Na početku je Hrvatska imala 120 otvaračkih pregovora, a došlo se do 450 zatvaračkih mjerilaBitka za Europu bìla se često u povijesti: u novije vrijeme ona nam je poznata iz posljednje faze II. svjetskog rata, kad su se Saveznici iskrcali u Normandiji. A nakon toga, "bitka za Europu" figurativan je naziv za ujedinjenje Europe koje je otpočelo još za samog rata, kad su socijalisti i snage pokreta otpora zagovarali federalističku Europu i "Sjedinjene Države Europe", dok su njihovi ideološki protivnici, demokršćani i konzervativci, zagovarali pragmatično povezanu, ekonomski i interesno integriranu Europu. Sada pak i demokršćani i snage desnog centra – a u Europi ih vode francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel – zagovaraju jače povezanu Europsku uniju, utemeljenu na fiskalnom federalizmu. Otkud takav obrat u glavama europskih lidera? Jednostavno – natjerala ih je nužda. Uvođenje zajedničke valute, pokazuje se, nije moguće ako ne postoji čvrsta kontrola nad državnom potrošnjom i nad državnim proračunima.

SVJETSKA EKONOMSKA kriza, koja nije samo američki izvozni artikl nego i proizvod razuzdanog financijskog inžinjeringa u uvjetima nesputanog ekonomskog liberalizma, izbacila je na površinu fenomen "lošeg upravljanja" državama. To loše upravljanje državom i državnim financijama prilično vjerno održava ono što se događa i na mikroekonomskoj razini, na razini obiteljskog gospodarstva. Uostalom, i pojam "ekonomija" originalno, u grčkome, označava kućno gospodarstvo. I kao što su se mnoga kućna gospodarstva urušila u sapunskim mjehurićima nerealnih kredita, tako su se i državna gospodarstva urušila zbog nekontroliranog financijskog inžinjeringa države, banaka i euforičnih financijskih mešetara, uz loše državne birokrate. I sad se pokazuje da jedinstvena valuta ne može opstati ako se ne uvedu jedinstveni porezi, jedinstvena kontrola proračuna i način suzbijanja proračunskog deficita, jedinstveno odlučivanje o mjerama solidarnosti s onima koji posustaju (to jest, s onima koji ne znaju upravljati svojim resursima).

DRUGIM RIJEČIMA, i Nicolas Sarkozy i Angela Merkel, kao i lideri europskih središnjih banaka na razini EU, sve više uviđaju da nije moguće imati jedinstvenu valutu, jedinstveno tržište i jedinstvene javne politike ako nema i jedinstvenog odlučivanja i reguliranja ekstremno liberalne ekonomije kakva se uspjela prošvercati u razdoblju nekontrolirane euforije nakon pada komunizma. Što to znači za nas? Ući ćemo u Europsku uniju koja će uvesti elemente federalističke fiskalne politike, jedinstvenog planiranja državnog proračuna, jedinstvene parametre javne potrošnje i jedinstvenu kontrolu trošenja javnih sredstava u svim svojim članicama – naravno, u onima koje se žele pridružiti zoni jedinstvene valute, jer je ona ekonomski prosperitetnija, bogatija, jača i, na kraju, i solidarnija s onim slabim igračima koji lako posustaju i stvaraju "nestabilne države", odnosno "države s lošim upravljanjem". Ne treba ni reći da je Hrvatska baš takav kandidat, i to baš po većini pokazatelja – od veličine državnog duga, osnovnih ekonomskih pokazatelja od zapošljavanja do razvoja, javne potrošnje, konkurencije, pa sve do životnog standarda.

U takvoj situaciji Hrvatska tek mora odlučiti hoće li ući i u takvu Uniju, ili uopće neće ući, ili pak želi ući u labavu Europsku uniju "dviju brzina". A o tome naši građani, blago rečeno, pojma nemaju. Pregovori s Unijom su završeni, Vlada je slavodobitno objavila svoja pregovaračka stajališta, ali nije otkrila koja smo to mjerila morali zadovoljiti. I ona pri otvaranju pojedinih pregovaračkih poglavlja, i ona koja su se namnožila tijekom pregovora i koja se nazivaju „mjerila za zatvaranje pregovora“. Od 120 početnih, „otvaračkih pregovora“, došlo se do 450 „zatvaračkih mjerila“, s novom kategorijom „podmjerila“, kojima se zasad ni broja ne zna, a ne zna ih ni Vesna Pusić koja je vodila Nacionalni odbor za praćenje pregovora s EU. To što ih ona ne zna već je znak da nešto ne valja, da je "nešto trulo u državi Danskoj". Teoretičari europske integracije već razvijaju teorije o "tri generacije uvjeta za pristup EU": prva generacija je skup kriterija utvrđenih na Kopenhaškom i Madridskom summitu EU, 1993. i 1995.

Druga generacija kriterija su oni iz procesa stabilizacije i pridruživanja, predviđeni za zemlje koje su izišle iz ratova, a to su zemlje zapadnog Balkana. Treća generacija kriterija nastala je baš na tlu pregovora EU i Hrvatske – ti su kriteriji sada nazvani „benchmarks“ - mjerila, zajedno s podmjerilima. Ova treća generacija kriterija primjenjivat će se u svim sljedećim krugovima proširenjima (osim, naravno, ako Norveška i Švicarska na kraju ipak ne odluče ući u EU, ma kakva ona bila), i zato je razumljivo da ih želi doznati ne samo hrvatska javnost, nego i teoretičari europske integracije u svijetu. No ta mjerila još uvijek nisu objavljena, a Vlada se izgovara da će javnosti biti moguće dobiti uvid u njih tek kad potpišemo pristupni ugovor. Prema tome, važno je da se sada, što prije, potpiše taj ugovor, da hrvatska javnost napokon dozna kako ćemo ući i koji su to kriteriji, koje zasad zna samo Vlada, ali ne i građani. Inače izgleda kao da će u Europsku uniju ući samo Vlada, a ne cijela zemlja, koja se ne može svesti samo na državne institucije i na aparat vlasti. Osim vlasti i njenog institucionalnog mehanizma postoji i ono što se naziva društvom – građani, njihove slobodne asocijacije, institucije njihova svakodnevnog života i funkcioniranja, koje ne mogu biti svedene samo na djelovanje države i njenih organa i, naposljetku, gospodarstvo koje stvara uvjete za preživljavanje i pristojan život.

A OKO POTPISIVANJA pristupnog ugovora vodi se opet besmislena bitka oko toga tko će potpisati taj pristupni ugovor. Na pitanje tko će potpisati – Vlada, dakle njezina predsjednica Jadranka Kosor, ili predsjednik Republike, odgovor je vrlo jednostavan: budući da nije Vlada ta koja ulazi u EU, nego cijelo društvo, ugovor moraju potpisati baš oni koji reprezentiraju to cijelo društvo, a ne samo državu, i to njezin uski segment – vladu. Država nije samo vlada, nego je ona i sustav političkih aktera, institucija koje jamče demokraciju, gospodarstvo, društvena nadgradnja kao što su kultura, prosvjeta, znanost.

ZATO JE DILEMA potpuno deplasirana, hoće li Jadranka Kosor uspjeti izmanipulirati javnost i predsjednika Josipovića i staviti sama svoj potpis na ovaj povijesni dokument. Predsjednik Republike mora, u skladu sa svojim ovlastima, kao ustavni čimbenik i reprezentant jedinstva zemlje, a osim toga i kao ustavni sukreator vanjske politike zemlje, svojim potpisom jamčiti da u EU neće ući samo Vlada, nego cijelo hrvatsko društvo. A koliko Vlada priprema to društvo da svjesno uđe u EU, a ne samo na temelju emocija, govori i svaka odsutnost učinkovitih edukativnih, informativnih i promotivnih aktivnosti kojima bi građani doista bili obaviješteni o onome što nas očekuje i onome što mi želimo od EU. Ako već ulazimo u EU, ne smijemo ući kao kufer, nego kao aktivni sudionici koji znaju što od EU hoće i kako je žele mijenjati da bi ona doista bila po mjeri građana, a ne po mjeri briselskih birokrata i burzovnih špekulanata kojima ona odgovara samo kad im puni džepove. Nije važno kada će pristupni ugovor biti potpisan – važno je da to bude što prije, kako bi se cijelo društvo pripremilo za referendum, a to znači ne za domaće izbore, koji su stvar domaćeg političkog folklora, nego za sudbinski izazov u kakvu to EU ulazimo: u EU skrojenu kao staru Europu rivaliteta i nacionalizama, u labavu ekonomsku uniju s političkim dekorom, ili u jedinstvenu asocijaciju koja će nam pomoći da se riješimo i vlastitog lošeg upravljanja zemljom.