Mate GranićKriza Vlade i vladajuće koalicije ušla je u dramatičnu fazu. Rasprava o ratifikaciji Sporazuma o NE Krško pokazala je da Vlada nema nikakvu strategiju u pregovorima sa Slovenijom, a da Hrvatski sabor služi za unutarstranačka i unutarkoalicijska razračunavanja te da takva Vlada više ništa ozbiljno ne može riješiti. Došlo je vrijeme da se povuku radikalni politički koraci u Hrvatskoj jer će međunarodni kredibilitet Hrvatske početi rapidno padati, a broj štrajkova rasti geometrijskom progresijom.
Tragikomično je da u isto vrijeme na drugorazrednom forumu u Crans Montani u Švicarskoj, čija snaga i utjecaj sve više opadaju i koji je daleko po utjecaju od foruma u Davosu, prisustvuje brojno hrvatsko izaslanstvo na čelu s predsjednikom Mesićem (tri ministra, Radimir Čačić, Pave Župan-Rusković i Neven Mimica, brojni savjetnici i gospodarstvenici). Veliki, moćni i bogati više ne dolaze u Crans Montanu. To se zna već četiri, pet godina pa se čudim da Hrvatska nije bila prisutna na prikladnijoj razini, jedan ministar bio bi dovoljan.
O odnosima sa Slovenijom, zahvaljujući oporbi i medijima, javnost uglavnom sve zna. Zato je bilo teško razumjeti strategiju Vlade i premijera Račana da uputi na ratifikaciju sporazum o NE Krško, posebno zato što ga je Slovenija elegantno izbjegla ratificirati (33 zastupnika slovenskog parlamenta tražila su prethodno mišljenje Ustavnog suda Slovenije, uključujući i zastupnike jedne od stranaka vladajuće koalicije). Slovenija izbjegava i na bilateralnoj osnovi razgovarati o problemu Ljubljanske banke. Slovenija, unatoč tomu što parafirani Sporazum o državnoj granici odbacuju cjelokupna hrvatska javnost, Sabor, političke stranke i međunarodnopravni stručnjaci, pokušava snažno pritisnuti Hrvatsku pomoću međunarodne zajednice da potpiše i ratificira sporazum o državnoj granici, posebno lobirajući u EU i SAD-u.

Vlada nacionalnog spasa?

Sporazum o NE Krško problematičan je barem u dva članka (članak 10., stavak 8 i članak 13.). Tim sporazumom Hrvatska sigurno dobiva jedino nuklearni otpad i obvezu plaćanja razgradnje NE Krško. Ali, na žalost, taj sporazum je potpisan i njega se može ratificirati ili ne. Zato je najvažnija strategija odnosa sa Slovenijom, ali nje nema. Vlada je pasivna, neodlučna te često nekompetentna i nespretna. Zato nije čudno da se sudbina Vlade lomi na odnosima sa Slovenijom. Nakon svega što se dogodilo u Hrvatskom saboru lako je zaključiti sljedeće:
1. Manjinska vlada moguća je uz kalkuliranje da će dio HSLS-ovih zastupnika u Saboru podržavati Vladu. Ta je opcija realna, ali trajanje takve vlade bilo bi kratko, a mogućnosti rješavanja ključnih problema, posebno reformskih zakona te zakona vezanih za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, bile bi posve neizvjesne.
2. Druga opcija je novi kompromis između Budiše i Račana, odnosno HSLS-a i ostalih članova petorke, tj. da HSLS uđe u sabornicu, glasuje protiv ili suzdržano o ratifikaciji Sporazuma o NE Krško. Tako bi se djelomice spasio obraz obiju strana. Ta je opcija moguća, ali trajanje Vlade i u tom slučaju nije dugog vijeka, možda do jeseni.
3. Treća opcija je ostavka premijera Račana i novi izbori, što je premijer prije nekoliko mjeseci obećao (izjavio je da će podnijeti ostavku ako dođe do nove krize Vlade). Ta opcija nije izgledna.
4. Četvrta opcija je stvaranje vlade nacionalnog spasa do isteka redovitog mandata od četiri godine ovog saziva Sabora zbog ispunjavanja obveza prema međunarodnoj zajednici, a posebno prema Sporazumu o pridruživanju te zbog teške gospodarske i socijalne situacije (npr. reforma pravosuđa, manjinski zakon, odnosi s MMF-om, odnosi sa susjedima, gospodarske reforme itd.). Ta je opcija vrlo malo vjerojatna zbog bipolarnosti političke scene i snažnih političkih taština. Osim toga, procesi profilacije u HDZ-u još nisu završeni.
5. Peta opcija je skidanje odluke o glasovanju u Hrvatskom saboru o NE Krško te nastavak rada Vlade u istom sastavu. I takva opcija je moguća, ali danas je vrlo malo vjerojatna.
U međunarodnoj zajednici postoji velika zabrinutost zbog nemoći, nestabilnosti i neodlučnosti hrvatske Vlade i zbog toga što se odnosi sa susjedima koriste za međustranačke obračune.

Nadbiskup Bozanić

Prva i druga opcija su najrealnije, ali obje te opcije vode u izbore potkraj ove ili početkom iduće godine. Zato prijedlog Budiše da se novi izbori održe 19. siječnja 2003. (odbačen od ostalih članica petorke) postaje sve realniji. Bez obzira na to koju će opciju premijer Račan izabrati, treba voditi računa o međunarodnim obvezama Hrvatske, jer summit šefova država i vlada u Kopenhagenu je u prosincu ove godine. Tada će se donijeti najvažnije odluke o budućnosti EU (proširivanje za 10 novih članica te tzv. konventa ili ustav EU). Oko tih pitanja u Hrvatskoj, bez obzira na moguće izlaze iz ove krize, ne bi trebalo biti razlika i trebao bi se barem pokušati postići konsenzus o svim pitanjima koja su važna za međunarodni položaj Hrvatske. Interes međunarodne zajednice za Hrvatsku i dalje je velik. HDZ, HSS i DC pozvani su u Bratislavu na Odbor za primanje novih članica Europske pučke stranke zbog primanja u status promatrača.
Međunarodne zaklade narodnjačke orijentacije sve su prisutnije u Hrvatskoj (Schumanov institut, Adenauerova zaklada, Seidlova zaklada, CDU, CSU, Austrijska narodna stranka, britanski konzervativci i švedski moderati). Očito je da se naslućuju promjene u Hrvatskoj. Nakon izbora 3. siječnja pretprošle godine Madeleine Albright mi je u razgovoru tijekom inauguracije predsjednika Republike Stjepana Mesića rekla da SAD i međunarodna zajednica trebaju i snažnu vlast i snažnu demokratsku oporbu. HDZ je 1998. i 1999. zbog unutarnjih napetosti i bolesti FranjeTuđmana bio blokiran u rješavanju ključnih pitanja gospodarski reformi, demokracije i odnosa s međunarodnim financijskim institucijama te boljeg funkcioniranja pravne države. Hrvatski birači tražili su promjene koje je podržavala velika većina hrvatske javnosti i medija. Promjene su došle, a međunarodna zajednica ih je snažno pozdravila.
Danas je, na žalost, sustav ponovno blokiran i iz toga se demokratski može izići samo na jedan jedini način, tj. izborima. Vjerujem da je to i čelnicima vladajuće koalicije potpuno jasno.
Nadbiskup Bozanić je tijekom mise za domovinu održao propovijed u kojoj je snažno istaknuo problem korupcije u društvu na svim razinama, uključujući i one najviše. To potvrđuju i neovisna istraživanja međunarodnih institucija. Na žalost, dosad odjeka na tu snažnu propovijed i poruku nadbiskupa Bozanića gotovo i nije ni bilo. Posebno zabrinjava to što ni aktualna vlast nije pokazala nikakvo zanimanje.