Novim zakonom legalizirat će se sve građevinske nakaradePremda su se Hrvatska komora arhitekata, Udruženje hrvatskih arhitekata i zagrebački Arhitektonski fakultet argumentirano suprotstavili, donesen je zakon kojim se omogućuje legaliziranje bespravno izgrađenih zgrada na svim područjima, osim u nacionalnim parkovima, zaštićenim povijesnim cjelinama, kapitalnim infrastrukturnim koridorima i na javnim površinama. Dakle, svi oni koji su gradeći svjesno kršili zakon, tj. gradili suprotno prostornim i urbanističkim planovima, moći će uz plaćanje propisane financijske kazne legalizirati svoje zgrade. Posljedice tog zakona su katastrofalne.

Izjednačenje legalno i ilegalno izgrađenih zgrada ima dalekosežne posljedice jer se svim potencijalnim investitorima posredno poručuje da stručnost i usklađenost sa zakonima nisu važne. Ako to čak ni upravnim tijelima nije presudno, zašto bi itko trošio velik novac na provedbene planove, silne projekte, nadzor gradnje? Naime, većina građana svoj stambeni problem rješava kupnjom stana na tržištu nekretnina. Nekim gradovi (npr. u Split) i dalje oskudijevaju stambenim prostorom, a većina građana je prezadužena i živi u financijskoj neizvjesnosti pa ne može birati. Prosječni građani kupuju ono što mogu i gdje mogu, dakle, najjeftinije, a ovim zakonom postaju nezaštićeni i imaju šansu da uđu u doživotno kreditno ropstvo kupujući "mačka u vreći".

SVATKO TKO JE U posljednjih 20-ak godina gradio legalno i po propisima, tj. nije dobio baš sve što mu se prohtjelo, danas se osjeća izigranim. Sjećam se Tantalovih muka koje sam morao pretrpjeti kad sam prije nekoliko godina sestrični u Zagorju radio dokumentaciju za zamjenu postojeće štale novom garažom. Upravna tijela postavila su visoke, čak nerazumne zahtjeve. Ne samo da su bili potrebni projekti za ishođenje lokacijske i građevinske dozvole, nego se čak tražila arhitektonska snimka koja dokumentira postojeće stanje poluruševne štale. Sve to da bi se napravila obična garaža na djedovini, koja ni na koga i ni na što neće utjecati. Kako onda svaki građanin koji je poštivao zakone i naručivao potrebne projekte ne bi osjećao da mu rastu magareće uši? No problem koji nastaje aboliranjem svakog građevinskog bezvlašća toliko je širok da ne dira samo struku i građane koji su poštivali zakone gradeći vlastite kuće ili kupovali stanove, nego doslovce svakoga.

Svakome se može dogoditi da se jedno jutro probudi i otkrije da mu u neposrednom susjedstvu niče nova kuća ili zgrada. Znači li ovaj zakon da počinje vrijeme strepnje? Prije desetak godina u mojoj je ulici izgrađena tzv. urbana vila s desetak stanova koja je tlocrtom i visinom bitno veća od propisanoga pa izgleda poput gljivetine među propisanoga pa izgleda poput gljivetine među travom. I toliko se približila ulici da automobili stanara strše pola metra na ulicu. Pretpostavljam da kuća ima građevinsku dozvolu i da su se vlasnici stanova gruntovno uknjižili, a da su to mogli učiniti, kuća je morala proći tehnički pregled komisije. Nema te komisije koja je takvu situaciju mogla legalno blagosloviti.

A eto, kuća stoji, a stanari su se udomaćili. Mene to iritira i kao čovjeka iz struke i kao građanina, no susjede to doslovno ugrožava jer su ostali i bez pogleda i bez sunca. Možda su se mogli zaštititi uloživši žalbu građevinskoj inspekciji, ili su mogli ne dati suglasnost na projekt. Jesu li bili indolentni? Ili nisu imali pojma da je na oglasnoj ploči u općini poziv, upućen njima osobno, da se očituju o tom i tom projektu, predmet broj... Nisu to napravili. Nisu se pobunili na očitu nepravdu. No zašto nisu reagirale službe koje su plaćene da štite njihov i opći interes? A možda kuća i nema građevinsku dozvolu, kupci stanova nisu ni tražili da se uknjiže na svoje vlasništvo i ni jedan inspektor za vrijeme gradnje nije tuda prošao... A sad, sva ta građevinska nakarada biva abolirana samo uz simbolične financijske packe.

AKTUALNI PROSTORNI i urbanistički planovi i dalje su na snazi. A ipak se odnedavno može legalizirati gotovo sve što je izgrađeno ilegalno. Dovoljna je elementarna logička operacija da se iz dviju premisa izvede jedini mogući zaključak: da je gotovo sav državni prostor izmaknuo stvarne kontroli nadležnih državnih tijela. Važeći planovi posredno su stavljeni ad acta. Komu bi nastalo stanje moglo biti korisno? Nedvojbeno, raznim pripadnicima gospodarskog i, uže, građevinskog sitnijeg i krupnijeg kapitala, onima kojima je to omogućio liberalni kapitalizam u fazi prvotne akumulacije. Za njih su financijske kazne (na što se svodi ovaj zakon) tek uračunata neugoda. Oni su svjesno kršili zakone. Sumnjam da ih dira simbolični značaj kazne. S ovim zakonom ili bez njega, oni za konzekvencije jednostavno ne mare jer uvijek i svugdje gledaju vlastiti interes, tj. profit, a propisane norme nastoje zaobići ili izigrati koliko god im se to dopusti.

SA STAJALIŠTA UPRAVLJANJA državom i njenim prostorom, donošenje ovakvog zakona prokazuje nemoć da se sustavno misli i djeluje u prostoru, tj. da se osigura provedba prostornih i urbanističkih planova. Računica Vlade je jednostavna - kad već ne može bespravnu gradnju iskorijeniti (jer nisu to uspjeli ni oni prije nje, a vjerojatno još dugo nitko neće), kad nema moć da sruši sve što je nelegalno izgrađeno, čini ono što može pa pokušava ušićariti poneki politički poen i nešto novca. Upravna i zakonodavna državna tijela izjednačila su se s mentalitetom sitnog poduzetnika koji u nepovoljnoj gospodarskoj situaciji rasprodajom pokušava spasiti što se može jer, Bože moj, treba preživjeti. Navali, narode! Oduvijek ste htjeli kuću u zelenoj zoni? Zašto ne?! Što, predaleko ste od mora? Pa približite se! Šuma, flora, fauna? Ne, nema veze... Zemljište vam je preskupo i neisplativo pa odustajete od investicije, apartmane ćete graditi drugdje?

Čekajte, to su gluposti, dignite još koji kat, proširite se. Jasno da želite još više zaraditi, tko ne bi, pa barem je to samorazumljivo. Samo, ipak zacvili onaj što upravlja tuđom baštinom, ako biste mogli, eventualno, nemojte se ljutiti, možda koji novčić u moju škrabicu, ma ne puno, onaj sitniš koji vam para džep... Nemate sada, samo krupne novčanice imate? No dobro, dat ćete kad budete mogli, samo vi gradite, nema veze... No velikom igraču to nije dovoljno pa traži još. Da, svakako, školu, vrtić, cestu, kanalizaciju... napravit ćemo mi, nemojte se vi ništa brinuti, obećavamo. Bio bi ovaj igrokaz smiješan da nije toliko blizak stvarnosti. Ipak, Vlada nije sitni poduzetnik, a upravljanje prostorom ne bi trebalo biti pitanje trenutačnih interesa, jer su posljedice pogrešaka dugotrajnije od mandata jedne vlade i znače sutrašnju katastrofu.