Zamjenik premijera Dražen Budiša u perspektivi će možda ostati zaboravljen kao nacionalni mislilac, ali zato će nesumnjivo ući u povijest kao čovjek koji je – podrivački djelujući iznutra, tj. iz “struktura” – fanatično pokušavao razoriti društvenu moć političke želatine nazvane pokretom Ivice Račana. “HSLS nije ničije samoposluživanje”, izjavio je, ne objašnjavajući misaonu pozadinu navedene tvrdnje, i spontano prešao u oporbu ostavljajući premijera da potraži administrativni spas u arbitraži Stipe Mesića i na drugim odgovornim mjestima. Što je sad senzibilnome drugu Budiši kod Račana zasmetalo? Gdje ga boli? Elektrana Krško? Ne vjerujemo. Ušao je nedavno u Vladu, i u nju – pored samoga sebe – ugurao praktično koga je htio, ali evidentno ga ne mogu smiriti nikakve koncesije. Njegov život je njegov inat. Jesu li Budišini motivi doista potpuno iracionalni? Mrzi li Račana naprosto više nego što voli vlast? Ili možda pokušava anticipirati razvoj događaja i pripremiti teren za svoj budući prodor s desnoga krila? Ne znamo. Budiša je pouzdan poput Hidrometeorološkog zavoda a u isto vrijeme i autodestruktivan poput škorpiona.
Jasno je, međutim, da se Budišina stranka pozitivnim djelovanjem svoga vođe nezaustavljivo raspada na građansku i nacionalističku struju, po uzoru na HDZ. Budiša izigrava Tuđmana socijalnih liberala, i partiju – bez neurasteničnih grimasa, ali s kronično tugaljivim smiješkom koji publici sugerira da je netko drugi kriv za Budišinu sudbinu – pretvara u nacionalističku sektu. U isto vrijeme njegovi Sanaderi personificirani u likovima manje-više licemjerne Đurđe Adlešić, benigno promućurnoga Ive Škrabala itd. sa zečjom opreznošću istražuju modele distanciranja, secesije, kulturne autonomije, autokefalnosti, drugobitnosti, otcjepljenja. Njihovi napori biti će nagrađeni: u surovoj hrvatskoj stvarnosti HSLS se upravo disolvira poput neplemenite kovine u octenoj kiselini. U tom povodu, nema potrebe za velikim naricanjem. Što je loše za HSLS, moglo bi biti dobro za Hrvatsku; pseudograđani koji žive od prodaje mistifikacija društveno su opasniji od neprikrivenih divljaka i šovinista. Ako se raspadnu, to je u redu.
STUPAC TJEDNA: MESIĆ, RAČAN I DALAJ-LAMA Tibetanski duhovni vođa napokon je stigao i u Hrvatsku, provocirajući svojim dolaskom standardnu političku nedoumicu: što će na to reći Kina? Kao što je poznato, Dalaj-lama je – pored svega ostaloga – i personifikacija tibetanske čežnje za nezavisnošću, koju Peking doživljava kao noćnu moru. Na fonu zabrinutosti za hrvatske odnose s Kinom, koji su navodno u usponu, Stipe Mesić je odbio primiti Dalaj-lamu. Primio ga je zato – u neformalnu vizitu, doduše – Ivica Račan. Kina je Kina, ali Dalaj-lama je Dalaj-lama. Kao širitelj ideje ljubavi, pomiritelj svjetonazora i religija i neokrunjeni kralj svjetskih alternativaca, egzotični budistički svećenik nesumnjivo ima zajedničkih tema za razgovor s premijerom koji je svojedobno barem u mislima pripadao amsterdamskoj "djeci cvijeća", i čiji ministar policije ulicama Zagreba danas maršira rame uz rame s homoseksualcima. Neka cvjeta tisuću cvjetova. Nacija je ionako već u nirvani. Na drugoj strani, novi val Budišinih diverzija protiv Vlade u javnosti proizvodi pogrešan dojam da je Ivica Račan zapravo Budišina žrtva, da su osnovni problem Vlade Budišini ekscesi, i da će – nakon izbacivanja razrednoga mangupa iz učionice – stvari funkcionirati izvrsno. Besprizorni je out*, a scenu – kao u vicu o ocu i sinu koji zajedno čitaju seksi-reviju – preuzimaju odlikaši. Birokratska parola dana glasi: ova skupina mora odraditi mandat do kraja. Ta parola tretira se kao aksiom, koji nije potrebno obrazlagati. Tko govori suprotno, taj ne razumije visoke državne interese. Vlada je dobra, premijer još bolji, ali djeluju u nepovoljnim okolnostima. Okruženi su malicioznim ljudima, naslijedili su tešku situaciju, javnost ih ne razumije, građani od njih očekuju da nemoguće ostvare preko noći, a uza sve to, za saveznika su imali Budišu koji ih je periodički ubijao u pojam. Sada kad je Budiša – vlastitom inicijativom – politički prešao u onaj bolji svijet, ništa više ne stoji na putu Račanovom lepršavom trijumfalizmu. Pred čovjekom se otvaraju putevi i vidici.
U njegovome kraju njegov je početak. Dao je ostavku zato da bio ponovno izabran. U parlamentu je bez problema osvojio naklonost delegatske većine. Kolegijalno mu pristupaju bivši saveznici poput IDS-a. Dogovor o reizboru uspostavio je sa Stipom Mesićem, koji je naglo počeo vjerovati u vrijednosti Račanovoga poretka. Jesu li Mesićeve “konzultacije” sa stranačkim vođama o imenu budućega premijera doista demokratska travestija, kako tvrde pojedini kritičari s desnice? Vjerojatno. Stvari su očito zadate, ma koliko mi šutjeli o tome, i predsjednik s konzultacijama prodaje maglu. Da je doista onoliko duhovit kakvim se nastoji prikazati, Mesić bi iskoristio pad Vlade da Račana malo stavi na žeravicu. Za premijera bi čak mogao – uzgred i ležerno – predložiti Ivu Sanadera ili neku eksponiranu nestranačku osobu, recimo ekonomista Mladena Vedriša, i zatim uživati u Račanovim reakcijama. U bezopasnim situacijama Mesić nastupa kao slobodna osoba, vic-maher i populistički provokator, ali kad dođe stani-pani, on je – međutim – nepogrešivi vojnik poretka, što je ranije dokazao i na pitanju reduciranja svojih ovlasti. Između njega i Račana danas je pala reč. Na kvizu dalje bezuvjetno ide premijer. I predsjednik je, poput svih drugih čimbenika*, uvjeren da Račan mora odraditi mandat do kraja, jer je narodu pružio toliko dobra da bi bila nepopravljiva šteta ako napusti pozornicu u izvanrednim okolnostima.
Budiša je egzibicionist i profesionalni skandal-maher, ali u njemu nisu sublimirani Račanovi problemi; Račanov problem zove se Ivica Račan, nalazio se Budiša u blizini ili ne nalazio. U truloj društveno-političkoj klimi premijer je propustio nametnuti svoju volju, zato jer je nema a ne zato jer bi ga u tome ograničavao Budiša. Kvazipad Vlade koji je katalizirao Budiša pruža mu novu priliku da situaciju preko noći energično reformira. Dobio je mogućnost da se riješi balasta i započne novi život u sreći. Haeselesovski komičari poput ministra prometa Marija Kovača i dr. otperjati će u anonimnost, ali tu je i skupina esdepeovskih lukavaca, opsjenara i laprdala* koja vapi za solidnom čistkom. U budućoj Vladi – sastavi li se ona po racionalno reformističkome kriteriju – Slavko Linić, na primjer, ne bi imao što tražiti. Čovjek je bolesno agresivan, nekomunikativan, kontradiktoran, neuvjerljiv i za sobom vuče hipoteke. Želi se prikazati kao principijelna poštenjačina, a svima je jasno da se iza njega šlepa cijeli kvarnerski financijski lobby, koji od Vlade dobiva besramne usluge. Kandidat za mirovinu mogao bi u novim okolnostima postati i ministar financija Mato Crkvenac, relativno blijeda birokratska figura koja neprestano diže poreze, zajmove i nešto pretače iz šupljeg u prazno, monotono uvjeravajući publiku kako se radi o vrhunskim sofisticiranim operacijama koje će naciji donijeti financijski spas.
Civilizirana Vlada morala bi se svakako lišiti usluga Željke Antunović, eventualno kvalificirane za šeficu tračerskoga kružoka u mjesnoj zajednici, odnosno kluba alapača, ali razmjerno groteskne na položaju političkoga tribuna. Tko još? Ministar prosvjete Vladimir Strugar, dakako, jedan od bezličnijih među bezličnima koji se neprestano nateže oko sindikalnih pitanja nesposoban da u svome resoru nametne minimum inovatorskoga duha i motivacije. Neuvjerljiva ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović. Itd. Pošto će mu nova Vlada ionako biti “manjinska”, možda i na rubu legitimnosti, Račan bi svakako ispao nešto veći nego inače da u novome kontekstu odluči povući radikalne poteze. Da svoje dosadne, neinventivne partijske kadrove zamijeni novim, ako treba i nestranačkim imenima; da u Vladu pozove eksperte; da formira reformističku ekipu neopterećenu ideološkim programima i političkim obavezama; da protrese vreću i kaže samome sebi: vrijeme koje ti je preostalo iskoristi na najbolji mogući način. Zadrži li se on na kadrovskim klišejima kojima je i do sada robovao, premijerova nova Vlada biti će iz Andersenove bajke.