Zoran Ferić, kolumnist NacionalaZagrebačka spalionica opasnog otpada PUTO spalila je, izgleda, samu sebe. Njen direktor u ostavci, Vladimir Gažić izjavio je, naime, da je do požara došlo samozapaljivanjem. Kao da je spalionica Jan Palach. Pa se spalila iz protesta. A bačve iz kojih je curio otpad tamo su bile po duhu svetome. Po tom duhu su, valjda, i curile, a sve je bilo toliko neodgovorno i aljkavo da su ljudi iz Udruge za zaštitu okoliša Jakuševac mjesecima upozoravali na ekološku opasnost. Isti direktor kao jedna od odgovornih osoba za to što se događalo cinično je izjavio u novinama da se takvi požari u talijanskim spalionicama događaju triput godišnje i da se to može dogoditi opet. Iz spomenute se izjave stiče dojam da je ovo neki rutinski požarčić, nešto što je gotovo neizbježno, pa se može dogoditi opet. E pa sad, stvarno je pretjerao. To da nadležni kod nas, kad se dogodi neka nesreća, umanjuju njene dimenzije, a uzroke pripisuju nesretnome slučaju postalo je izgleda normalna stvar. Takva izvlačenja i migoljenja od odgovornosti dio su političkoga i politikanstskog diskursa, pa se svi mi , htjeli to ili ne, polako na to navikavamo. Međutim, ovako mrtvo-hladno, kao odgovorna osoba reći da se to može dogoditi opet, i opet valjda po Janu Palachu ili Duhu svetomu, toksični je cinizam koji zagađuje naš duhovni prostor. Zanimljivo je kako se kod nas, kad se desi nekakva nesreća ili velika katastrofa, osim zemlje, zraka i vode, zagađuje i duša. Taj strašni cinizam odgovornih, uvjeren sam, truje naš živortni okoliš barem u istoj mjeri kao što ga truje dioksin i drugi otrovni plinovi. Ekološke katastrofe su za nas nerijetko i duhovne tragedije, a ljudi koji ih proizvode maligni su trovači društvenoga optimizma. Ukoliko je ikakvoga optimizma kod nas još ostalo. Tek tu jasno vidimo na čemu smo i da nam od smeća puno više smrde glavešine Kao kod ribe.
Duhovnoga trovanja o kojemu je ovdje riječ, povodom nedavnog jakuševačkog slučaja bilo je, izgleda, prilično. Recimo, iz Hrvatskog zavoda za toksikologiju požurili su se objasniti da ukoliko su gorjeli samo lakovi, boje i otapala ne postoji opasnost za ljudsko zdravlje. Već spomenuti direktor Gadžić također je ustvrdio kako imamo sreće što nije došlo do zagađenja okoliša. Mjerodavni su se općenito razbacivali izjavama koje će umiriti opravdano uznemirene građane. A to što ih možda obmanjuju nema veze. Glavno je da se sada , kad se stišala vatrena stihija, malo stiša i požar nezadovoljstava. Svaki građanin si pri tome postavlja opravdano pitanje: Kako su tako brzo, bez opširnih analiza, uzoraka i mjerenja, došli do zaključka da se nije dogodilo ništa opasno i da je ekološka katastrofa izbjegnuta? Programski koordinator Zelene Akcije Toni Vidan kaže da je strašno teško pretpostaviti da gori otrovni otpad, a da nema štetnih posljedica kako to žele prikazati odgovorni. To će se, ako bude sreće, utvrditi naknadnim istraživanjem, ali će se bura i gnjev oštećenih već malo stišati. Dr. Dražan Šušić pak tvrdi da je požar na Jakuševcu velika ekološka katastrofa i da se pri gorenju stvarao izuzetno kancerogeni dioksin. Pri tome se pitamo za koliko će strašnih dijagnoza u budućnosti biti odgovorna spalionica PUTO, a da to nitko neće moći sigurno znati niti dokazati. A takve nam dileme itekako truju dušu i stvaraju osjećaj da nam je učinjeno veliko zlo. Oni koji sakrivaju posljedice katastrofe jako dobro znaju zašto to čine. I to mi sve smrdi na onu najgoru mogućnost: truju nam tijela i onda nas još prave budalama. A i taj osjećaj nemoći, poraza i bijesa itekako je kancerogen.
Najgora je stvar što se toksični otpad iz inozemstva spaljivao na Jakuševcu. Spomenute su plinske maske iz Izraela i potencijalno infektivni otpad. Građani o tome, naravno, ništa ne znaju. Sve upućuje na totalni raspad sistema i eroziju odgovornosti jer državna tijela nisu u stanju provesti kontrolu što se od opasnoga otpada uvozi, skladišti i uništava ovdje u našoj blizini. U skladu s tim svaka paranoja je moguća, pa i ona iz Tribusonova iz romana “Siva zona”, o tajnim skladištima izuzetno opasnih tvari. Siguran sam da bi nam život otrovale i same priče o nekakvim ilegalnim skladištima radioaktivnoga otpada bilo gdje u Hrvatskoj, ili blizu hrvatske granice. Konačno, morat ćemo se suočiti i s vlastitim radioaktivnim otpadom iz nuklearke Krško. Hoće li briga za njega biti ista kao i za opasne tvari iz Jakuševca? Ako je i strah od raka kancerogen, a uvjeravaju nas da jest, sadašnja političko-upravna zbrka tjera nas direktno u bolest.
Zagrebački dogradonačelnik Milan Bandić poziva na odgovornost. U maniri odlučnog političara on se pita tko je sljedeći u nizu odgovornosti. Istovremeno, njegova gradska vlada nije bila u stanju uopće primiti na razgovor članove Zelene akcije šest mjeseci poslije svoga konstituiranja. A nitko od njih nikada nije s članovima te ekološke udruge ikada ozbiljno popričao o ekološkim prijetnjama Zagrebu, iako ih se na to puno puta upozoravalo. Programski koordinator Zelene akcije Toni Vidan rekao je da je tragedija u tome što je spomenuta gradska vlada naprosto nastavila HDZ-ovu politiku krajnje neodgovornog gospodarenja gradskim otpadom. A da nešto s gospodarenjem tim otpadom debelo smrdi govore i podaci o recikliranju papira. Zagreb je krajem osamdesetih reciklirao 50–60 posto papira. Danas reciklira manje od 10 posto. Je li se naknadno utvrdilo da se recikliranje papira ne isplati, ili je po srijedi nešto drugo? I kome je, uostalom, u interesu da u gradu bude više smeća?
Pitanje je i kako će se ovaj požar odraziti na planove za izgradnju velike spalionice za komunalni otpad o kojoj je govorio Milan Bandić na početku svoga mandata. Neki podaci govore da bi kapacitet, a i troškovi takve mega-spalionice bili višestruko manji kad bi se provela opsežnija kampanja za recikliranje. Nisu li i studije o gomilanju smeća koje govore da Zagrepčani proizvode kilo otpada po glavi, zapravo višestruko pretjerane upravo da bi se povisile investicije za spalionicu? I, konačno, je li gradu u interesu da ima spalionicu velikoga kapaciteta, ili da dio otpada zbrine na ekološki prihvatljivije načine?
Ukoliko ovaj požar ima dobre strane, kao i svako zlo iz poslovica, jedna od njih je svakako što će se prije svakoga investiranja u nekakvu buduću spalionicu dobro promisliti kakve su ekološke katastrofe moguće ukoliko se i ona zapali. Pogotovo ako bude gorila tri puta godišnje, kao što je, po Gažiću, talijanski prosjek. Konačno, i sam strah od tih požara, može nam dovoljno zatrovati život i glasan je argument protiv gradnje takvih opasnih postrojenja u ovako nesigurnoj zemlji.