Dođite u moj stan pa vidite da tepihe koje imam nisam ukrala - ovakve rečenice slušaju inspektori od uhapšenih lopova. Rječnikom kriminalnog miljea progovorila je, međutim, naša šefica vlade i ujedno jedne velike stranke. Kraj je, dakle. Loše društvo. Dućan HDZ je pokraden i porazbijan, a većina onih koje smo u njemu gledali u zatvoru su ili još sjede na preslušavanjima.

Da je samo to problem, da je problem sam HDZ, bilo bi lako. No svjedočimo nečem važnijem, kraju hrvatskoga političkog konzervativizma. To se tiče svih nas. Konzervativizam je jedna od temeljnih opcija svake demokracije, od Engleske do Poljske, od Kanade do Australije. On i u Hrvatskoj ima nezaobilaznu tradiciju. Oličen je prije svega u međuratnom Radićevu HSS-u, u haesesovštini. To su bile velike ideje i programi: privredni napredak, socijalna pravda, parlamentarna sloboda, miroljubivost, briga i solidarnost sa siromašnim slojevima. HSS je nacionalna stečevina. Dokazao se u doba najvećih kriza i pritisaka, a vodili su ga političari iznimna integriteta. Vladko Maček ništa manje od Pavla i Stjepana Radića. Kad su ga travnja 1941. godine emisari Trećega Reicha tražili da mu predaju ključeve Hrvatske, on je Hitleru rekao ne. Takvih u Europi nije bilo mnogo. Platio je Maček to skupo, prvo Jasenovcem, a onda doživotnim egzilom.

Povijesna krivnja HDZ-a je što se, kad je pod Miloševićevom prijetnjom opet nadošla velika kriza, bio lažno predstavio kao nastavljač toga duha. Predstavio se kao otvoren i za komuniste i za vjernike, i za radnike i za sveučilišne profesore, kao stranka koja želi bogatu Hrvatsku i koja želi braniti njene nacionalne interese. Rezultat je bio zapanjujući - Hrvati vjeruju doktorima. Pobrao je glasove iz jednoga uspavanog radićevskog rezervoara za koji nitko nije mislio da još postoji. Postotak na referendumu za izlazak iz Jugoslavije odgovarao je, po prilici, plebiscitarnoj podršci koju je HSS imao tridesetih godina. Nakratko je bljesnula hrvatska srednja politička struja. Liste podrške HDZ-u potpisivali su sportaši, estradni umjetnici, akademici, bivši komunisti i, nadasve, obični ljudi. Kad je počelo grmjeti, postrojavanja mladića u ZNG-u (danas se jedva procijedi kroz zube "Zenge") bili su prizori kojima se ne može poreći građanska impresivnost. Proradila je integrativna snaga jednog duha koji je mnogo više nego nacionalan: oficiri JNA Željko Baltić, Karlo Gorinšek i Rahman Ademi kao ništa promijenili su epolete i stali na stranu napadnutih, a elita "pribićevićevskih" Srba nije se dala smesti i demonstrativno je ostala u Zagrebu. HDZ sve to skupa nije mogao nositi. Bila je dovoljna Ankica Lepej da se vidi da je Franjo Tuđman običan prevarant, ali priča o HDZ-u, koliko god da je uzbudljiva, stajala nas je 20 godina života i u ovom kontekstu nije važna.

Važno je da je izjedena sva supstancija glavnog toka hrvatskih nacionalnih konzervativaca. Trideset, tridest i pet posto glasača danas je bez tla pod nogama. Za koga glasovati - za lopove? Na osnovu čega? Biračkih popisa u kojima sve vrvi od mrtvaca, fantomskih glasača i biračkih jedinica? Za barba Luku s kojim tjeraju šegu po Saboru ili pak za lažne magistre poput Ante Đapića - taj je u Osijeku uveo centralno grijanje ispod glavnog gradskog trga - ili nekog od ostalih gradonačelnika-đilkoša poput onoga u Slitu koji planira izliti iz betona stometarski kip Isusa Krista i postaviti ga na brežuljak iznad luke?

Još gore, konzervativci su izgubili svako dostojanstvo. Žena njihova bivšeg šefa stranke stopira pred Remetincem, političko vodstvo Hrvata u Hercegovini preuzeo je Miroslav Dodik, a sudjelovanje u Domovinskom ratu očigledno je sramota, jer se popis branitelja ne može objaviti u novinama. Inače, karneval. Pred središnjicom "vodeće stranke desnog centra" cijele zime ljudi su se zafrkavali i rugali - "Lopovi, lopovi", a unutra je bio mrak, zgrada je bila prazna.
Za opstanak sam HDZ ne treba brinuti. 4. prosinca 2011. za njega će glasovati općinski pristavi, umirovljeni generali, lokalni šefovi policije i direktori škola, korumpirani poduzetnici i preplašeni državni činovnici te oni koji se nadaju da će "preko hadezea" zaposliti kći. Hrvatski nacionalizam napunio je puni krug, a s HDZ-om je dobio točno što je zaslužio. Bit će izbori kao u staroj Jugoslaviji.

Kad su već rano ujutro direktori škola, šefovi žandarmerije, općinari, solunaši i ostali istupali pred izbornu komisiju gromko bi dali do znanja kako će glasovati - naravno - za Kralja i Otadžbinu! No to nije dobro, građanski ostatak je prevelik, a u biti kulturni slom neprevidiv: Stjepan Radić okreće se u grobu. Jedno čitavo stoljeće završilo se u praznoj, polupanoj sobi. Po njoj luta dezorijentirana osoba i viče: "Ja uopće ne kradem tepihe!". Slijedi muk. "A vidite onog, onaj želi crvenu Hrvatsku!", nastavlja i sad uopće više ne zna što govori. Sveučilišni profesor kojeg to ide uljudno šuti: i obrazovanje je teško pitanje, zna on, držao je mnoge ispite. Sramota je velika.