Gustafi su opet u konkurenciji za album godine!Kad se ostvarenja domaćih novovalnih rockera počnu vrednovati bez nostalgičarskog nazdravljanja takozvanim dobrim starim vremenima, valjda će se ukazati kakva prilika i za revalorizaciju uloge koju su odigrali tadašnji Gustafi. Za razliku od razvikanih predvodnika ovdašnje new wave euforije, koji su rijetko morali čekati pred vratima diskografskih kuća, band neobičnog imena Gustaph y njegovi dobri duhovi uzalud je tražio šansu za objavljivanje prvog albuma sve do 1986., a onda je zapeo u zrakopraznom prostoru između zagrebačkog Jugotona i slovenskog privatnog izdavača Bože Žabjeka. Ploča “V”, koju je producirao pokojni Milan Mladenović, zapravo se nije ni pojavila na tržištu, ali sretnici koji su je dospjeli naručiti od Žabjeka i sačuvati od nesavršenih gramofonskih igala danas bi se vjerojatno složili s procjenom da je iza starih Gustafa ostao jedan od najboljih domaćih albuma iz 80-ih.

Koliko se god kumpanija Edija Maružina u 90-ima udaljila od svojih novovalnih ideala, katkad se čak i iz njihovih opuštenih nastupa na Melodijama Istre i Kvarnera moglo zaključiti da su Gustafi još uvijek na pravom putu i da će prije ili poslije ponuditi odgovarajuću zamjenu za onaj raritetni komad vinila. U tome su uspjeli prije tri godine na albumu “Vraćamo se odmah”, koji na sramotu Crnog mačka i Porina nije dobio nijednu od zasluženih nagrada, iako se s pjesmama poput “Sedan dan”, “Kako i daž” ili “Sjever – Istok – Zapad” nametnuo kao nezaobilazan naslov u svakoj ozbiljnijoj inventuri nacionalnih diskografskih postignuća iz prošlog desetljeća. No Gustafima je u tom trenutku važnije od formalnih priznanja bilo to što su s “Vraćamo se odmah” napokon ugrabili malo više publiciteta i napravili možda presudni korak prema otklanjanju nerazmjera između velike popularnosti u Istri i kultnog statusa preko Učke. Do sljedećeg ulaska u studio producent Gustafa Edi Cukerić proširio je posao na Hladno pivo i Bambi Molesters, a nakon besprijekorno obavljenog zahvata na albumu “Sonic Bullets” moglo se pretpostaviti da će njegovo usavršavanje u znatnoj mjeri pomoći i matičnom bandu. Rezultati su se pokazali s novim albumom “Na minimumu” jer je Cukerićeva produkcija poslužila kao pouzdan oslonac za promjenu zvuka koja nije toliko radikalna da bi se izbrisale baš sve usporedbe s Texas Tornados , ali dovoljno je velika da se novi CD može ubaciti u player poslije Calexica ili Manu Chao. Od uvodne pjesme “Tebe san ja” do potencijalnog koncertnog favorita “Bira! Bira! Bira” to su još uvijek standardni Gustafi, no nakon toga se pojavljuju impresivni “Vrhi Ćićarije”, a s njima i pitanje hoće li Edi Maružin i njegova sve brojnija ekipa (12 članova prema zadnjem popisu!) nadvisiti prethodni album? Naime, “Vrhi Ćićarije” daju rijedak primjer efektne ljubavne pjesme temeljito očišćene od patetike, “Romeo” se izvrsno uklapa u teoriju o novovalnom porijeklu Gustafa, a “Fuck Me Baby”, položena na brazilski samba-reggae ritam, zvuči kao alternativni ljetni hit koji će biti dragocjena terapija poslije mučenja Severinom i Colonijom. Do kraja albuma, dopunjenog bonus CD-om s tri tradicionalne istarske “kante”, iz zavidnog prosjeka iskočit će se još i pjesma “Vajk san je volija”, a konačna ocjena ostavit će “Na minimumu” u doista minimalnom zaostatku iza “Vraćamo se odmah”. Neovisno o sudačkim kriterijima, Gustafi su opet u konkurenciji za album godine!

Butthole Surfers – “Weird Revolution” (Hollywood Records / Dancing Bear)

Teksaški alter-rock ekstremisti nekoć su bolje prolazili u Europi nego doma, a najbolje im je išlo u Britaniji gdje su uz bezrezervnu podršku Johna Peela njihovi albumi “Locust Abortion Tehnician” i “Hairway To Steven” s lakoćom upadali na indie-chart. Neočekivani ulazak na američki top-40 s albumom “Electrycladyland” iz 1996. približio je Butthole Surferse MTV-jevskim atrakcijama poput Nine Inch Nails i Porno For Pyros, a rasplet ove epizode odgođen je zbog promjene izdavača sve do prošle jeseni kad se na američkom tržištu pojavio “Weird Revolution”. Na prvom singlu “Shame Of Life” gostovao je multiplatinasti Kid Rock, no Gibby Haynes, Paul Leary i King Coffey ostavili su mnogo bolji dojam u pjesmama “Venus”, “Get Down” i “They Come In”.

Terry Callier – “Speak Your Peace” (Mr Bongo / Dallas)

Fascinantni koncertni album “Alive”, objavljen prije nepunih godinu dana, povećao je zanimanje za novi studijski projekt chicaškog folk-jazz-soul veterana, ali Terry Callier ovoga puta nije naišao na pretjerano raspoložene suradnike. Zvučna imena producenata
Jean-Paula Maunicka (Incognito) i Marca Maca (4 Hero), te Paula Wellera koji gostuje u pjesmi “Brother To Brother”, možda će domamiti i dio publike koja je propustila Callierov come back s početka 90-ih, međutim “Speak Your Peace” samo u završnici podsjeća na njegove antologijske albume “Occasional Rain” i “What Colour Is Love”. U prve dvije trećine Maunick i Mac povukli su Terryja prema soul mainstreamu, iako su morali znati da to nikad nije bio njegov teren.

Joe Cocker – “Respect Yourself” (Parlophone / Dallas)

Ako tražite povod za odlazak na još jedan Cockerov koncert, album “Respect Yourself” pružit će vam dovoljno dokaza da on još uvijek u solidnoj formi i da ga neće izdati glas usred “Unchain My Heart”. Tražite li nešto više , brzo ćete otkriti kako se umjereno privlačne obrade pjesama: “Never Tear Us Apart” (INXS), “Every Time It Rains” (Randy Newman), “Respect Yourself” ( Staple Singers) i “Midnight Without You” (posuđena od jazz trubača Chrisa Botija), na ovom albumu sudaraju s neinventivnim autorskim radovima Johna Shanksa. Njegovih 6 promašaja iz 6 šest pokušaja ugrožavaju čak i Cockerovu ambiciju da malo osvježi koncertni repertoar.