Ono što je u kontinentalnim dijelovima Hrvatske gablec, to je u primorskima marenda. Pa ipak, ma koliko i jedan i drugi obrok imao poseban značaj među dnevnim jelovnicima, ma koliko njihova kakvoća izravno utjecala na raspoloženje i ponekad određivala ponašanje tijekom cijelog dana; a kaleidoskop prosudbi od – dobro smo marendali, fino smo gablali, tako-tako, tak-tak, praćen lepršanjem dlanova ili, u najgorem slučaju, slabo smo marendali, loše smo gablali, mogu izravno utjecati na sve postupke u satima koji će uslijediti za dvama zajutracima iz raznih gastronomskih sredina. Ma koliko bila slična po značenju i utjecaju na dnevni horoskop, ipak se duboko razlikuju u svom gurmanskom mentalitetu. Sjevernjački gablec samo na prvi pogled ima podjednaku gastronomski specifičnu težinu kao marenda. U njemu se, istina, također izjedaju uglavnom popularna, većinom pučka jela, poput gulaša, fileka, raznih domaćih pirjanaca i ujušaka, variva i kuhanaca, te se ispijaju gemišti ili piva. Ali u svom ritualnom smislu ona ipak odražavaju važan i poželjan predah od dnevne radne satnice koja se nastavlja odmah poslije gableca i obroka, koji je tim bolji što je pripravljen više po domaći, “kak kod kuće”, i stoga je u tradicionalnijim vremenima, osobito kod pravih izješa, bio tek uvod za kućne gastronomske svečanosti koje će uslijediti nakon dnevnih zadaća i napora. Gablec je dragocjena stanka, oblaporno olakšanje, u kojem se dodirivao doručak s ručkom, propisani i uvriježeni predah, koji više izražava bijeg od ozbiljne stvarnosti, u kojoj nikada nije postao ravnopravan dio. U dokonom mentalitetu juga stvari stoje nešto drukčije. Marenda je tamo najvažniji društveni i kulinarski dio svakodnevice. Oslobođena obiteljskih stega, marenda je fešta uzajamna izmjenjivanja osjećaja, stavova i najskrivenijih misli oko jela i zbog jela. Njezino trajanje je neograničeno, a izbor jestvine posebno podešen ovom javnom i nadasve cijenjenu dnevnom gastronomskom igrokazu, u kojemu zahtjevne jelovnike dugotrajne pripreme sljedećeg dana slijede menui svakodnevnih, jednostavnih, ali podjednako kultnih jela. Složenih po nekom samo njima znanom, ali čvrsto utvrđenu redu, kako bi imali što izravniji utjecaj na emocije i misli, u početku marende nestrpljivih i ozbiljnih gurmana. Kako marenda odmiče, tako se opušta značaj i temperament, pa stvarnost sama, u čudnim pojavnostima, postaje glavnom temom koja se rastače kako joj nalažu okusi i mirisi nadraženh nebaca izješa i govornika. Što su jela zahtjevnija i bolje pripremljena, to je i slika svakodnevice rubnija, ponekad pucaju niti sa stvarnošću. Tolika je sugestivna snaga dobre marende. Kuju se nevjerojatni planovi, obaraju režimi, mašta se o nedohvatljivom i nemogućem, u društvu koje ne priznaje vlastite stege, koje je zaboravilo obveze, obitelj, moru svakodnevice. Pa kad jednom nestane posljednji zalogaj i ispije se posljednja čaša, marenda nastavlja živjeti u njenim poklonicima, koji se tog dana, udruženi u tajno bratstvo, nadmeću sa svima. – Mi smo imali tripice za marendu! – A mi tingul od domaće kokoši! I sve je odmah jasno, sve se razumije, ali i pobija. Hrana postaje oznaka grupnog stava, ukusna sladostrasna, dinamična urota protiv suparničkih gurmanskih momčadi svakodnevice. Otuda su i jelovnici pravih marenda svečanosti u ponavljanju. Inventar jela koja su učinkovitija u općoj obmani što su starija i izvornija, i koja iznesena na stol, izazivaju kućnu kuhinju i svaku primisao na stvarnost koja bi mogla obuzdati ili, ne daj bože, ugroziti slobodnjački duh koji je marenda oslobodila iz gladnog uzništva, kroz omamljujuće mirise ili vinske maglice koje se još izvijaju nad praznim tanjurima. U toj hipnotičkoj kuharici, među mojim kulinarskim miljenicima, posebno mjesto zauzimaju tri stara pirjanca, čija su imena još od djetinjstva u meni budila tajanstvene, gotovo zastrašujuće primisli – kao da se radi o nekim svemoćnim alkemičarskim pripravcima, koji mogu izravno utjecati na sudbinu svijeta. Zovu se tingul, žgvacet, i nešto manje tajanstven, šug ili po mađarski, gulaš, ali s obveznim razlikovnim pridjevom: istarski, primorski, dalmatinski. Sva ova draga jela pripadaju obitelji starih pirjanaca, srodnih francuskim fricasseima i ragoutima, prokuhane i promiješane kulinarske genetike sredozemno-srednjoeuropskog gastronomskog kruga, i u ovoj ili onoj izvedenici, tipične su pjatance za gablec i marendu. Posebno za marendu u čijem mitskom i kultnom jelovniku, tingul, žgvacet i šug zauzimaju iznimno mjesto. Tingul je izvorno dijete mediteranskih kuhinja, po nazivu od srednjovjekovne latinske riječi tinctura, boja ili sirup, i talijanskog glagola tingare, obojiti ili omastiti, iz kojeg je izveden naziv za tamne pirjance sa slaninom i kapulom, tingulo, zbog brza i osjetljiva načina pripreme i okusa, od milja je nazvan još i tingulet. Tinguli moraju biti znalački pripremljeni, lagani i mirisni, u kojima okus plemenitih mesa, poput divljači, kozletine, janjetine, domaće peradi ili teletine, mora sačuvati svoja blagotvorna svojstva, u blagu soku od aromatična bilja, posebno ružmarina ili lovora. Njegov srodnik žgvacet, nešto zastupljeniji u sjevernom priobalju i Istri, također je antologijsko, kuharski osjetljivo, jelo za marendu od najfinijih sastojaka, koji se prvo tuše na masnoći, a tek kad uhvate boju dovršavaju sa sjeckanim povrćem, travama i vinom. Žgvaceti, vjerojatno od našeg glagola žvakati, u njegovu najboljem hedonističkom smislu, svježa su jela i ne griju se. Jedu se odmah, dok još njihov topli miris i okus imaju sva poticajna i nadahnjujuća svojstva, tako važna u pravoj marendi. Šug ili gulaš, došljak je tek po imenu, jer prethodnim pirjanjem povrća, pa tek potom mesa, jačih začina i vina, nakon otkrića Amerike i dodavanjem rajčice i paprike, također baštini uzvišenost drvenih kuharskih eliksira i tinktura, koje su svakog dana, u točno određeno vrijeme, mijenjale sudbinu svakodnevice i svijeta. Uz čašu vina i vrelu zaplotnjačku prisegu, da nakon marende više nikada ništa neće biti isto.