Vladajuću stranku trese akutna groznica zbog svjedočenja stranačke blagajnice Branke Pavošević. Pritom su sama predsjednica, čitavo predsjedništvo i stranka kao pravna osoba pod ozbiljnom sumnjom za zataškavanje kriminala. Jasno je da je ovo što se danas događa posljedica pogrešnih odluka iz prošlosti. To, naravno, ne znači da su te krive odluke loše i za Hrvatsku. Zapravo, već dugo ono što je za HDZ loše, za Hrvatsku je dobro. I obratno. Dakle, u posljednje dvije godine u Hrvatskoj demokratskoj zajednici donijete su dvije katastrofalno loše političke odluke.

Prvu je donio Ivo Sanader, a drugu njegova nasljednica Jadranka Kosor. Odluka da odstupi s mjesta premijera odvela je Ivu Sanadera u remetinečki pritvor. Tadašnji je premijer i predsjednik stranke itekako pogrešno procijenio kad je mislio da može odstupiti s vlasti i još uvijek vladati preko svoje satelitske predsjednice. Iz današnje perspektive upravo je nevjerojatno kako političar takvoga ranga i iskustva može donijeti tako pogrešnu odluku. Pomisao da će sa svojim milijunima eura, umjetninama i satovima nastaviti fino živjeti od konzultantskih poslova, što se pokazalo kao odličan biznis, bila je puka iluzija. Sve ono što je napravio kad još i nije bio predsjednik stranke, dakle na samom početku političke karijere, sada mu se vraća kao niz utuživih poslova i koruptivnih manipulacija, a njegov je nagli pad, nezapamćen u dosadašnjoj Hrvatskoj, dočekan praktički s ovacijama. Ne samo zbog Ive Sanadera, visokog i arogantnog čovjeka sa skupim satovima, nego i zbog stranke koju su mnogi još za Tuđmanove ere vidjeli kao leglo korupcije i izvor mnogočega lošeg za Hrvatsku. Sada, nakon te krive odluke, Ivo Sanader sprema u Remetincu svoju obranu. I naravno, nakon optužujućeg svjedočenja Branke Pavošević, on preko svog odvjetničkog tima poručuje da ne stoji iza spomenutih optužbi jer one jednostavno kriminaliziraju i njega. Sav taj paralelni platni promet u koferima i torbama, svi ti papirnati milijuni koji su gotovo u gaćama i čarapama stizali u stranačku središnjicu, dakako, ne olakšavaju Sanaderu poziciju na sudu. S druge strane, Jadranka Kosor učinila je katastrofalnu pogrešku kad je pomislila da može pomesti pred stranačkim vratima, ali samo djelomično, tako da ne digne otirač i ne makne odande smeće koje se tu skupljalo desetljećima. Kriva procjena bila je u tome što je pomislila da joj borba protiv korupcije može donijeti političke bodove i pobjedu na izborima.
Za pobjedu na izborima doduše ne znamo, ali za političke bodove - vidimo. Svjedočenje Branke Pavošević, a prije toga Mladena Barišića i komentari samog Ive Sanadera otvorili su javnosti sav taj milijunski promet u gotovini i pokazali da je stranka koja je 15 godina vladala ovom zemljom, provodila privatizacije i velike investicije te prodavala naše velike kompanije, zapravo, cijelo vrijeme poslovala nelegalno i da su članovi užeg vodstva jednostavno toga morali biti svjesni. No to ne čudi jer čitava povijest HDZ-a nalikuje na ono troje majmuna koji ne čuju, ne vide i ne govore. Dva su autokratska predsjednika, svaki na svoj način, ustrojili stranku kao vojnu formaciju s jasnom zapovjednom hijerarhijom. I zato tih majmuna u HDZ-u zapravo ima puno više od troje. Jadranka Kosor kaže da se osobno nije okoristila i to joj možemo vjerovati. Ali lopovima je omogućavala posao i to joj se ne bi smjelo oprostiti. No ima tu, u toj subordinaciji hadezeovaca i u njihovoj slijepoj, gluhoj i nijemoj poslušnosti još nešto. A za to nisu krivi ni Tuđman ni Sanader, a bome ni Kosor. To je nešto u mentalitetu, a seže još u početke HDZ-a. To je politički konformizam jednopartijskog sustava koji su sa sobom u stranku donijeli svi oni koji su se ranih devedesetih u nju upisali zato da im bude dobro, da izgrade karijere, da dobiju moćnog zaštitnika za svoje lopovske poslove. Pritom ne želim reći da u toj stranci nije bilo entuzijasta i poštenjaka. Bilo je, ali su bili u manjini. Mentalitet ove stranke kalio se u desetljećima socijalizma i ako baš hoćemo, HDZ je danas najcrvenija stranka u Hrvatskoj. Ona je to po bivšim kadrovima, po svojim osnivačima, u njoj ima i najviše bivših partijaca, ali ona je najcrvenija i po subordinaciji koja u njoj vlada. Ni Tuđman ni Sanader, zapravo, nisu u tom smislu imali težak posao. I zato se ono o čemu govori Branka Pavošević u stranci "nije vidjelo ni čulo, a nije se bome o tome ni govorilo." Poslušnost je, naime, tu oduvijek bila najveća ljudska vrlina. To su, dakle, strateški krive procjene koje su ozbiljno naštetile vladajućoj stranci. A od svih neukusnih gesta u ovoj kampanji, od toga da se opet prijeti crvenom Hrvatskom, i to iz stranke koja je u Hrvatskoj zapravo najcrvenija, do branja jabuka koje nisu plaćene, najneukusnija je primanje u stranku Tomislava Karamarka dva dana nakon što je objavljeno skandalozno svjedočenje stranačke blagajnice. No je li primanje Karamarka i nešto više od panične i neukusne predizborne geste?