Zoran FerićLjeto je stiglo, a s njim i turistička sezona uz obalu. Na kontinentu, međutim, u ovo vrijeme traje sezona građevinskih radova i provala u stanove. Gradnja Čačićevih stanova je, kako čujem, u krizi. A ministar u ostavci Čačić ljuti se na ministra u ostavci Kovačevića jer da on metaforički minira legalnu i društveno korisnu cestogradnju i stanogradnju administrativnim zatezanjem, umjesto da više minira ilegalnu i nakaradnu gradnju pravim minama. Stoga se oni koji nemaju stanove i koji su svoje stambene nade položili u Čačićeve stanove i poticanu stanogradnju opravdano boje da dobar dio tih stanova nikada neće biti izgrađen. Strah je tu zato što se ne vjeruje administraciji koja ne izdaje dozvole za nešto tako važno kao što su ceste, pa neće onda valjda ni za stanove.
Oni pak koji imaju stanove, i koji se u ovoj zemlji mogu nazvati sretnicima, opravdano se boje jer s ljetom i građevinarskom sezonom dolazi i sezona provala. I tako se sve svodi na neku tugaljivu tranzicijsku antibajku punu nade i straha. Čovjek štedi, muči se, sakuplja svaku lipu, izlaže se priličnom riziku da ga opljačkaju banke, štedne zadruge ili građevinska poduzeća, da bi kupio i opremio stan. I tek tada, nakon svih muka i peripetija, ima priliku ući u povlaštenu kastu onih koji u ljetnim mjesecima strahuju od provale.
Naime, strah od krađe kod hrvatskih građana uglavnom poprima dvojaku formu. Na prvom mjestu je svakako strah od organizirane i društveno poticane krađe, kad propadaju banke i poduzeća i kad financijski inženjering proguta desetke milijuna maraka, a da se nikada uistinu nije utvrdilo kamo su otišle i tko je, zapravo, kriv. Kao da su krila orlova s maraka nenadano oživjela, pa su banknote odletjele papa. Taj je tip straha društveno iznimno štetan jer sprečava svaku akciju, i proizvodi za privredu krajnje nepovoljnu atmosferu. Drugi tip straha je strogo individualan i naoko nema veze s ovom monumentalnom društvenom problematikom. To je strah od takozvanih malih krađa. Džeparenja i provala u stanove.
Međutim, i taj strah od malih krađa umrežen je u veliku mrežu naših strahova i razočaranja. Naime, strah od korumpiranog državnog aparata i organiziranoga kriminala proizveo je opravdano nepovjerenje u banke i sve vrste novčarskih institucija jer ih se smatra samo malo uljuđenijom formom financijskog inženjeringa s početka devedesetih. I kad se dolaskom nove vlasti situacija s bankama naizgled popravila, još uvijek aktualni skandal s Riječkom bankom vratio je stvari na početak. Stoga građani koji nemaju povjerenja u banke svoju deviznu ušteđevinu drže kod kuće. I tada strah od provalnika postaje velik problem, a same provale velik posao. Jedni lopovi, dakle, proizvode druge koji djeluju u njihovoj sjeni. Oni s bijelim ovratnicima čuvaju i potiču one s crnim povezom preko očiju, a simbioza je kao iz kakve poučne prirodoslovne emisije: nakon što je tranzicijski krokodil požderao velik dio nečije imovine, pojave se i one male ptičice pa iščeprkaju i ono što je krokodilu ostalo za zubima.
Ipak, strah od provale jedan je od naših strahova s dugom tradicijom. Svakako dužom od straha da propadnu banke ili da uplatimo stan i nikad ga ne dobijemo. Toga straha od provale sjećam se još od najranijih dana. U našoj su kući oduvijek postojale tri brave. I strogo se pazilo da sve tri budu zaključane. Ta odgovornost prema bravama ostala mi je do danas u obliku nekih prisilnih radnji, a čini se da isto mori i dobar dio građana ove naše lopovlukom opterećene republike. Vrata, naime, zaključavam automatski pa se ne sjećam jesam li ih zaključao ili nisam. Stoga se uvijek moram vratiti da provjerim. I uvijek je zaključano. A ja uvijek i ponovo provjeravam. Psihijatrija bi tu svakako imala posla. Jer iako znam da u stanu nema velikih vrijednosti i da ga, što se provale tiče, mogu ostaviti i otključan, uvijek se iznova vraćam s ključem u rukama i zbrkom u glavi, a taj strah od provale kljuje mi podsvijest prilično nesmiljeno.
Međutim, ako malo razmislimo, nije teško zaključiti da se spomenuti strah temelji na dvojbenim pretpostavkama. Prva je od njih da zaključana vrata uistinu mogu zaustaviti lopove. Pogotovo lopove profesionalce koji su pošteno i s visokim ocjenama izučili svoj zanat i koji su možda bili bolji đaci i od onih koji su upravo položili prijamni ispit na Filozofskom fakultetu. Druga od tih pretpostavki jest da lopovi idu nasumce, na teren koji nisu prvo dobro izviđali pa da ih se može zaustaviti priručnim sredstvima i laičkim promatranjem. Radi se, naravno, o lopovskim izviđačima. Tih je izviđača bilo, naravno, oduvijek i moram priznati da smo ih se prilično bojali. Čim bi došlo ljeto, a u našoj se ulici počeli pojavljivati prosjaci, svi su odjednom postajali potencijalna opasnost. S tim u vezi zapamtio sam jednu upečatljivu scenu. Sredinom srpnja, prije tridesetak godina, dok mi je majka još bila živa, banuo nam je na vrata prilično star i oronuo prosjak. I nije tražio novac, kao što je to i onda bilo uobičajeno, nego hranu. Ravnodušno nam je rekao da je gladan. Majku je to ganulo pa mu je dala kruha i salame. A čovjek je potpuno staloženo sjeo na klupu ispod našeg balkona i polagano žvakao onaj kruh. Bilo mi je čudno što jede tako polako, a gladan je. I tako smo ga gledali prilično dugo. On nas nije. Majka se tada rasplakala. Poslije mi je objasnila da je to bila reakcija na jednu sumnju. Učinilo joj se, naime, da starčić jedući mjerka visinu našeg balkona i smišlja načine kako bi se moglo popeti. Da je zapravo lopovski izviđač.
Taj starčić vjerojatno nikada nije bio provalnički uhoda, nego samo gladan i očajan čovjek, ali je naš strah sažaljenje pretvorio u sumnju. Uostalom, to je zanimljiv emotivni obrat i možda se baš zato svega i danas sjećam. Zato mi je bilo posve normalno kad mi je postarija susjeda ovoga ljeta rekla da treba dobro zaključavati vrata jer je u ulici vidjela Ciganina. Pomislio sam se da je došao Mesić, da će nasred ulice razapeti šator i primati ondje alkarske vitezove u audijenciju. Međutim, kad sam pogledao onog nesuđenog Roma, vidio sam da je to zapravo visoki službenik indijske ambasade koji se nedavno uselio u jednu od kuća za diplomate pri vrhu naše ulice. Stariju susjedu zbunile su izvjesne modne navike iz prijateljske Indije. A ona sama, bila je u svemu tome prilično staromodna. Naime, prije dvadesetak godina bilo je uobičajeno misliti da po stanovima kradu Cigani. Danas je uobičajeno misliti da to čine narkomani. Prototip sumnjivca danas je mlad, mršav, blijed, znoji se, tresu mu se ruke i nervozno cupka na jednom mjestu. Provalnički izviđač? Možda. Ali može biti i nizozemski diplomat koji je upravo dobio proljev.
Tako je to s lopovima i lopovskim izviđačima, krajnje relativno. Strah i oprez su, međutim, konstanta, a iz te konstante proistječe i dobar dio našega latentnoga rasizma i ksenofobije koji su itekako prisutni i kad mislimo da ih nema. U Hrvatskoj, naime, možemo birati dva načina da izgubimo. Ili da stavimo novac u banku pa da ona propadne, ili da ga držimo doma pa da nam ga drpe provalnici. Gubitak je zajamčen. Kao na početku romana “Derviš i smrt”, te duboke i mudre knjige gdje piše da je svaki čovjek uvijek na gubitku. I ovdje to nije proizvoljna filozofska konstatacija, nego najgora materijalna stvarnost.