Objavljeno u Nacionalu br. 346, 2002-07-03

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO

Obrijani balavci dokazivali su sebi da su heteroseksualci premlaćujući pedere

Psovke izobličenih lica i mržnja mišićavih balavaca obrijanih glava prema homoseksualcima samo su kamuflaža straha da im se u nekom zlobnom trenutku ne digne na homoseksualca ili transvestita. Jer tada bi morali pljuvati na vlastito lice u zrcalu, a to je prilično nepraktično.

Ovako je izgledala parada u ZagrebuOvako je izgledala parada u ZagrebuAko je homoseksualizam društveno opasan poremećaj, homofobija je još opasnije društvena bolest. Točnije simptom opasne bolesti ili sindroma koji bismo jednim imenom mogli nazvati opća netolerancija. Sklonost u tolikoj mjeri prisutna u Hrvatskoj da maltene postaje zakonitost . One koji su drugačiji ne pokušava se ni shvatiti ni tolerirati. S tom se netolerancijom, međutim, i prečesto susreću pripadnici nacionalnih manjina ili manjinskih vjeroipsovijesti. Iskusila je to, nažalost, nedavno i predsjednica hrvatskog PEN-a Sibila Petlevski kad ju je na izbornoj skupštini Društva književnika netko poslao u Makedoniju. Kad sam to pročitao u novinama, pomislio sam u prvi mah da je Makedonija novi naziv za ženski spolni organ, a ne bivša bratska republika. Stvar je očita i žalosna: da bi čovjek bio izoliran ili otjeran, kod nas je dovoljno prezime. Sličnim stavovima o homoseksualizmu kao bolesti i poremećaju, zagrebačke udruge Iskorak i Kontra odlučile su suprotstaviti svoja živa tijela u prvoj javnoj homoseksualnoj procesiji u Hrvata, koja je dobila naziv Gay Pride.
Prošle subote, dakle, za vrijeme parade, Zrinjevac je više sličio na zoološki vrt, negoli na jedan od najljepših gradskih trgova. Samo, nije se znalo jesu li životinje u ogradi, ili izvan nje. Naime, policija je rešetkastom ogradom potpuno okružila Trg, a velik broj policajaca u punoj spremi čuvao je hrvatske homoseksualce i aktiviste za prava seksualnih manjina koji su unutra držali govore i izvikivali parole. Oni izvan rešetaka su im zviždali izvikujući svoje parole i psovke. Simptomatično je da su ljudi koji se zalažu za sve oblike društvenih sloboda, pa i seksualnih, bili u kavezu. Kao što se, uostalom, i pristoji borcima za slobodu. Jer, “Sloboda zatvara”. A onoga koga sloboda jednom zatvori, može osloboditi jedino rad. Kao što, uostalom, i piše na ulazu u svaki pošteni logor.
Sloboda u ovome slučaju zatvara smo metaforički. Ali to i nije neka utjeha, jer svaki iskorak i svako javno deklariranje osoba homoseksualnih sklonosti povlači za sobom kod nas danas neku vrstu izolacije, put u geto. Ovakve parade su, naravno, pokušaj da se iz toga geta izađe, ali taj će put, sudeći po reakcijama dobrog dijela onih koji su stajali izvan ograde, biti težak i krivudav. Štoviše, upravo ti ljudi izvan kaveza više su sličili na životinje, negoli oni u kavezu. Psovke, izobličena lica, mržnja koja se ne može sakriti. I dok sam gledao mišićave balavce obrijanih glava koji su sami po sebi već gotove karikature, nisam se mogao oteti dojmu da je njihov bijes oblik obrambenog mehanizma. Zapravo, kamuflaža straha da im se u nekom zlobnom trenutku ne digne na homoseksualca ili transvestita. Jer tada ne bi znali što da rade sa sobom. Morali bi pljuvati na vlastito lice u ogledalu, a to je, dakako, prilično nepraktično. Hoću reći, ovakve parade su izazov ne samo u moralnom, političkom ili religioznom smislu, one su to i u seksualnom. I to je ono što možda najviše boli podsvijest.
Gledam, recimo, izazovnu ženu koja se naslonila na ogradu, puši i priča s jednim policajcem. Vitka je, ima na haljini prorez do guzice, crne mrežaste čarape, grudi joj ispadaju iz majice. A i našminkana je izazovno, možda malo previše izazovno. Tijelo mi, dakako, odmah reagira hidraulički. Ali se mozak onda zapita:”Nije li to transeksualac.” A tu već postoje stanovite ograde. Iako, dakle, podržavam seksualne slobode, homoseksualizam nije moja furka. I zato ga se pomalo bojim u ovakvim specifičnim uvjetima kada netko tko nije žensko izgleda izuzetno ženstveno. Pri tome, zacijelo, nisam jedini. Najlakše se zato u takvim slučajevima oboružati gađenjem i bokserom i biti jedna od obrijanih životinja izvan ograde. Premlaćivanje homoseksualaca je zapravo potraga za vlastitim seksualnim identitetom po principu: uvjeravam sebe da nisam to. A jesam li pedofil, fetišist, gerontofil, onanist, mazohist, kandaulist, nosni pervertit, koprofil ili koprofag, već je manje važno. Najvažnije je distancirati se od pederluka i biti dobar Hrvat. I to je jedan od izvora seksualne netolerancije u Hrvata.
Sudeći, naime, po medijskim reakcijama na Gay Pride, i to posebice onog konzervativnog i ultrakonzervativnog dijela društva, hrvatski problem u ovom slučaju nije toliko deklarirana netolerancija, nego nešto perfidnije: selektivna tolerancija. Toleriranje na kapaljku. Naime, većina protivnika homoseksualne parade ističe kako je spolni interes homoseksualaca njihov individualni problem. Naravno, ako se sve događa u okvirima spavaće sobe. Međutim, onog trenutka kad izađu na ulicu, uslijedit će histerične reakcije. Ovdje se, dakle, radi o pravu na javnost. Ulica i trg su društveni prostori i konzervativna zajednica ih je spremna braniti do krvi. Zanimljivo je, međutim, da takav stav dijele i mnogi umjereni ljudi, tihi susjedi koji čine onu tihu većinu zbog koje mnogi zločini postaju mogući. Pravdaju se pri tome da nešto takvo ne bi smjela vidjeti djeca. Ili umirovljenici. Žalosno je što su djeca i starci uvijek alibi za svakakve svinjarije. Naime, i oni što su išli plamenobacačima kroz Ahmiće, sigurno su to činili za svoju djecu. I njihovu svijetlu budućnost. A zna se da nema boljeg svjetla od onoga plamenobacačkog?
Svrha ovakvih parada i jest u tome da bi se parcijalna ili pseudo tolerancija pretvorila u pravu toleranciju, koja bi drugima, bilo kojeg seksualnog opredjeljenja, priznala pored prava na privatnost i pravo na javnost, na trg i ulicu. Niz ljudi iz kulture i politike u Zagrebu su, zajedno s homoseksualcima, vrlo hrabro napravili prvi korak. S vremenom, ovakve parade će postati normalna stvar, a muško-muški ili žensko-ženski poljubac na cesti neće biti razlog za opću uzbunu, nego, u najmanju ruku, za tiho odobravanje ili okretanje glave. Taj se proces ne može zaustaviti, a s jedne ljekovite vremenske distance, oni likovi obrijanih glava čiji se strah permanentno pretvara u nasilje izgledat će kao tužne karikature iz nekog starog stripa.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika