Mate GranićKad je izgledalo da će Ivica Račan bez velikih potresa, ali i promjena u Vladi, sastaviti novu hrvatsku vladu, izvjestan nemir unio je HSS (posebno Luka Trconjić i Zlatko Tomčić izjavama da neće prihvatiti sve što im Račan servira). To može biti i dio taktike pregovaranja o novim ministarskim mjestima, ali i nešto mnogo dublje i složenije. Što se tiče prve pretpostavke, ona je logična, jer o HSS-u ovisi hoće li biti nove Račanove vlade ili neće, te je prirodno da Tomčić želi imati ozbiljne poluge utjecaja na takvu vladu. To bez pojačanog utjecaja HSS-a u vladi svakako ne ide. Ali i druga je pretpostavka zanimljiva. HSS je postao članom Europske pučke stranke (promatrački status kao i DC i HDZ), najmoćnije političke udruge narodnjačkih i demokršćanskih stranaka u Europi u kojoj je najavio aktivno sudjelovanje. HSS-u će biti lako objasniti Europskoj pučkoj stranci da je na sljedećim parlamentarnim izborima dio koalicije centra ili centra i desnog centra i za to će dobiti podršku. Ali bit će vrlo teško objasniti Europskoj pučkoj stranci sudjelovanje u koaliciji lijevog centra na sljedećim parlamentarnim izborima, koja je za SDP, HNS, LS, pa i IDS prirodna. Obrnuta situacija bila je na siječanjskih izborima 2000. godine. Cjelokupna međunarodna zajednica, uključujući i Europsku pučku stranku, podržala je ujedinjenu oporbu u namjeri da smijeni HDZ s vlasti.
Danas je situacija drukčija i može se očekivati da će Europska pučka stranka snažno podržati koaliciju centar – desni centar, a posebno ako ta koalicija jasno i nedvosmisleno odgovori na nekoliko bitnih pitanja kao što su odnosi sa susjednim državama, posebno BiH, Slovenijom te Srbijom i Crnom Gorom, suradnja sa Sudom u Haagu, gospodarske reforme, povratak izbjeglica te poštovanje ljudskih i manjinskih prava. To stavlja HSS u posebnu situaciju i zato politički analitičari očekuju da će HSS na sljedeće parlamentarne izbore ići sam ili možda u nekoj njemu prihvatljivoj koaliciji političkog centra. Malo je vjerojatno da će se HSS unaprijed vezati uz bilo koju koaliciju lijevog i desnog centra. To su procjene svih ozbiljnih domaćih i međunarodnih političkih analitičara. U svakom slučaju HSS je uz Ivicu Račana najodgovorniji za funkcioniranje nove vlade. Veliko je zanimanje javnosti i za nekoliko slobodnih ministarskih mjesta. Posebno je zanimljivo pratiti hoće li svrha popunjavanja tih mjesta biti zadovoljavanje apetita šarolike parlamentarne većine ili će zaista Račan ta mjesta popuniti kompetentnim pojedincima (respektabilnim političarima ili stručnjacima). To ćemo uskoro vidjeti.

George W. Bush

Predsjednik SAD-a George W. Bush, nakon što je riješio problem s Međunarodnim kaznenim sudom u Vijeću sigurnosti (američki vojnici ostaju izvan juristikcije Međunarodnog kaznenog suda), otvoreno je počeo pripreme za svrgavanje iračkog predsjednika Saddama Husseina. Sve su oštrije američke poruke Iranu i Sjevernoj Koreji. U tome ga zdušno podržavaju potpredsjednik SAD-a Dick Cheney i ministar obrane Donald Rumsfeld. Jedina ravnoteža vojnoj opciji u američkoj administraciji je donekle ministar vanjskih poslova Colin Powell, bivši general i bivši načelnik združenog stožera SAD-a. Ali čini se da je odluka o svrgavanju Saddama Husseina donesena. Svrgavanje Husseina bit će važan dio strategije nacionalne sigurnosti i vanjske politike SAD-a po kojoj se SAD sam primarno i preventivno brine za svoju nacionalnu sigurnost, bez obzira na to da li se nacionalna sigurnost i interesi SAD-a ugrožavaju na tlu Amerike ili bilo gdje na zemaljskoj kugli.
Zanimljivo je da SAD za svaku pojedinačnu akciju traži najodanije saveznike iz skupine zemalja tzv. antiterorističke koalicije. Time se mijenja i dosadašnja uloga političkih i vojnih saveza, uključujući i NATO, ali i uloga i mjesto Ruske Federacije. Ništa više nije isto. Europska unija pokušala je riješiti spor između Španjolske i Maroka, ali nije uspjela, spor je riješen uz pomoć SAD-a. Ratni sukob između Indije i Pakistana prevenirao je SAD (barem zasad) kao i završetak rata u BiH i svrgavanje Miloševića. Svi u svijetu priznaju da je SAD jedina svjetska velesila. Ali mnogi protivnici takve vanjske politike i politike nacionalne sigurnosti SAD-a već govore o SAD-u kao imperijalnoj sili. Stoga je odgovornost SAD-a najveća. Najnovije izvješće New York Timesa o stradanjima civila za vrijeme rata u Afganistanu protiv talibana i Al Qaede Osame bin Ladena, rata koji je podržao gotovo cijeli demokratski svijet, govori o velikom stradanju civila. Stradanja civila u ratu na žalost su neizbježna, ali ženevske konvencije traže strogu odgovornost za stradanje civila bez obzira na to tko ih je počinio i bez obzira o kakvom se karakteru sukoba radi čim je riječ o međunarodnom sukobu i bez obzira da li se radi i o tzv. pravednom ratu. O tome treba voditi računa i SAD ako želi biti ne samo najsnažnija i najutjecajnija država na svijetu, nego i moralni vođa u svijetu.

Haaško tužiteljstvo

Haaško tužiteljstvo ostalo je pri svom stavu da je prvostupanjska presuda Haaškog suda Tihomilu Blaškiću primjerena te je odbacila žalbu odvjetnika Tihomila Blaškića. Smatraju da je Tihomil Blaškić i osobno i zapovjedno kriv za zločine nad Muslimanima u Ahmićima. Na potezu je Haaški sud (Žalbeno sudsko vijeće). Na konačnoj presudi Tihomila Blaškića lomi se i ukupni kredibilitet Haaškog suda u hrvatskoj javnosti. O zločinu u Ahmićima mnogo je toga poznato, taj zločin treba sankcionirati i o tome nema ozbiljnog spora ni u Hrvatskoj ni u međunarodnoj javnosti- ali konačna presuda u slučaju Blaškić bitno utječe na ocjenu odnosa unutar političkih (HZD-a) i vojnih struktura Hrvatske Republike Herceg Bosne, te o ulozi Hrvatske u ratu u BiH. Zato je prirodno i veliko zanimanje hrvatske javnosti za konačnu presudu Tihomilu Blaškiću. I zato je vrlo važno da se Haaškom tribunalu predoče svi relevantni dokumenti i vrlo je važno da se konačna presuda temelji na istini. A dužnost hrvatske Vlade je da omogući odvjetnicima Tihomila Blaškića da raspolažu sa svim relevantnim dokumentima kako bi se dokraja rasvijetlila i uloga Blaškića i uloga Hrvatske u ratu u BiH, a posebno u srednjoj Bosni.
Moje su spoznaje da je Hrvatska pomagala i vojno i humanitarno opstanak hrvatskih enklava u srednjoj Bosni, ali da u srednjoj Bosni nije bila prisutna Hrvatska vojska te da ni jedno legitimno tijelo Republike Hrvatske nije podržavalo bilo kakve ratne zločine u srednjoj Bosni (hrvatski predsjednik, Vlada, Sabor). Interes je Hrvatske da se zločin u Ahmićima rasvijetli do kraja te da se krivci kazne bez obzira na to o kome se radi i tko ih je počinio ili naredio. Ali bilo bi vrlo loše da netko nevin bude kažnjen. Mnogo toga upućuje na to da bi drugostupanjsko vijeće Haaškog suda moglo promijeniti prvostupanjsku presudu u slučaju Blaškić.