INCIDENT NA DUNAVU
Ponedjeljak, CCN-STV, 22.20
vijenac
U nedjelju navečer u jedanaest sati na malim televizijama (udruženim u CCN) prikazan je odličan dvadesetominutni materijal Slavonske televizije (novinar Mate Radeljić), snimljen na graničnom prijelazu u Iloku. Sada je emitiran ponovo, s malim dodatkom: titlovano je ono što Račan i Tomčić cvile ministru serbskom Svilanoviću, a ne čuje se razgovijetno, jer je snimano iz daljine, bez znanja sudionika. Dodatak je sočan, izum je fenomenalan i više nego nužan (titlovati Račana), pa bi ova repriza, baš kao i senzacionalna jučerašnja premijera, mogla Mati Radeljiću (prebjegu s HRT-a na STV) donijeti titulu novinara godine.
U nedjelju je jugoslavenska vojska pucala na naše civile kod Šarengradske Ade (npr. na Sinišu Cmrka i još troje djece) i sve ih zatvorila u vojarnu u svojoj Bačkoj Palanci. Slavonska Televizija je hitro reagirala i sastavila materijal koji zdravo zaudara na pravi tv dokumentarizam: u njemu nema ni jedne riječi novinara, ton je originalan, šumovi također. Najprije zbore dvojica svjedoka (župan Nikola Šafer i HRT-ov djecolog Siniša Cmrk, kolega Mladena Kušeca), a onda trojica političara drže pres konferenciju pred pograničnim kontejnerom.
Sva trojica su iste visine i u nekim ofucanim majicama (naročito Srbin Svilanović) i taman kad očekujemo da će naša dva košarkaša (Račan i Tomčić) zakucati njihovu ministru vanjskih poslova, on izražava žaljenje zbog incidenta, a Račanov najjači koalicioni partner šuti kao zaliven. Da nije emitiran dodatak s titlovima ostalo bi nepoznato zašto je seljačić Tomčić sjeo u Račanov helikopter i došao pred hrvatske novinare u Ilok. U istom helikopteru putovala je i HRT-ova novinarka Ivana Petrović koja je za razliku od Tomčića ispunila svrhu putovanja: intervjuirala je svojeg slavnog kolegu Cmrka, ali nije objavila ni sekunde od toga, apsolutno ništa, što je velik doseg.
Novinar i glavni urednik STV-a Mate Radeljić, snimatelj Mario Dumančić i realizator Elvis Blaženčić jasno su potpisali i snimili Račanovu kolegijalnu ispriku popularnom Svilanoviću (morao sam upotrijebiti riječ žaljenje, oštro se žali naš visoki playmaker), dok naš centar Tomčić zvjera okicama mimo Svilanovića kao beba kojoj su ukrali čokoladu i onda otplače da je u ovakvim situacijama isprika najbolja riječ, no to je već stvar vaše strane, pomirljivo će on mimo Svilanovića koji također ne gleda u njega. Dakle, haesesić Tomčić se u Ilok došao samo duriti, a i to ilegalno, no bolje je i tako nego da je išao s Račanom samo zato jer se još nikad nije vozio helikopterom. U svakom slučaju obojica su se proslavili, a njihovo slijetanje u Ilok i ćaskanje sa Svilketom ulaze u povijest novije hrvatske diplomacije. I da ponovima: Mate Radeljić je novinar godine.

MERIDIJAN 16
Ponedjeljak HRT 1, 23.00
četiri kaktusa
U termin “Motrišta” svi se na današnjoj televiziji boje ući kao u ruševnu srpsku kuću, pa je “Meridijan 16” emitiran na prvom programu i u kasnijem terminu. Iscrpljujuće čekanje do 23 sata nagrađeno je stravično dosadnom emisijom koja gledatelja iscrpljuje teškim minutama govorenja o istome: najprije novinar napravi reportažu, a onda nas voditelj u studiju udavi s gostom koji produbljuje stvar. To se događa dva puta u emisiji, jer ona ima dvije teme, čime je postignuto dosta toga. Npr. to da se o istoj istacatoj stvari govori skoro deset minuta, što je vrijeme koje bi dotuklo i hipopotame, pa se onda, za svaki slučaj, o drugoj stvari govori još duže.
Stoga nema šanse da u predviđenih trideset minuta stanu i vijesti dana (ime ukradeno CCN-u), zanimljivosti iz svijeta Suzane Volf i ekonomske novosti Zvjezdane Heine. Kad dočekate sportske vijesti i pomislite da je gotovo – e, nije gotovo, nego ide još nešto pametno, pa tek onda prognoza vremena. Ako tada pomislite da je gotovo, opet ste u krivu, jer ide završno prenemaganje Elizabeth Ghoyan nad nekim materijalićem svjetskih televizija, npr. o Claudiji Schiffer. Iza toga slijedi pregled naslova u svim sutrašnjim dnevnim novinama i tu je kraj, voditelj Branko Nađvinski oprašta se i zahvaljuje. Ako ste pomislili da se otišao presvući, varate: on će se sutra u isto vrijeme pojaviti u istom odijelu i tako četiri dana za redom, što je rekord. Iako se Željko Korpar cijele prošle zime iz Bruxellesa javljao iz istog zimskog kaputa, od lažne devine dlake ili nečeg sličnog što nosi Del Boy u “Mućkama”, to se ne računa kao rekord, jer se Korpar uvijek snimao na ulici, a i nije se pojavljivao dan za danom kao marljivi Nađvinski.

DNEVNIK
Utorak, HRT 1, 19.30
kaktus
Danko Družijanić, dečko koji čita, najozbiljnije nas informira da Motovunski filmski festival, za razliku od obližnjeg Pula film festivala, donosi ostvarenja manje poznatih kinematografija. Naravno da je to vrlo zabavna formulacija, ali čitač Danko Družijanić i čitačica Nensi Brlek već bi posijedili da vode računa o istinitosti onog što glagoljaju pred kamerom i još to potpisuju kao urednici. Šteta bi bilo da propadne takva ljepota, a sve zbog sitnice zvane profesionalni moral. Zato je bolje sastaviti i pročitati rečenicu kojom se pulska smotra svega što je i zadnji hrvatski kreten snimio i proglasio filmom proglašava festivalom, a hrvatska kinematografija poznatijom od hongkonške i svih ostalih svjetskih kinematografija koje imaju nesreću da se prikazuju u Motovunu.
Iza čitačeve ozbiljne najave išla je vjestica o Motovunu koji je dao nagradu za životno djelo režiseru Fedoru Škubonji, kojeg HRT domaćinski upućeno zove Fodor, valjda po Mirku Fodoru. Fedor Škubonja koji je sa svojim prekrasnim dječjim filmom “Izgubljena olovka” davno doživio velik međunarodni uspjeh nije kriv što su se asovi HRT-ova filmskog novinarstva razbježali odmah nakon Pule, da ne bi morali štogod suvislo izvijestiti o Motovunu. Ukratko, svaki Fedor će uvijek biti Fodor dok god budu paralelno postojali krepana Pula i Motovun koji pršti od pozitivne filmske energije.

MERIDIJAN 16
Utorak HRT 1, 23.00
kaktus
Vrhunac bedastoće koju genijalni urednici nisu u stanju eliminirati je daljnje napredovanje Elizabeth Ghoyan u engleskom. Naslov nekog filma (svojedobni hit Guya Ritchieja “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”) koji je kod nas igrao i koji ima svoj hrvatski naslov, teta Lizzie je pročitala svojim krajnje neinteligentnim engleskim (“Lock, stock and two smoking barrels”) koji nikome ne znači apsolutno ništa. Ostaje samo lijepa uspomena da HRT među tisućama svojih zaposlenih nema stvorenje prosječne opće kulture iz koje bi izviralo da je taj film kod nas igrao i da se zvao tako nekako, otprilike, čekajte da se sjetim, a-ha “Lopovi, ubojice i … ”, nema veze, bolje je prešutjeti nego zamjeriti se Jasni Ulagi Valić i Denisu Latinu, moćnim silama koje stoje iza “Meridijana 16”.

MERIDIJAN 16
Srijeda, HRT 1, 23.00
kaktus
Gospođa koja čita svjetske zanimljivosti od danas se zove Suzana Volf Pendić, a u ponedjeljak i utorak je bila potpisana samo kao Suzana Volf. Vjerovatno se muž pobunio, jer ako nije to onda znači da gđa dva dana nije gledala sebe, a kad se vidjela, vrisnula je da je potpišu s oba prezimena, što je najlogičniji zahtjev na tv koju uređuje Jasna Ulaga Valić. Novinar Mislav Bago pustio je Račana da se bez ikakva povoda i razloga producira u emisiji, što Meridijanu 16 daje toliko željenu crtu dodvorništva i ulagivanja, bez koje na HRT-u, još od vremena crknutih “Motrišta”, nema prave nove emisije vijesti magazinskog tipa.

MERIDIJAN 16
Četvrtak HRT 1, 23.00
četiri kaktusa
Zapalila se zagrebačka spalionica smeća, pa je u skladišnom prostoru emisije na kraju je zasjala fina roba. Voditelj/urednik Nađvinski odjavio se nekakvom poluisprikom: zbog nepredviđenih okolnosti gledali ste nešto duži Meridijan 16”. Nešto duži? Trinaest minuta duži. A kad je emisija od trideset minuta duža trinaest minuta, onda ona nije nešto duža, nego je riječ o uredničkoj katastrofi, zvala se ona javno Branko Nađvinski ili tajno Denis Latin gledatelju je svejedno.

MUNCHEN: SVJETSKI KUP U VESLANJU
Subota, HRT 3, 17.10
četiri kaktusa
Jura Ozmec prenosi završne utrke, Munchen je posljednja stanica svjetskog kupa, danas se ovdje odlučuje tko će biti pobjednik. Ozmeca to ne smeta. Ni jednom nije povisio glas, jedino nešto malo kad su braća Skelin došli prvi u dvojcu bez kormilara i zahvaljujući ukupnom broju bodova iz sve tri dosadašnje utrke osvojila Svjetski kup. No ni tada se Ozmec baš previše nije bavio utrkom, pričao bi nešto totalno mimo slike, dakle i mimo gledatelja, tih budala koje su mu platile put. Njemu u Minchen, Mići Dušanoviću u Berlin, ne zna se od čega je bilo veće koristi.

DNEVNIK
Nedjelja, HRT 1, 19.30
četiri kaktusa
Zašto Hrvatska televizija laže da je Sinjska alka prvi put bez pokrovitelja, kad je Alka stara blizu tristo godina, a tek u posljednjih pedeset godina imala je pokrovitelje? Prvi je bio Tito, a drugi je, kao su svemu i svačemu, bio Tuđman. Nema veze, glede Sinjske alke jako se dobro danas pokazala Hrvatska televizija, kako u izravnom prijenosu, tako i naknadno. U svojoj tradicionalnoj ulozi, da otvoreno laže, servirala nam je vrlo upućenu Nensi Brlek koja otvara Dnevnik sućutnom tvrdnjom da je Sinjska alka održana prvi put bez pokrovitelja. Ah-ah, šmrc. Alka je prva vijest u Dnevniku, što ona ničim ne zaslužuje, ali ima i gorih stvari. I reportera Borisa Mutića najviše se u vijesti koja nije vijest jako dramatično dojmila tobožnja novost da je Alka u svojoj dugoj povijesti prvi put bez pokrovitelja. Velikog sportaša Mutića nimalo se nije dojmila vijest da su najbolji alkari, birokratskom odlukom organizatora, isključeni s natjecanja, što bi bilo ravno (reče na radiju novinar Ognjen Naglić) isključenju Samprasa ili Ivanniševića s wimbledonskog turnira.