Arsenije Jovanović najradije sjedi u mreži-ljuljačci na krovu svoje kuće u RovinjuOtkad se pojavio u hrvatskim kinima, film Terrencea Malicka "Drvo života" izaziva kontroverze kao i na svjetskim filmskim festivalima. Dvoipolsatni dobitnik canneske Zlatne palme i nagrade Međunarodnog udruženja filmskih kritičara djelo je kultnog autora kojeg nazivaju "filmskim Salingerom", jer se jednako rijetko pojavljuje u javnosti kao i tajnoviti pisac. Gotovo nikomu nije poznato da u Rovinju živi Malickov glazbeni suradnik Arsenije Jovanović koji je sudjelovao i u stvaranju filma "Tanka crvena linija". On je redatelj, autor zvučnih instalacija i dobitnik brojnih međunarodnih nagrada za zvučne kompozicije (Prix Italia, Premio Ondas, Grand prix Radio France International). Živi izolirano, pomalo kao slavni Teksašanin.

"Ne zvonite, vrata su otvorena." Plavo obojena vrata jedini su vidljiv dio pročelja rovinjske Jovanovićeve kuće. Ostatak je progutalo zelenilo, a negdje na razini prve etaže ugnijezdila se, nadrealno levitirajući u bršljanu, hokaido bundeva, koju su, na radost domaćina, oprašili neki čudni vjetrovi, tako da je, desetak kilograma teška i čudovišno golema, postala svojevrsna prijetnja za prolaznike.
Jovanović sjedi na omiljenu mjestu, na krovu svoje kuće-labirinta, ispresijecane nepredvidljivim brodskim stubama i puzavcima i ukrašene začudnim, robusno okovanim vratima koja nikamo ne vode. "Objet trouvée" interijer tipičan za generaciju umjetnika koja se u Rovinj doselila 60-ih godina prošlog stoljeća. Dok sjedi u svojoj mreži-ljuljačci, umjetniku se iza leđa prostire otvorena pučina i uporno izviruje jedan radoznali galeb, udobno smješten na dimnjaku, tako da se povremeno čini kao da mu stoji na ramenu, kao ekscentrični ukras nasukanom moreplovcu. "Dvaput sam u Rovinj došao gumenjakom iz Dunava, preko Crnog mora. U Indijskom sam oceanu sudjelovao u lovu na morske pse, one bijele, krvožedne. Svojedobno me na mojoj jedrilici 'Galiola' uhvatila tramontana pred talijanskom obalom, jaka 6-7 bofora. Tada je na naslovnici Glasa Istre objavljena vijest da smo se potopili. Mislim da sam sklonost avanturizmu naslijedio od roditelja: majka mi je bila namještenica u beogradskoj ispostavi Harleya Davidsona, a otac ju je upoznao kad je, čim je završio trgovačku akademiju, otišao kupiti Harley. Kad su se zaručili, motociklom su krenuli na izlet i tek kad je otac stigao u Vrnjačku Banju, vidio je da mu je majka negdje usput ispala". Bez avanturizma ne bi bilo ni njegove današnje karijere. Bio je ugledan kazališni redatelj u prestižnim kućama, kao što su beogradsko Narodno pozorište i Jugoslovensko dramsko pozorište, režirao je bezbrojne tv-drame. Onda je od režije odustao.
"Nekih se kazališnih predstava rado sjećam. 'Korešpondencije' u Ateljeu 212, koja je imala 300 izvedbi i igrala se sve dok nije umro Danilo Stojković. Pinterova 'Nadstojnika' postavio sam na scenu godinu nakon londonske premijere. Bila mu je to prva izvedba u inozemstvu. Ali moja ljubav prema teatru se raspala. Kazališta su postala birokratizirana i sklerotizirana državna poduzeća, a ponašanje glumaca ozbiljno je poremećeno. Evo, pogledajte kako ovih dana Sean Penn po medijima izjavljuje da u filmu 'Drvo života' ne prepoznaje ono što je vidio u scenariju. Govori protiv projekta u kojem je sudjelovao. U radu s glumcima trošio sam mnogo više energije na taktiziranje nego na posao. S druge strane, upravo sam u teatru otkrio da su izvjesni zvukovi efektniji od svih drugih elemenata predstave zajedno, tako da se moja predstava 'Resavska pećina' sastojala od zvukova stalaktita i stalagmita, uz tek pokoju riječ. Za televiziju sam radio iz razumljiva razloga, od kazališta se nije dalo živjeti. Volio sam režirati dokumentarne drame, poput 'Ubojstva Kennedyjevih' ili 'Sarajevskog atentata', u kojem je debitirao Miki Manojlović. U ugodnoj mi je uspomeni 'Ptičje kupalište' s Ivicom Vidovićem. I serijal 'Tajne Jadrana'. Na televiziji sam prije 20 godina radio nešto što se tada uopće nije moglo kategorizirati, apstraktne filmove na glazbene teme." Terrence Malick uspostavio je kontakt s njim nakon što je njegovu kompoziciju "Kremansko proročanstvo" čuo na radiju. O tom cijenjenom redatelju govori s velikom blagonaklonošću: "Nisam ga osobno upoznao, komuniciramo mailom. Ali bliži mi je od nekih ljudi koje svakodnevno viđam. On je vrlo zatvoren čovjek, u 30 godina karijere samo su ga triput uspjeli fotografirati. No arogantan nije. Topao je, srdačan i vrlo vezan uz svoju obitelj. Jasno mi je da njegova nekonvencionalnost može iritirati publiku izdresiranu za šablone."
Na zvuku filma "Drvo života", u koji je uvršteno pet fragmenata iz pet Jovanovićevih skladbi, Terrence Malick radio je jedanaest i pol mjeseci. Otkad je početkom 90-ih izgubio posao na beogradskoj Akademiji dramskih umjetnosti, Jovanović uglavnom stanuje u Rovinju. "Moj jedrenjak 'Gladiola' kolateralna je žrtva rata. Kao i ja." Na pitanje zbog čega je izgubio posao, odmahuje s dosadom. Ta mu tema više nije zanimljiva. "Dao sam intervju Borbi. U njemu je bilo barem deset razloga da mi daju otkaz." Povremeno prekida razgovor, daje sugestije fotografu. Kad mu se učini da je postalo pretamno, pokazuje mi među predmetima u kutu ploču za reflektiranje svjetla. "Pridržite je malo, to će mu pomoći. Što mogu, ja uvijek režiram." Na stolu su Llosina "Pohvala majci", "Lapidarij" Kapuścińskoga i CD koji je za mene pripremio. Profinjen dizajn, na prednjoj strani je njegovo ime, na stražnjoj logo prestižnog izdavača, "France Culture". Na pitanje zašto nije prisutniji na hrvatskoj filmskoj sceni odgovara: "Ja nisam umjetnik i menadžer, kao Rade Šerbedžija. Evo, on je tamo, na Brijunima, koje odavde vidim. U vrijeme nastanka predstave 'Kralj Lear' dovršavao sam svoju kompoziciju 'Arhipelago Prospero' prema Shakespeareovoj 'Oluji', nagrađenu u Meksiku i drugdje. Tu ima najboljih sekvenci nevremena koje sam ikad napravio. Žao mi je što Rade i Lenka Udovički za to nisu pokazali nikakav interes. A u Rovinju se inače slabo bave svojim sugrađanima. Po ulicama još uvijek hoda Bruno Mascarelli, slikar s pariškom karijerom, koji je za naše pojmove Leonardo da Vinci. Donedavno mu je tu bila otvorena i izložba, u devetom je deceniju, ali ovdje se nitko za njega ne zanima." Trenutačno radi na glazbi za BD (blue ray) izdanje filma "Drvo života"; Malick želi da jednu kompoziciju izvede iz snimke glasa kanadskog glumca Eliasa Koteasa. Kako nema klasično glazbeno obrazovanje, mnogo mu pomaže supruga koja svira rog. Nada se da će se uskoro moći savjetovati i s 12-godišnjom kćeri: "Ona dobro peca ribu i dobro svira violinu. Talentirana je. Premda, karijere uglavnom ostvaruju oni s prosječnim talentom i natprosječnim radom. To sam često viđao." Jovanović uskoro putuje u Ravennu, kamo su ga pozvali da sudjeluje u pripremama za projekt "Europski grad kulture", pa u Moskvu, kamo ga je ruski arhitekt i kustos Jurij Avakumov pozvao da, kao autor kompozicije "Zvučni testament planine Atos", u Povijesnom muzeju otvori izložbu o Atosu.
"Volim bezgranične teme. Religiju, poeziju, muziku. Ta područja pružaju bezbrojne mogućnosti. Nisam religiozan, agnostik sam. Premda je to budalasta izjava, svesti tako golemu temu na samo jednu riječ. Svako živo biće u sebi ima izvjesnu religioznost. Beskrajno je to slojevito. Tako smo majušni. I ja, i ovaj galeb." Na Jovanovićevu kuću, koju je, kaže, od općine otkupio prije pola stoljeća, "oko je bacio" jedan od poduzetnika iz mutnog tranzicijskog miljea. "Jedan od argumenta bio je da kuću ne održavam u dobrom stanju." Dok sjedimo ispod kotača mučenice Sv. Eufemije, koja nam je na zvoniku okrenuta leđima, i promatramo ruševine nakaradne propale hotelske investicije u neposrednom susjedstvu, teško se oteti dojmu da gradove "u dobrom stanju" održavaju upravo ljudi poput Arsenija Jovanovića.