Objavljeno u Nacionalu br. 827, 2011-09-20

Autor: Dean Sinovčić

Nešto drukčije od Hollywooda

Cirkus, ubojstvo i jedan bicikl

Četiri europska redatelja predstavljaju svoje filmove nagrađivane u Veneciji, Berlinu i Cannesu, koji će se ovaj tjedan prikazati na Filmomaniji

'Posljednji cirkus' Álexa de la Iglesije'Posljednji cirkus' Álexa de la IglesijeOd srijede, 21. rujna, u kinima u Zagrebu, Osijeku i Splitu održat će se peta Filmomanija, revija filmova na kojoj će biti prikazani neki od najboljih art-filmova koji su premijerno viđeni na festivalima u Veneciji, Berlinu i Cannesu, te su na njima osvajali i nagrade. Bit će prikazano 18 inozemnih i dva domaća filma i nema sumnje da su ovi festivalski filmovi bolji od recentne hollywoodske produkcije koja se prikazuje u domaćim kinima, čime Filmomanija dodatno dobiva na važnosti. Ekskluzivno za Nacional razgovarali smo s redateljima četiriju europskih filmova, Španjolcem Álexom de la Iglesiom, Nijemcem Tomom Tykverom, Poljakom Jerzyjem Skolimowskim i Belgijancima Jean-Pierrom i Lucom Dardenneom, čiji će filmovi biti prikazani na Filmomaniji.


ÁLEX DE LA IGLESIA
Španjolski film "Posljednji cirkus" (Balada triste de trompeta) počinje u vrijeme španjolskog građanskog rata 1937., ali se radnja vrlo brzo seli u 1973. godinu, dok je na vlasti još uvijek Francisco Franco, kad se povučeni Javier (Carlos Areces) kao tužni klaun zapošljava u cirkusu, gdje upoznaje kolegu, prilično divljeg Sergia (Antonio de la Torre), i zaljubljuje se u njegovu djevojku, akrobatkinju Nataliu (Carolina Bang) koju Sergio sustavno i brutalno maltertira. Film je alegorija na Španjolsku (koju predstavlja Natalia) koja je dopuštala da je fašisti zlostavljaju dok su mirni i povučeni ljudi to gledali. No Javier će krenuti u osvetu. Na filmskom festivalu u Veneciji prošle godine Álex de la Iglesia je za ovaj film osvojio nagradu za najboljeg redatelja i najboljeg scenarista.
Zašto su rat i Francovo doba još uvijek za vas toliko važni da je to tema vašeg filma?
- Zato što mi je to razdoblje stalno u mislima, zato što osjećamo nekakvu krivnju. Nešto što je pogrešno, nešto što ne funkcionira. Kad sam imao osam godina, bilo je to 1973., to je za mene bila noćna mora. To vrijeme čak nije bilo ni bolno, bilo je normalno, nešto kao dio tradicije, kao narodno veselje. Zato u filmu i postoji scena kad odrežem glavu Francu, to je moja osobna osveta. Film je za mene neka vrsta terapije, tako je i snimanje te scene za mene bilo terapija. Htio sam prikazati Franca kao ljudsko biće, nešto slično kako je prikazan Hitler u filmu "Konačni pad". Neki Nijemci su mi rekli da je Hitler bio monstrum i da je krivo prikazan u filmu, ali ja sam odgovorio da nije, da je prikazan na pravi način jer je i on, na kraju krajeva, bio ljudsko biće. Ne znam kako će publika prihvatiti moju verziju Franca.
Dva klauna bore se u filmu za ljubav plavokose akrobatkinje. Je li i to simbolika?
- Apsolutno. Španjolska je uvijek podijeljena na dvije grupe koje žele biti sretne, a jedna drugoj nastoji uništiti sreću. Akrobatkinja je ideal Španjolske.
Već ste rekli da se možete identificirati s glavnim likom iz filma, tužnim klaunom.
- Da, ja se čestom osjećam kao tužni klaun jer stvaram filmove nastojeći izazvati smijeh publike. Nisam zabavan, ja sam tužan. I zato se smatram klaunom. Uživam u snimanju filma, ali konačni rezultat nije nešto što me usrećuje. Mene usrećuje reakcija publike, to je za mene predivan trenutak, kad se ljudi smiju ili plaču ili kažu uou! To je dobro, jer su tada uzbuđeni. Kao filmaš, ja uživam u trenucima dok stvaram film, pišem njegov scenarij.
U vašim filmovima dominiraju humor, seks i nasilje. Može li se humor povezati sa seksom i autodestrukcijom?
- Uvijek. Ne samo u španjolskoj kinematografiji nego i u životu. To je način na koji osjećate stvari, a ja doista vjerujem da postoji veza između nasilja, seksa i humora. To je razlog zbog kojeg stvaram filmove. U mračnoj strani svakog čovjeka postoji zlo. Ako netko ne osjeća vlastitu mračnu stranu, ja nisam zainteresiran za njega.
Hoćete li ikada otići u Hollywood i snimiti film, kao što su to učinili mnogi vaši španjolski kolege?
- Možda, ako mi ponude velik novac. Ne vidim ništa zanimljivo u Hollywoodu. Dok gledate hollywoodske komedije, znate unaprijed što će se dogoditi i sigurni ste da ćete vidjeti sretan završetak. A ja u filmovima volim mijenjati stvari, kod mene komedija iznenada postaje drama, a drama komedija. Moji likovi su slabići koji na kraju postaju snažne ličnosti.
Godine 1997. režirali ste film "Perdita Durango", bio je to prvi film za Javiera Bardema na engleskom jeziku. U kakvim ste odnosima danas?
- Poslao mi je SMS nakon premijere ovog filma i čestitao mi. Svakako bih želio ponovno raditi s njim. Vjerujem da je on jedan od najboljih glumaca na svijetu. No trenutačno je on "prevelik" za mene.

Braća Dardenne
Prizor iz filma 'Dječak s biciklom', Prizor iz filma 'Dječak s biciklom', Belgijska braća Jean-Luc i Pierre Dardenne već su dva puta osvajali Zlatnu palmu u Cannesu, prvi put za film "Rosetta" 1999. godine, a drugi put za film "Dijete" 2005. Ove godine bili su blizu da, što dosad nikom nije uspjelo, osvoje nagradu i treći put s filmom "Dječak s biciklom" (Le gamin au vélo), ali su dobili Grand Prix, što je druga po važnosti nagrada u Cannesu. U ovoj socijalnoj drami 12-godišnji Cyril (Thomas Doret) traži oca koji ga je svojedovno ostavio u domu, ali mu je obećao da će se vratiti. Slučajno upoznaje frizerku Samanthu (Cécile De France) koja ga pristaje udomljavati vikendima. No Cyril ne shvaća da upravo sa Samanthom može pronaći ljubav koja mu očajnički treba da bi smirio bijes, a jedina druga osoba koja se za njega zanima je lokalni diler.
Kako ste se zainteresirali za ovu priču?
Jean-Luc Dardenne: Ova priča potječe iz Japana, bili smo 2002. u Tokiju kad smo je čuli, promovirali smo film "Sin" i borili se za ukidanje smrtne kazne u Japanu. Upoznali smo sutkinju na sudu za maloljetnike. Ona nam je ispričala priču o siročetu koje je vlastiti otac ostavio u sirotištu i obećao da će doći po njega, ali se nikad nije vratio. Moj brat i ja smo dugo razgovarali o toj temi, ali nikako nismo mogli stvoriti pravu filmsku priču. Istodobno smo radili na jednoj drugoj priči o liječnici, a onda smo odlučili spojiti tu liječnicu s dječakom iz sirotišta. Zatim smo odlučili da ta žena ne bude liječnica jer bi to bilo previše simbolično, žena koja liječi, otklanja svaku patnju, pa smo je pretvorili u frizerku. I tako smo došli do ideje o filmu u kojem smo htjeli pokazati može li jedna žena vratiti dječaku normalno djetinjstvo koje mu je oduzeto. Kad roditelji odbace dijete, to stvara toliku bol da dijete ne može imati normalno djetinjstvo. Htjeli smo istražiti može li njezina dobrota pobijediti pa da dječak izbjegne gotovo neizbježnu sudbinu. To je bila naša motivacija prilikom stvaranja filma.
Poznati ste po radu s neprofesionalnim glumcima. Što je tako dobro kod amatera i zašto ste, ipak, za ovaj film angažirali poznatu belgijsku glumicu Cécile De France?
Luc Dardenne: Za nas je rad s profesionalcima i neprofesionalcima sasvim jednak. Kad radimo s profesionalnim glumcima, tražimo od njih da izgube tehniku glume koja je vidljiva na platnu te da usvoje nevinost koju imaju neprofesionalci. Djeca na filmu, primjerice, imaju takvu snagu zbog svoje prirodnosti pa postoje mnogi slučajevi kad profesionalci ne žele glumiti s djecom jer djeca imaju tu prirodnu snagu koju profesionalci nemaju. Rad sa Cécile De France bio je fantastično iskustvo, jer je ona glumica koja zrači na platnu, a ujedno je glumački autoritet. Ovim filmom ona je postala dio naše obitelji.
Mnogi kritičari već su primijetili sličnost te teme s temom vašeg filma "Sin" iz 2002. godine.
Luc Dardenne: Samantha ga obrazuje, ona je njemu i otac i majka, nije da ga samo voli, ona ga i odgaja. Na isti način i Olivier Gourmet glumi tesara koji u filmu "Sin" odgaja dječaka koji je ubio njegova sina. Inače ne vidim sličnosti između tih dvaju likova. Naravno, ja naše filmove gledam drukčije nego vi. Za mene, Olivier Gourmet prihvaća tog dječaka zbog razloga koji ni njemu nisu sasvim jasni. On je, naravno, opsjednut dječakom koji mu je ubio sina i zato se usredotočuje na njega, ali ne zna kamo to vodi. U ovom filmu situacija je drukčija, žena nema nikakve veze s dječakom kojeg prihvaća, to je čisti akt dobrote, ne postoji motivacija za to što radi, jednostavno mu je ponudila ljubav. To je ljubavna priča, priča s puno emocija, a mi želimo prikazati ljubav a da pritom ne budemo sentimentalni.

JERZY SKOLIMOWSKI
'Ubojstvo iz nužde' 'Ubojstvo iz nužde' "Ubojstvo iz nužde" (Essential Killing), film poljskoga redatelja Jerzyja Skolimowskog, izazvao je skandal prošle godine na festivalu u Veneciji kad glavni glumac, Vincent Gallo, nije došao na primanje nagrade za najboljeg glumca. Gallo je poznat kao osobenjak, a njegova uloga Mohammeda kojeg hapse američke vojne snage, a on bježi u šumu i usred zime bori se za život, izazvala je golemu pozornost. Među ostalim i zato što u filmu uopće nema dijaloga. Za 73-godišnjeg Skolimowskog, redatelja koji je još 1967. godine osvojio Zlatnoga lava u Berlinu za film "Polazak" (Le départ), ovo je velik povratak.
Je li ovo vaš povratak političkim temama?
- Svoj prethodni film "Four Nights with Anna" snimio sam oko svoje kuće, doslovce u šumi. Imam kuću u Lodzu, u Poljskoj, oko koje je šuma. Toliko mi se svidjelo da sam odlučio svoj sljedeći film snimiti prema istoj formuli - ostati kod kuće, a kad iziđem iz kuće, zakoračim izravno na snimanje. Ujedno sam znao za CIA-ine avione koji lete sa zatvorenicima iz Afganistana i Iraka u Poljsku. A tajni vojni aerodrom nalazio se 20 km od moje šume. Jedne zime, vozeći noću sletio sam s ceste i shvatio da ako se to dogodilo meni, može se dogoditi svakome. Tada sam znao da ne trebam napraviti politički film, čemu sam težio, već sam se opekao kad sam 1981. napravio antistaljinistički film, nakon čega sam morao napustiti svoju zemlju. Politika je nešto što stvarno mrzim. No znao sam da mogu napraviti film o pojedincu koji bježi iz transporta i o njegovoj borbi za preživljavanje. Politika je tu samo u pozadini, reducirana je na minimum, toliko da ne znamo je li radnja smještena u Irak ili Afganistan, ne znamo gdje je američka vojna baza, jer ovo nije dokumentarni film, on ne treba ništa dokazati i ne želi zauzimati strane. To je bajka o čovjeku i njegovoj vjeri, čovjeku koji se našao bosonog i vezan na temperaturi od minus 35 u snježnoj šumi.
Zašto ste se odlučili snimiti film u kojem nema dijaloga?
- Prirodno sam došao do toga. Isprva sam snimio jednu scenu s dijalogom, ali nisam bio zadovoljan, Vincent Gallo nije bio zadovoljan, pitao me možemo li napraviti film bez ijednog dijaloga, na što sam odgovorio potvrdno. Gallo je sjajan glumac, izdržao je snimanje na minus 35, jest da nam je stvarao i velike probleme, ali smo sve to izgurali do kraja.
Vincent Gallo nije se pojavio na konferenciji za novinare za vaš film, nije želio primiti nagradu. Kako ste s njim izdržali raditi?
- Bilo je jako teško, ali kad pogledate film, konačan rezultat, znate da je sve to vrijedilo naših muka. Tada vidite koliko je on fenomenalan glumac u nevjerojatnoj ulozi. Mučili smo se, ali da ponovno trebam snimiti film, ponovno bih angažirao Vincenta Galla jer je rezultat odličan. Odavno sam zaboravio sve naše svađe na snimanju. Međutim, glumeći tako otuđenu osobu, osobu koja se sama bori protiv svih, bilo je normalno da će na snimanju doći do antagonizama između njega i ostalih ljudi. Mislim da je Gallo to radio namjerno iako mi se čini da je povremeno pretjerivao.
To ste morali znati i očekivati prije nego što ste ga odabrali za glavnog glumca.
- Čuo sam neke glasine o njegovu ponašanju, ali Gallo je bio toliko entuzijastičan kad sam mu predložio ovaj projekt. Susreli smo se na festivalu u Cannesu i kad mi se približavao, vidio sam nešto životinjsko u njemu. Njegovo lice je neobično, ponekad čak i neugodno, njegov govor tijela je poseban. Predao sam mu scenarij filma, a dva sata kasnije nazvao me i rekao: "Želim ovo snimiti, spreman sam na tjelesne napore. Sviđa mi se i to što ćemo snimati po hladnoći, ja sam iz Buffala, tamo je uvijek hladno. Znao sam stajati bos na snijegu tako da mi je sve to poznato, ne trebate se brinuti." Nakon tih riječi odmah sam ga prihvatio. No očekivao sam da će se situacija pogoršati. Tako je i bilo. U jednom trenutku počeo je prigovarati zbog svega, pa i zbog hladnoće.
Likovi iz vašeg filma najčešće su pojedinci u bijegu od nečega. Jeste li i sami takvi?
- Jesam, ne smatram se javnom osobom, krijem se u šumi, ne posjećujem filmske premijere i partyje, moje slike nema u tabloidima. Prilično sam izoliran od svega, uživam u toj izolaciji, i u šumi u Poljskoj i u svojoj kući u Malibuu. U Malibuu sam kupio kuću na litici iznad mora tako da nitko ne može ući na stražnji ulaz. Takav sam. Nikada nisam pripadao ni jednoj organizaciji, stranci ili grupi. Poslije sam prodao tu kuću i vratio se u Poljsku, gdje i sada živim.
Film "Four Nights with Anna" snimili ste nakon 17-godišnje stanke. Kako ste se osjećali kad ste se vratili osnovnom poslu?
- Odlučio sam prestati režirati filmove jer me nekoliko mojih tadašnjih filmova iznerviralo, bili su osrednji. Napravio sam pauzu kako bih obnovio svoj apetit za režiranje filmova. Nisam planirao da to traje 17 godina, ali počeo sam se baviti slikarstvom. Imao sam dovoljno vremena da se posvetim onom što me doista uvijek zanimalo, a to je slikarstvo. Stvorio sam profesionalnu karijeru, počeo organizirati izložbe, prodavao sam svoje radove i time sam ispunio svoju želju da budem prepoznat kao slikar. Nakon toga bio sam spreman vratiti se filmu, s time da sam znao da više nikada neću režirati mediokritetski film.

TOM TYKWER
'Troje' 'Troje' Nakon što je krajem 90-ih postao jednim od najutjecajnijih njemačkih redatelja, Tom Tykwer snimio je tri internacionalna projekta (posljednji je bio "The International" s Cliveom Owenom i Naomi Watts), a zatim se vratio u Njemačku i režirao film "Troje" (Drei), priču o ljubavnom paru koji je 20 godina u vezi, nemaju djecu i počinju jedno drugo varati s istim muškarcem. Film je prikazan na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji, a ove je godine na dodjeli njemačkih filmskih nagrada Tykwer osvojio nagradu za najboljeg redatelja.
U povodu ovog filma izjavili ste da ne vjerujete u monogamiju. Želite li filmom poručiti da se naviknemo na to da je u ljubavi i seksu sve moguće?
- Ne želim nikoga uvjeravati u nešto ili mu pametovati. Svaka osoba ima pravo izbora pa tako i u mom filmu likovi biraju partnera kojeg žele. Nisam želio držati lekciju nego sam želio podsjetiti ljude da svi mi koji vjerujemo u ljubav i koji se zaljubljujemo nakon nekoliko godina veze ili braka počinjemo obraćati pažnju na treće osobe, one nas privlače, kao što i mi njih privlačimo. Svatko tko je u dugoj vezi i kaže - "Ne, ja to ne radim, ne obraćam pažnju na druge osobe" ne govori istinu o sebi. U mom filmu sve se bazira na vezi, par iz filma je u 20-godišnjoj vezi, oni se brinu samo o njoj, brinu se jedno o drugome, odgovorni su, ali istodobno imaju i svoje vlastite živote. Iako je obitelj ideal nečega kako bismo trebali živjeti i biti sretni, svi znamo da je to jako teško. Bliskost na duže vrijeme pretvara se u umjetnost preživljavanja i ljudi počinju gledati na nešto drugo. Sva ta razmišljanja bila su dio moje inspiracije za film "Troje". U načinu takvog razmišljanja, u otvorenosti spram takvih ideja, ljudi su napredovali, ali u realizaciji takvog razmišljanja baš i nisu. Muškarci i žene su prilično netolerantni prema potrebama i željama one druge osobe, jer smo posesivni, jer želimo posjedovati tu drugu osobu. To je ludo jer tražimo tu slobodu za sebe, ali je ne izražavamo jer se bojimo da bi druga osoba, naš partner, tada to isto tražila za sebe.
Kako su glumci reagirali na temu ovog filma?
- Sophie Rois je jedna od najpoznatijih njemačkih kazališnih glumica, koja nije glumila u previše filmova, ali je u Berlinu velika zvijezda. Pratio sam njezinu karijeru te sam ovaj scenarij napisao baš za nju. Da je odbila ulogu, ja ovaj film ne bih snimio. Nisam želio snimiti film o vezi 40-i-nešto godina starog muškarca i 20-i-neštogodišnje djevojke, jer ne znam kakva je to veza. Moj par ima više od 40 godina, što mi je bilo bitno, i razgovarajući s njima dogovorili smo se da ovaj film neće biti lak za gledanje, naročito scene seksa. Naše scene seksa su komplicirane, kao i u stvarnom životu, seks nije jednostavan jer ljudi se isprva ne poznaju, ne znaju kako se poljubiti, prvi pogrešan poljubac može te odvratiti od te osobe. Jako smo se smijali pričajući o tome tako da je realizacija filma bila laka.
Na papiru, ovaj film izgleda jednostavno: priča o paru u čiju se vezu upleće treća osoba. A onda nastaje obrat, treći je u vezi s objema osobama iz para.
- Ovaj film razmjenjuje ideje o ljubavnoj i bračnoj vezi, ideje o situacijama koje se događaju ljudima koji su u dugim vezama. Činilo mi se da imam kutiju u koju sam godinama ubacivao ideje o vezama, a kada se kutija napunila, odlučio sam od toga stvoriti film. Tako se i dogodilo. Ovo nije prvi ljubavni film o trima osobama, ali je vjerojatno prvi čija je tema prikazana na ovaj način. Seksualne implikacije koje film ima, spolni identitet, daju svjež pogled na muško-ženske odnose. Iskustvo nam govori da ne postoji dobro i loše ponašanje kad govorimo o emotivnim situacijama. Ovaj film uopće nije moralna priča i ne nudi mišljenje o ovoj situaciji, samo pokazuje što se sve u životu može dogoditi.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika