Vladimi Fedosejev sedam je godina bio šef dirigent Bečkog simfonijskog orkestraU zagrebačkoj Koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" u subotu 1. listopada nastupit će jedan od najvećih ruskih dirigenata današnjice Vladimir Fedosejev, sa svojim poznatim Simfonijskim orkestrom "Čajkovski", najstarijim i jednim od najboljih ruskih orkestara. Lani je taj moskovski orkestar, originalno utemeljen kao Simfonijski radio-orkestar SSSR-a, proslavio 80. godišnjicu postojanja, a Fedosejev njime ravna već 37 godina. Riječ je o jednom od triju najboljih ruskih orkestara, kojem su mnogi slavni skladatelji poput Šostakoviča, povjeravali da upravo on po prvi put izvede njihova djela i oko kojeg se okupljala ruska intelektualna i umjetnička krema. No Vladimir Fedosejev nije poznat samo po ravnanju Simfonijskim orkestrom "Čajkovski".

Osim što je kao gost dirigent ravnao mnogim prestižnim orkestrima u Europi, Japanu i SAD-u, sedam je godina bio šef dirigent Bečkog simfonijskog orkestra kojim su ravnala prominentna imena poput Herberta von Karajana. To ga je lansiralo u vrh europske i svjetske glazbene scene, tako da danas živi na relaciji Moskva-Beč-Zürich, gdje kao gost dirigent ravna ciriškim orkestrom Tonhalle. S Fedosejevim smo razgovarali u Beču, netom prije tri uzastopna nastupa njegova Simfonijskog orkestra "Čajkovski" u bečkom Musikvereinu, prvog ruskog orkestra koji je već dvaput pozvan da u toj prestižnoj koncertnoj dvorani nastupi nekoliko dana uzastopno, što nije uobičajeno ni za druge svjetske orkestre. "Dobili smo glazbenu putovnicu za Europu", kaže Fedosejev. "Svi uvijek misle da ruski orkestri jako dobro sviraju jedino rusku glazbu. Mi smo dokazali suprotno." Tako će repertoar orkestra "Čajkovski" i u Zagrebu biti samo djelomično ruski, jer će uz Šostakovičevu 10. simfoniju - po Fedosejevu mišljenju njegovu najbolju - izvesti i Wagnerovu uvertiru opere "Rienzi" te Koncert za violončelo i orkestar francuskog skladatelja Cammilea Saint-Saënsa.
Je li ovo vaš prvi nastup u Zagrebu?
- Da, ali nedavno sam posjetio Hrvatsku prvi put, bio sam ovo ljeto na otoku Rabu. Pa, to je raj! Normalni, jednostavni i dragi ljudi, nezaboravna hrana, prekrasna priroda i arhitektura i, što je najvažnije, nijedan Rus. Tamo sam došao na poziv jedne ciriške doktorice, moje prijateljice, koja je podrijetlom iz Hrvatske i koja je meni i mojoj supruzi Olgi ustupila svoju kuću. Bili smo izvan sebe od ljepote. Osjetio sam te ljude tako bliskima i jedva čekam nastup u Zagrebu.
Na programu zagrebačkog koncerta nema Čajkovskog. Znači li to da ga nećete izvoditi ili će on biti na bisu? S obzirom na ime orkestra, pretpostavljam da se od vas uvijek očekuje da svirate Čajkovskog. Dosadi li vam ikad ispunjavati ta očekivanja?
- Da, izvest ćemo ga na bisu. Naravno da nije zabavno ako se baš uvijek svira Čajkovski, ali nosimo njegovo ime, pa se to od nas očekuje. No draže mi je izvoditi, recimo, Šostakoviča koji će isto biti na programu, jer je njega zahtjevnije izvoditi, puno je veći izazov za glazbenike pa je time i zanimljiviji publici. Izvesti Šostakoviča zaista je teško. On je u svojim djelima uspio prenijeti svu tragičnost života u Rusiji, a 20. je stoljeće za Rusiju bilo puno tragičnije od 19. stoljeća.
Navodno ste upoznati i sa skladateljskim opusom hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića. Planirate li izvesti jednu od njegovih skladbi u Zagrebu?
- To ćemo još vidjeti. No to je odlična ideja, jer nijedna zamlja na svijetu nema predsjednika koji je toliko blizu kulturi kao što je vaš. Kad smo saznali da je skladatelj, oduševili smo se. Njegove skladbe su nam se jako svidjele, neke od njih vuku korijene iz slavenske narodne glazbe, što nam je vrlo blisko.
Doći na čelo Simfonijskog radio-orkestra SSSR-a 1974. godine, kako se Simfonijski orkestar "Čajkovski" zvao do 1993., bio je golem uspjeh za mladog dirigenta. Kako ste to tada doživjeli i kako ste se snašli u toj ulozi? Pretpostavljam da ste bili uvjerljivo najmlađi u orkestru.
- Točno, to je oduvijek bio vrlo slavan orkestar, a ja sam mu na čelo došao netom nakon završteka moskovskoga konzervatorija. Bila je to velika čast, ali i vrlo težak posao. Bio sam jako mlad i došao sam na poziv direktora Radija Moskve. Tada sam već iza sebe imao nekoliko nastupa u Sankt Peterburgu te u moskovskom Boljšoj teatru, ali je to bilo veliko iznenađenje ne samo za mene već i za ostale u glazbenim krugovima. Trebalo mi je dugo da ovladam tim orkestrom te da postanem autoritet tim iskusnim glazbenicima, puno starijima od mene.
Potječete li iz glazbene obitelji?
- Ne, otac mi je bio inženjer. Doduše, moja je majka jako lijepo pjevala, ali iz zadovoljstva kod kuće, ne profesionalno. Međutim, supruga Olga također se bavi glazbom kao teoretičarka te ravna jednim zborom. Ona je dugo bila tv-novinarka i na televiziji je imala emisiju o klasičnoj glazbi u kojoj je intervjuirala mnoge velike glazbenike, poput Karajana i Pavarottija. U svom poslu mene, naravno, nikad nije spominjala.
Kako je došlo do toga da budete pozvani za šefa Bečkoga simfonijskog orkestra?
- To ni meni nije jasno. Za to je zaslužan netko odozgo.
Kako ste tih sedam godina usklađivali ravnanje dvama orkestrima?
- Nekako sam organizirao svoje vrijeme i podijelio ga na pola, bio sam neprestano na relaciji Moskva-Beč. To je bilo vrlo zanimljivo iskustvo za mene, jer sam uzeo stil ruskog orkestra i prenio ga u bečki, a uzeo sam najbolje stvari iz bečkog orkestra i prenio ih u ruski. Ruska je škola, recimo, najbolja za gudače, a austrijska za drvene i metalne puhačke instrumente. Tako sam napravio odličan gemišt, iskustva jednih prenio sam drugima i obratno. No za oba sam se orkestra trudio da imaju poseban, prepoznatljiv zvuk, tako da ljudi koji ih slušaju, recimo, na radiju, mogu reći - to je Simfonijski orkestar "Čajkovski" ili to je Bečki simfonijski orkestar. To je ujedno i najtežio dio posla dirigenta, ali mislim da sam u oba slučaja u tome uspio.
Kao gost dirigent ravnali ste i brojnim drugim orkestrima svijeta, od SAD-a do Japana. Razlikuje li se rad s glazbenicima u različitim zemljama s obzirom na različite mentalitete?
- Moj princip rada je uvijek isti i za taj posao nije potrebno ni znati tuđi jezik - kroz poglede, geste i pokrete ruku sve je jasno. Ali naravno da razlike postoje, s Japancima je bilo nevjerojatno lako raditi; kad njima kažete da sviraju dolce ili piano, oni već drugi dan zaista tako sviraju. Europljanima to treba puno puta ponavljati, a Ruse ne moram ni spominjati.
Jednom ste izjavili da ste morali postati slavni u Europi da biste postali poznati u Rusiji. No nije li ipak bila velika čast doći na čelo orkestra kao što je tada bio Simfonijski radio-orkestar SSSR-a, i to još tako mladi?
- Naravno, ne znam ni sam kako se to dogodilo. Opet je netko odozgo imao prste u tome. Međutim, u Rusiji je zadnjih godina vrlo teško za sve iz kulturnih krugova, budžet koji država izdvaja za kulturu je gotovo ravan nuli. Doduše, Putin je prije pet godina dodijelio posebne bonuse trima najboljim orkestrima u zemlji, uključujući i nas, kao i drugim najistaknutijim umjetnicima. No ti bonusi su ostali isti, a cijene neprestano rastu. Ipak, sada se radi o iznosima od 700 dolara mjesečno, dok je prije Putinove odluke to bilo 50 dolara - i tako 10 godina.
Ipak, po vama je nazvan asteroid 7741 Fedosejev.
- Istina. Dugo za to nisam ni znao, dok nam jedan dan nisu stigli papiri da su jednu zvijezdu nazvali po meni - samo što ju nikako ne mogu naći na nebu. Ali nije to u Rusiji takva rijetkost, sigurno ima još 15-20 živućih umjetnika kojima je iskazana takva čast.
Simfonijski orkestar "Čajkovski" bio je toliko slavan da su mu mnogi ruski skladatelji 20. stoljeća povjeravali da upravo on prvi put odsvira njihove skladbe.
- Točno, među njima su bili i Šostakovič, Prokofjev, Šostakovičev učenik Sviridov. Šostakovič je jednom rekao da je to najbolji orkestar na svijetu, a svoju zadnju simfoniju napisao je posebno za njega. Međutim, svoje su nam skladbe slali i mnogi suvremeni skladatelji iz drugih zemalja, poput Austrije, Norveške i SAD-a, a kroz njega smo svijetu otkrili i neke odlične ruske suvremene skladatelje kao što je, zanimljive li slučajnosti u prezimenu, Boris Čajkovski. Publika u Europi često ustane kad ga čuje, zaista je odličan.
Jedan od solista u orkestru "Čajkovski" je Petr Kondrašin, unuk velikoga ruskog dirigenta Kirila Kondrašina. Jeste li ga poznavali i jeste li, poput njega, ikad poželjeli emigrirati?
- Naravno, mnogo sam ga puta zvao da dirigira mojim orkestrom - prije emigracije, naravno. On je bio vrlo problematična osoba i došao je u konflikt sa svim moskovskim orkestrima. Tako da je on emigrirao jer nijedan orkestar, osim našeg, nije želio raditi s njim, njegov odlazak iz Rusije nije imao veze s politikom. U Rusiji je bio jako poznat, ali nakon što je emigrirao, bilo je zabranjeno puštati njegove izvedbe. Glazbenici u SSSR-u bili su vrlo cijenjeni, iako smo, naravno, kao i svi drugi bili pod tim ideologijskim pritiskom. Nismo, primjerice, smjeli reći da je Rahmanjinov naš skladatelj, jer je bio smatran dijelom buržoazije i kapitalistom. Nismo mogli ni mnogo putovati, ali je zato financijski dio bio mnogo bolji. Danas je kultura u Rusiji jednostavno na zadnjem mjestu, gotovo da ne postoji. Nisam nikada razmišljao o tome da napustim Rusiju i danas se puno više nego prije moram boriti da održim orkestar. Naše mjesečne plaće dovoljne su tek da pokriju tjedne troškove života.
Sponzor orkestra "Čajkovski" je ruska naftna kompanija Lukoil, a s njezinim predsjednikom Vagitom Alekperovom, trećim najbogatijim Rusom, ste i kućni prijatelj. Koliko je on zaslužan za to što vaš orkestar još uvijek postoji?
- Njega poznajem već 30 godina, otkad je još bio - recimo to u šali - među normalnim ljudima. Vrlo sam blizak s njegovom sestrom Meli Jusufovnom, koja je također završila muzički konzervatorij, ali se bavi teorijom glazbe. Nju je moja supruga upoznala na televiziji, gdje je radila, i ona nas je upoznala s Alekperovom. Tada je već bila udana, a on je tada bio inženjer u jednoj kompaniji i počeli smo se družiti. Kad je Lukoil počeo rasti, on se sâm ponudio da pomogne orkestru. Da on nije mecena orkestra, siguran sam da nas više ne bi bilo, da nam on nije pružio pomoć kad je započela perestrojka, bili bismo davno gotovi. On je također veliki ljubitelj glazbe, dolazi na naše koncerte iako zaista nema puno slobodnog vremena. Osim toga, mnogi su veliki glazbenici imali mecene i bez njih vjerojatno ne bi opstali. I Čajkovski je imao svoga mecenu i pitanje je što bi bez njega bilo jer sam nije imao novca. Lukoil je tako zaslužan za mnoge naše nastupe, pa tako i za ovaj u Zagrebu, koji je organiziran u suradnji s tvrtkom Lukoil Hrvatska.
U Rusiji neprestano raste broj milijardera. Koliko su oni često mecene u kulturi? Je li Alekperov jedan od rijetkih?
- Nažalost, da. Svi ti novi bogataši uglavnom sponzoriraju sport jer se od sporta više novca vraća. Osim toga, većina tih novih bogataša nisu obrazovani u glazbenom smislu i klasična ih glazba ne zanima.
Kakav je danas glazbeni ukus Rusa, koliko su zainteresirani za klasičnu glazbu?
- Interes je velik i sve je više onih iz provincije koji žele ići na koncerte, što i mogu jer su cijene ulaznica često vrlo niske. Kad je krajem 80-ih počela Gorbačovljeva perestrojka, cijene ulaznica su naglo skočile i nitko više nije dolazio. Nakon toga su cijene ponovno spustili i publika se vratila. Budući da je 10 posto Rusa jako bogato, a 90 posto jako siromašno, to je bio jedini način da ljudi uopće dolaze na kulturne događaje - pogotovo zato što većina jako bogatih ni ne ide na koncerte niti su zainteresirani za kulturne događaje općenito. Ni Putin ni Medvedev nikad ne dolaze na koncerte, jedino sam Medvedevljevu suprugu jednom vidio na našem koncertu - dok su za vrijeme Staljina svi morali ići u Boljšoj teatar, željeli to ili ne. U vrijeme SSSR-a naš je orkestar imao odličnu podršku vlasti, jako smo dobro zarađivali. Danas je sve više zainteresiranih za klasičnu glazbu upravo iz provincije, jer se Moskovljanima ukus za tu vrstu glazbe ipak promijenio pod velikom navalom zabavne glazbe. Danas u najpoznatijim moskovskim koncertnim dvoranama može nastupiti bilo tko, što je prije bilo nezamislivo - bile su rezervirane samo za najbolje.
Je li u Sankt Petersburgu situacija nešto drukčija kad je kultura u pitanju, s obzirom na njegovu bogatu kulturnu povijest, ali i blizinu Europe?
- Ne, isto je, ni Moskva ni Sankt Petersburg nisu više ruski gradovi. U njih su se slili ljudi iz Azije, s Kavkaza, iz sasvim drugih kultura, drugih vjera i običaja. Imaju mnogo djece i sasvim drukčije žive. To se vrlo loše odrazilo na život u tim gradovima, jer uzimaju stanovnicima radna mjesta te mijenjaju život tih gradova općenito.
Kako moskovski kulturni krugovi doživljavaju Putina?
- Kad je postao predsjednikom svi su bili vrlo sretni, jer su vjerovali da on zaista voli Rusiju toliko da bi dao život za nju. Također su vjerovali i da Rusija treba snažnu ruku da ju vodi. No kasnije je situacija postajala sve kompliciranija. Vjerujem da ga i danas mnogi vole, pogotovo oni bogati. No prije nekoliko tjedana i on sam je u jednom od govora rekao da se moraju smanjiti tolike razlike između bogatih i siromašnih, da se mora zaustaviti nestajanje srednje klase.
Kao dijete ste preživjeli trogodišnju opsadu Lenjingrada. Pamtite li to razdoblje i kako ste ga proživjeli?
- Imao sam osam-devet godina kad je počela opsada i bilo je zaista strašno. Nije bilo hrane, srušili su, između ostaloga, i moju školu, tako da je moja majka podučavala cijeli razred u našoj kući kad god je to bilo moguće. Od gladi nas je spasilo to što je moj otac radio u tvornici alkohola, pa nam je - kad je već cijela obitelj bila na rubu smrti od gladi - svako jutro davao 40-ak kapi špirita koji bismo popili. Tako smo ipak unosili nekakve kalorije, a služio je i kao dezinfekcija. Imali smo sreće i što je moj otac volio cvijeće i uzgajao je dalije, koje su osjetljive na hladnoću, te je svake zime njihovo korijenje trebalo izvaditi iz zemlje i preseliti u kuću. Zbog toga smo u podrumu imali dosta tog korijenja i dugo smo se time hranili. Jeli smo i pse i mačke, zaista je bilo strašno.
Rođeni ste u Sankt Petersburgu, tadašnjem Lenjingradu, danas živite u Moskvi. Jeste li zadržali kakve veze s rodnim gradom?
- Nisam, tamo mi je previše hladno.