Objavljeno u Nacionalu br. 350, 2002-07-30

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Račanovo astronomsko otkriće

...

Željka AntunovićŽeljka AntunovićHrvatska politička scena – bez obzira na to tko je u danome trenutku na njoj glavni faktor – trajno je ispunjena raznim iznenađenjima koja život građana čine ugodno nepredvidljivim. U zemlji, kao što je poznato, uglavnom nema novaca ni posla; osim toga, temperature su nepodnošljive, a opće stanje duha profinjeno desperatno. Egzistencijalne aktivnosti građana koncentrirane su na borbu protiv organiziranih gangova “turističkih djelatnika”, koji – uz tihu podršku države – sve rjeđe ljetne posjetitelje nemilosrdno pljačkaju poput drumskih razbojnika. Prljavi monopoli, bizantinska trgovina, sitne i krupne prijevare, napuhavanje cijena do paradoksalnih razmjera, grabež i otimačina pretvoreni su u dominirajući stil preživljavanja. Na sreću, hrvatsku opisanu tragikomiku svakidašnjice, obilježenu lopovlukom, rezignacijom i čemerom, kod promatrača kompenzira veličanstvena politička dinamika: Ivica Račan u poziciji komandanta svoje nove Vlade postojano se – na opće veselje – bavi kadrovskim pretakanjima iz šupljeg u prazno. To je svakako jedan od dokaza vitalnosti hrvatskoga duha, a i znak da situacija ne mora biti katastrofalna: nacija se doista nalazi u bedu* tek ako u teškim vremenima prestane cvjetati lokalni teatar, pa makar se prije svega realizirao u državnome aparatu gdje ga ljudi najmanje očekuju.

STUPAC TJEDNA: ZATAŠKAVANJE LORE Proces optuženima za ratne zločine u splitskoj Lori potpuno je kompromitirao hrvatsko pravosuđe i medijsku scenu. Prestrašeni šovinistički simpatizer Slavko Lozina i dalje figurira kao sudac, iako je optužene bezrazložno pustio iz pritvora, otvoreno šurovao s njihovim advokatima i tolerirao desničarsko divljanje u sudnici i izvan nje. Podršku mu pruža splitski Županijski sud – utočište stekliša poput Vinka Cuzzija – a i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je neargumentirano odbacio zahtjev Državnoga odvjetništva za premještanjem procesa u sredinu manje podložnu šovinističkim zastrašivanjima. Na sudu se ne mogu pojaviti relevantni svjedoci zločina, jer se opravdano boje za osobnu sigurnost. Uglavnom, dosadašnji tijek procesa nedvosmisleno pokazuje da Hrvatska nije u stanju osigurati objektivno i nepristrano suđenje počiniocima ratnih zločina koji su nastupali pod hrvatskim obrambenim predznakom. Suprotne tvrdnje koje popularizira Vlada – da lokalni sudovi mogu preuzeti dio predmeta od Haaga –čista su laž i demagogija. U isto vrijeme, i većina hrvatskih medija – predvođena nacionalnom televizijom – prešućivanjem, zataškavanjem i brzim guranjem u zaborav okolnosti u kojima se odigrava splitski proces, dokazala je svoju komplementarnost sa situacijom u pravosuđu. Jedni su ubijali, drugi im praštaju, treći ih štite: to su temeljni rezultati hrvatske demokratske preobrazbe, sublimirani u splitskome procesu. Sve drugo je mistifikacija i tlapnja. Tresla su se brda, rodit će se niš*

Teza se, kako rekosmo, dokazuje Račanovim duhovitim birokratskim intervencijama. Zanimljiva zemlja Srbija, hrvatski koncilijantno-krvožedni susjed, jedva da je – promatrano iz njezinoga rakursa sigurnosti – mogla pronaći nepovoljniji trenutak za provociranje oružanih incidenata u Podunavlju: na položaj hrvatskoga ministra obrane upravo je postavljena osoba koja će joj se, nastavi li Srbija s izazivanjima, bezuvjetno napiti krvi. Riječ je, dakako, o gospođi Željki Antunović, Račanovoj najvažnijoj “promjeni” u Vladi koja – bez obzira na to što nikada nije imala neposredne veze s vojskom – već dulje vrijeme funkcionira kao regionalni strah i trepet, prije svega zbog psihološki ubojitih logorejičnih rafala kojima s vremena na vrijeme voli nemilosrdno podvrgavati svoju prinudnu političku publiku. Osobina nije bezazlena; na temelju parlamentarnoga iskustva s nastupima gđe Antunović može se racionalno pretpostaviti da će neprijatelji svih boja od nje bježati kao od vraga. To znači da su – nakon brojnih historijskih turbulencija – hrvatske granice napokon postale stabilne i sigurne.
Šalu na stranu: Željka Antunović kao ministar obrane daleko je više od igre. Ona je Račanova nepatvorena frojdistička dosjetka, ujedno i specijalna premijerova poruka političkim oponentima: ponekad ste ludi, ali uvijek sam u stanju biti za ključnu nijansu otkvačeniji* od vas. Autor ove kolumne svojedobno je ime Željke Antunović naveo u spektru osoba koje bi – po njegovome diskrecionome sudu – gospodin Račan morao spontano eliminirati iz vlastitoga okružja, ako želi da buduća Vlada dobije na nekakvoj uvjerljivosti. Uz gospođu Antunović u tom kontekstu spomenuti su i Slavko Linić, Mato Crkvenac, Vladimir Strugar, Ingrid Antičević-Marinović. Kod Račana se, međutim, neprestano tresu brda, da bi se rodilo niš’*. Premijer je – kao u vicu o dvojici ruskih alkoholičara koji beskrajno pogađaju u kojoj je ruci boca votke, da bi nakon pogotka zaključili kako treba nastaviti piti – tjednima patetično dumao* o rekonstrukciji Vlade, da bi je na kraju, prema intuitivnim očekivanjima upućenih i neupućenih, ostavio u manje-više nepromijenjenome sastavu. Srpski vandalski pučki poet, roker i militantni šovinist, čije ime nije suviše pristojno spominjati, svojedobno je Deseti kongres Saveza komunista Jugoslavije – čuven po blefiranju promjena – prokomentirao nadahnutim stihom: Živio Ljubičić, živio Špiljak, živjela Milka Planinc, braća Pozderac, admiral Mamula, živio Andrej Marinc.

Zvijezda Račanovih transfera

Isprva najavljujući smanjenje Vlade kako bi “dobila na efikasnosti”, Račan ju je na kraju uspio povećati za jedno ezoterično ministarsko mjesto, koje je udijelio svojoj poluanonimnoj partijskoj uzdanici (Gordana Sobol). U potpredsjednika i ministre promovirao je, osim toga, Antu Simonića (tko je to ?), Rolanda Žuvanića (tko je to ?), Gvozdena Flegu (guru za filozofiju, vjerojatno nešto personalniji od Hrvoja Kraljevića), Ljubu Jurčića (skromno izjavio kako raspolaže tolikim znanjem da će – blago nama – za osam mjeseci preporoditi hrvatsku privredu, s tim da će mu za “dugoročni preporod” trebati oko godinu i pol). Sve druge Račanove legende ostale su gdje su i bile. Impresivno. Začuđuje, doista, kako je gospodin Račan takve korjenite promjene Vlade uspio proizvesti u tako kratkome razdoblju intelektualnoga angažmana (nepuno godišnje doba). Za publiku koja teži brzim i spektakularnim rješenjima možda ponešto zamorni, premijerovi misaoni napori evidentno polučuju* vrlo nepredvidljive, u nekim aspektima čak senzacionalne kadrovske rezultate.
Vraćamo se u tom kontekstu na gorespomenutu Željku Antunović, koja je kao novi ministar obrane preko noći postala jedina prava zvijezda svih Račanovih transfera, njegovo rasno historijsko birokratsko dostignuće. Dok je bila u oporbi, potom samo potpredsjednica Vlade, Željka Antunović figurirala je kao SDP-ova parlamentarna retorička humoreska. Afirmirajući se kao Račanov ženski duhovni klon – osobina kojoj zahvaljuje karijeru – u svojim predstavama uvijek se nepogrešivo nadovezivala na njegovu neodređenost i literarnu apstrakciju. Razvila je svojstva jegulje lišene jestivosti. Nitko je, kao ni njezinoga gazdu, nikada nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. U procesu koalicijske borbe za vlast “napadala” je HDZ satima nižući frazetine bez smisla i značenja, po uzoru na druga Tita iz moskovske faze, a iste verbalne tehnike nastavila je primjenjivati i kad se iz “opozicije” premjestila u “poziciju”.

Voditeljica saborske brbljaonice

Visokokvalificirana voditeljica saborske brbljaonice (po okrutnome Tuđmanu: “kokošinjca”) iznenada je postala Račanov jedini izbor za ministra obrane, nakon što se premijeru na ponudi zahvalio ministar socijale Davorko Vidović (u hrvatskim ratničkim krugovima poznat po nadimku Boško Buha, nakon izjave da je devedesetih zaustavljao tenkove koji su nadirali prema Zagrebu). Kako vidimo, smionoga ratnika u vojsci je zamijenila tankoćutna ženska duša, što je nesumnjivo dokaz da se u Hrvatskoj civilno društvo razvija nezaustavljivo, premda možda na ponešto karikaturalne načine. U sklopu “demokratizacije” JNA Titovi nasljednici svojedobno su naredili da vojni rok na dobrovoljnoj bazi služe i žene (“drugarice vojnikinje”); Račanovo lansiranje Željke Antunović u MORH nipošto ne treba promatrati kao tome srodan demokratski proces. Čovjek je racionalno motiviran i lišen demagogije. Da nije tako, za ministra obrane mogao je imenovati umirovljenu komičarku Nelu Eržišnik, nekoć popularnu “babu Ikaču”, odnosno “Maricu Hrdalo”. Opredjeljenjem za Željku Antunović potvrdio je, međutim, ozbiljnost svojih planova, što će pozdraviti čak i novinski satiričari. Bravo, premijeru; weiter so.

Vezane vijesti

DORH o slučaju "Lora": Nije istina da ništa ne radimo, osmero je osuđeno

DORH o slučaju "Lora": Nije istina da ništa ne radimo, osmero je osuđeno

Državno odvjetništvo RH u povodu brojnih upita i tvrdnji kako se u svezi ratnih zločina u splitskoj vojarni "Lori" ništa ne poduzima, još jednom… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika