Objavljeno u Nacionalu br. 826, 2011-09-13

Autor: Zrinka Radić

11. rujna i nova umjetnost

Artizam pod vlašću terorizma

Prizori napada na newyorške tornjeve promijenili su vizualni jezik suvremene umjetnosti i doživljaj stvarnosti pa brojni umjetnici cijelo desetljeće pokušavaju opisati, interpretirati i nadvladati užas toga rujanskog dana

Francuski umjetnik Phillipe Petit 1974. je šetao na žici između dva tornja WTC-aFrancuski umjetnik Phillipe Petit 1974. je šetao na žici između dva tornja WTC-aBritanski umjetnik Damien Hirst mnogo je puta šokirao svijet svojim kontroverznim radovima, ali može se reći da je svojedobno nadmašio samoga sebe izjavom da teroristima odgovornima za napade na SAD 11. rujna 2001. “treba čestitati” jer su na umjetničkoj razini “postigli nešto što nitko ne bi smatrao mogućim”. Naravno, ponudio je i konkretno obrazloženje: “Napad 11. rujna na neki je način umjetničko djelo. To je bilo grozno, no promišljen je vizualno kako bi imao točno određen učinak. Mislim da se zbog toga promijenio naš vizualni jezik: avion koji postaje oružje... Naš vizualni jezik neprestano se mijenja i ja, kao umjetnik, smatram da smo neprestano u potrazi za nečim sličnim tomu.”


Doista, teroristički napad 11. rujna jedan je od onih globalnih događaja zbog kojih se ljudi točno sjećaju gdje su se nalazili u tom trenutku. Danas, deset godina kasnije, 11. rujna je promijenio način na koji promatramo i doživljavamo stvarnost. Neki smatraju da je taj dan izazvao sukob civilizacija, kultura, religija... S druge strane, i sama je umjetnost moćno oružje koje može nadvladati užas koji se u ljudima dogodio toga dana i zlo koje se još uvijek događa diljem svijeta. “11. rujna je datum koji je nedvojbeno vrlo važan za noviju povijest u političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu, a to znači da ni umjetnost nije imuna na te događaje koji su potresli prije svega Ameriku, ali i cijeli svijet. Filmovi na tu temu s različitih su aspekata dali uvid u ono što se dogodilo, a 11. rujna postao je tema i u književnosti, likovnoj umjetnosti, arhitekturi...”, smatra Zvonko Maković, povjesničar umjetnosti i šef Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

IZA NAS je desetljeće koje je umjetnost polariziralo u dvije krajnosti – potpunu fikciju ili brutalni dokumentarizam. Sjetimo se samo filmskih blockbustera protekloga desetljeća – “Gospodara prstenova”, “Avatara”, serijala o Harryju Potteru – na tron najgledanijih uzdigla ih je želja za eskapizmom od prestrašne stvarnosti koja nas okružuje. Oni pak u kojima je sraz 11. rujna, i sva zbivanja nakon njega, pobudio suprotno - nezajažljivu glad za posvemašnjom istinom i svijest o tome da su neodvojivi dio aktualne svjetske povijesti - priklonili su se dokumentarnim filmovima. Željeli smo realnost koju ne potpisuju korporacije, marketinške agencije, politički spin doktori. U jednoj je američkoj anketi među 50 dokumentaraca koje treba vidjeti prije smrti uvršten 31 film nastao nakon 11. rujna. I upravo smo među njima uočili nekako najlucidniji odgovor na sam čin i posljedice toga dana, primjerice, u “Fahrenheitu 9/11” Michaela Moorea. Najuspjelijim je proglašen briljantni dokumentarac iz 2008. - “Čovjek na žici” Oscarom nagrađenog redatelja Jamesa Marsha.

Kroz priču o Philippeu Petitu, francuskom hodaču po žici koji je 1974. između tornjeva blizanaca WTCa balansirao oko sat vremena prije nego što ga je privela policija, snažno progovara o patnji 11. rujna upravo stoga što ne pokušava pobjeći od realnosti, stanja praznine koje je danas na tom mjestu posvemašnjeg užasa, nego gledatelja prisiljava da se suoči s trenutkom, onim koji više nikad ne možemo ponoviti. I u književnosti su se, dakako, pojavili brojni naslovi; među ostalim, došlo je do prave poplave nanovo napisanih biografija poznatih ličnosti po principu “istinitost po svaku cijenu”. No izgleda da ultimativni književni hit inspiriran tragedjom 11. rujna tek treba nastati. Salman Rushdie svojedobno je u jednom razgovoru na tu temu rekao da se još nije dogodio novi “Rat i mir”, podsjećajući na činjenicu da je i Tolstoj svoje remek-djelo napisao više od pola stoljeća nakon napoleonskih ratova. Mnogi su očekivali da će ta titula pripasti romanu “Falling Man” Dona DeLilla iz 2007., no to se nije dogodilo. Manjak osobnog angažmana i opterećenost općim pitanjima glavne su zamjerke piscu.

NE MOŽE SE REĆI ni da likovnjaci nisu pokušali. Osim dokumentarističke fotografije, brojni su se umjetnici u raznim formama izražavanja referirali na 11. rujna, bilo je i onih koji su za svoje radove iskoristili ostatke s mjesta nesreće, a potom i stvari oduzete putnicima na aerodromima zbog novih restriktivnih mjera sigurnosti putničkoga prometa. Mnogi su producirali svojevrsne spomenike, mnogi od njih sklonjeni su s javnih površina... Prerealni? Na Nultoj točki u New Yorku (Ground Zero), gdje su se prije deset godina urušili tornjevi WTC-a, već se neko vrijeme dižu dvije zrake plavog svjetla uperene u nebo, a ubrzano niče i novi futuristički Memorijalni muzej. Još uvijek u ozračju neizvjesnosti zbog najavljenih prijetnji, čeka se i dovršenje Libeskindova Tornja slobode, što je kolokvijalni naziv za One World Trade Center. No je li likovna umjetnost 11. rujna proizvela svoju “Guernicu”? Picasso je svoje remekdjelo stvorio 1937., u jeku Španjolskoga građanskog rata, nisu mu trebale godine, desetljeća. Neki smatraju da danas jednostavno nemamo novog Picassa. Da su vrijeme i okolnosti tako složeni da ih je nemoguće izraziti u samo jednom djelu.

Da je “originalni čin” sraza aviona s WTC-om tako upečatljiv u svom užasu da se s tim ne može mjeriti ni najoriginalniji umjetnički izraz - dok su Blizanci padali, televizijska je slika već pretvorila sliku katastrofe u apstrakciju i dosad je reproducirala bezbroj puta. Ni povjesničar umjetnosti Branko Franceschi ne smatra da je protekla dekada iznjedrila djelo koje bi imalo karizmu sličnu “Guernici”: “Jedanaesti rujna bio je svakako snažna tema koja je našla svoj put u repertoar umjetničke proizvodnje. No još se nije pojavila neka nova ‘Guernica’, a mislim da i neće. Nije samo stvar u slikaru, nego i u nizu političkih i drugih okolnosti koje eventualno mogu dovesti do jednog takvog remek-djela.” S druge strane, Franceschiju je osobno, kaže, otkriće bilo ciklus crteža i malih formi iz ostavštine Ede Murtića, u kojem se taj naš umjetnik iznimno snažno referirao na rat kao trajno obilježje zapadne civilizacije.

Vezane vijesti

Novi masakr američkih bespilotnih letjelica

Novi masakr američkih bespilotnih letjelica

Američke bespilotne letjelice ubile su početkom tjedna više od 27 Pakistanaca u najnovijim napadima u sklopu operacije koja sad već traje drugi… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika