelja nije osobit problem. Toliko je bio star pjesnik Jevgenij Jevtušenko kad je 1983. u Sovjetskom Savezu režirao svoj kontroverzni prvijenac “Dječji vrtić”. Mlađi nije bio ni psihijatar Jeremy Leven kad je odbio dva milijuna dolara za scenarij “Don Juana De Marca” i odlučio sam režirati tu šarmantnu humorističnu melodramu: Marlon Brando i Johnny Depp nisu imali ništa protiv što im redateljske upute daje zreli početnik. Cehovska pravila u povijesti kinematografije uspostavljana su u bezbroj navrata, ali se uvijek našlo načina da ih se zaobiđe, kako u državno-financiranim tako i u kapitalističkim filmskim sustavima.

A tko je u nas sada najglasniji borac za cehovska pravila? Lukas Nola! Nikad u povijesti hrvatskog filma nije bilo redatelja koji je s tako malo ostvario tako puno. Za srednjometražni prvijenac “Dok nitko ne gleda” dobio je nagradu domaće hrvatske kritike Oktavijan, iako je u pitanju bila tek povremeno zanimljiva a povremeno diletantska studentska vježbica. Oktavijana je dobio i za tv dramu “Svaki put kad se rastajemo”, pričicu o maloj izbjeglici za koju se otimaju i dvije lezbijke, a koja je u suši domaće produkcije proglašena kino-filmom, pa čak i ovjenčana godišnjom nagradom Vladimir Nazor. Nolin prvi pravi kino-film “Rusko meso” pokušao je zaintrigirati publiku fabulom o prostitutkama, mafijašima i korumpiranim policajcima, ali je odavao konfuziju tada 33-godišnjeg redatelja glede žanrovskih konvencija. U borbi za pulske nagrade deklasirao ga je “Mondo Bobo” 28-godišnjeg Gorana Rušinovića, a u Hrvatskoj film je vidjelo samo sedam tisuća gledatelja. Paradoksalno, to mu je do danas najgledanije ostvarenje!

Nola je nakon tog neuspjeha očito shvatio da za borbu za publiku nema dostatnih aduta, pa se radije usmjerio tzv. hermetičnom filmu. “Nebo sateliti” domaća kritika dočekala je udivljeno, a nije ju smetalo ni to što je tema Domovinskog rata već bila passe i što je Nola obavio puno zanimljiviji postprodukcijski (dizajn cjeline) negoli redateljski posao (glumatanje, kazališna koncepcija scena). Film je opet dobio Oktavijana, obišao nekolicinu svjetskih B festivala i etablirao novu hrvatsku redateljsku veličinu kojoj su odjednom više godile usporedbe s Antom Babajom i Andrejom Tarkovskim nego Quentinom Tarantinom. Publiku, dakako, film nije osobito zaintrigirao (jedva tri tisuće gledatelja u Hrvatskoj), no Nola je već tada izjavljivao da ga publika i ne zanima te da snima filmove koji se isključivo njemu sviđaju. Takav je bio i sljedeći film “Sami”, najavljivan kao privatna produkcija za samo 150 tisuća eura, no naknadno ga je sufinancirala država sa 250 tisuća eura. “Sami” su imali puno manja zagovornika nego “Nebo sateliti”, ali su recenzije u dva najčitanija hrvatska dnevna lista bile euforične, a medijska halabuka oko erotske scene glavnih glumaca, Nine Violić i Leona Lučeva, golema: usprkos tomu, film je u hrvatskim kinima vidjelo manje od tisuću gledatelja. Za usporedbu, “Kraljica noći” s prošlogodišnjeg pulskog festivala imala ih je više od 20 tisuća, što također nije impresivno, ali ipak stvara dojam da hrvatska kinematografija nije u slijepoj ulici.

Nola je fascinantan primjer lokalnog umjetnika koji je razmetanjem hermetičnošću postao najprodorniji domaći redatelj, čak i bez odgovarajućih priznanja na svjetskim filmskim festivalima. Zasjeo je na čelo Dana hrvatskog filma (na čemu mu jedino treba odati priznanje, jer toj smotri je potrebna svačija, pa i njegova pomoć), postao je član Vijeća za film Ministarstva kulture, iako nema nikakva razloga da obnaša tu funkciju, a dok priprema svoj novi projekt, Gradski ured za kulturu velikodušno mu je pronašao prostorije u kojima bi se “umjetnik” mogao pripremiti. Dok se Jurdana borio za svoje filmsko mjesto pod suncem, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, tipovi poput Nole ne bi mogli opstati: Zafranović je svoj status morao kupovati neprestanim potpirivanjem straha od buđenja ustaštva u Hrvatskoj, a Grlić delikatnim balansiranjem između disidentstva i prorežimskog opredjeljenja. Pritom su obojica snimala filmove koje je u Zagrebu gledalo najmanje 50 tisuća gledatelja. Nola je postao miljenik režima bez osobita povoda, pa je stoga logično da zagovara oštra cehovska pravila. Što je konkurencija manja, njemu će biti bolje!