Objavljeno u Nacionalu br. 352, 2002-08-13

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

RAZMNOŽAVANJE HDZ-a I NJEGOVE POSLJEDICE

...

Srećko JurdanaSrećko JurdanaNeke ljude sudbina doista tuče. Bernie i Slavica Ecclestone, na primjer – simpatičan par ležernih tragača za smislom bivstvovanja, osuđenih da život provedu u krstarenju Mediteranom – između brojnih obaveza pronašli su zadnjih dana i vremena za turistički intervju lokalnim dnevnim novinama, u kojem su, s primjetnom gorčinom u srcu, izjavili kako ih u Hrvatskoj “rastužuju beznađe i ogovaranja”. Kako vidimo, hrvatska opća društveno-psihološka situacija počela je stimulirati depresiju čak i kod poslovično raspoloženih Ecclestoneovih, a to je već fenomen nad kojim bi se građani svakako morali zamisliti: popularni Bernie i Slavica počeli su spontano patiti za sve njih. Površni promatrači razvili su dojam da taj šampanj-nautičarski tandem ne zna što bi od dosade, lagode i dokonosti, no ispada da je njihova stvarnost kvalitativno drukčija. Naizgled kreativno besposleni moreplovci zapravo su – dok plutaju na pučini – temeljito zabrinuti za hrvatske građane koji se u životu evidentno ne znaju opustiti i potrebna im je školovana poduka. Čemu, zaboga, taj prevladavajući jad i čemer? Ako vam je teško, krenite na more. Zašto se ne ugledate na nas proučavatelje nirvane koji smo se – uporno prakticirajući iscrpljujuću tehniku jahta-joge – na kraju oslobodili ne samo beznađa, nego i svete potrebe za ogovaranjima?

Pašalić i kumovi pod Tuđmanovom aureolom

Osim svega predočenog, imaginativnu Slavicu Ecclestone intimno razara i spoznaja da se u Hrvatskoj previše napada pokojnoga Tuđmana i njegovu poštenu obitelj. “Jedan od najdražih susreta bio nam je s gospođama Ankicom i Nevenkom, i neshvatljivo nam je kako ih ocrnjuju”. Za navedenu bolest lijek je, na sreću, izmišljen. Tuđman je možda u grobu, ali za neke istaknute angažirane Hrvate on je ponovno “in”. Prema novinskim vijestima, uskoro će se osnovati još jedna politička stranka – desna derivacija poludesnoga HDZ-a – koja će se inventivno nazvati ili “HDZ – Dr. Franjo Tuđman”, ili, za izborne potrebe, “Tuđmanova lista”. Riječ je o forsiranome povratku skupine ozlojeđenih hadezeovaca “izvorima”: aktualni HDZ u kojem je vlast preuzeo trijumvirat SŠG (Sanader – Šeks – Glavaš) pretvorio se – prema doživljaju partijske filijale ortodoksnih čuvara Tuđmanove vatre – u “dio socijalističkoga saveza”, i zdrave tuđmanoidne snage osjetile su neobuzdanu potrebu da na tom planu nešto kreativno poduzmu.
Neformalni šef spomenutih zdravih snaga zove se Ivić Pašalić. Poražen u internoj borbi za predsjednički položaj, potom uklonjen s mjesta šefa “Zaklade državnoga zavjeta”, na kraju eliminiran iz stranke kojoj je darovao najbolje godine svoga života (uzevši zauzvrat nešto nekretnina, pokretnina i gotovine), odlučio se – po svemu sudeći – na veliki socijalno-politički come back* u formi autonomije s primjesama državotvornosti. Budući da me ne želite u HDZ-u, osnovat ću svoj vlastiti i u njemu postati vladar po svojoj slobodnoj volji, kako se i pristoji u organiziranim demokratskim sustavima. Iza Pašalićevih lidersko-secesionističkih ambicija vuče se nemiran rep njegovih sljedbenika, dužnika, kumova, prijatelja, kalkulanata, ortaka i jataka, koji razvijaju zajedničku nadu da će – pod aureolom zagrobnoga Tuđmana – na hrvatskoj sceni postati faktor bez kojeg se ne može. Među ostalima, tu su osobe poput (nekadašnjega šefa Fonda za privatizaciju) Milana Kovača, koje bi se – da je u Hrvatskoj logike i zakona – morale naći pod istragom zbog sudjelovanja u pretvorbenome kriminalu. Ali to su već opća mjesta iz slavne hrvatske povijesti. Dobro se zna tko su Pašalić i njegovi bliski drugovi, a zna se i kakvo je esdepeovsko pravosuđe.

Politički biljar

Na drugoj strani, o napuštanju HDZ-a i sklapanju formalnoga saveza s Pašalićem polujavno razmišljaju Miroslav Tuđman i Nenad Ivanković-Vons, predvodnici nacionalističke udruge HIP. Servilni Pašalić stari je ljubimac mame Tuđman, s kojom se nesigurni Miroslav spontano solidarizira. Osim toga, sinu se intuitivno pričinjava da bi eventualno mogao naslijediti oca uz pomoć očeva prvoga paža. Oprezno se, dakle, oblikuje politički blok hadezeovskih “lijevih” i “desnih” špijuna – bizarna modifikacija ideje “hrvatskoga pomirenja” – koji bi Miroslava Tuđmana trebali forsirati kao “dragoga vođu” ili Tuđmanovu biološku inkarnaciju, prepuštajući stvarnu vlast u pokretu Iviću Pašaliću koji je istu “rišeljeovsku” ulogu igrao i pod pokojnim diktatorom. Planu o odcjepljenju od HDZ-a i pristupu Pašaliću oštro se, međutim, suprotstavlja treći “hipovac” imenom Andrija Hebrang, koji pragmatički smatra da je odmicanje od glavne stranke prvi korak prema vlastitoj marginalizaciji. (U tom povodu, Tito Krleži: “Partija, brate, može bez tebe, ali ti ne možeš bez partije”.)
Što će na kraju ispasti od tih napolakomičnih desnih previranja, pokazat će budućnost (ne pretvore li se aktualni pljuskovi uskoro u novi starozavjetni potop). U međuvremenu, ni “desnocentristička” strana – tj. HDZ kao takav i njegovi agresivni saveznici – ne prepušta razvoj događaja slučaju. Eliminirajući Pašalića, Sanader i drugovi krenuli su – krajnje oprezno – teškom ali potencijalno slavnom stazom detuđmanizacije. Tuđman i Pašalić bili su nerazdvojni u grijehu kao Papa Doc Duvalier i Baby Doc Duvalier; Šeks je u novinskome intervjuu među njih ubacio posthumnu nit razdora, s prikrivenom namjerom da se ona tijekom vremena pretvori u element Tuđmanove historijske kompromitacije (vođa nesposoban da u svojoj blizini prepozna pokvarenjake, pouzdano je i sam pokvarenjak). Politički biljar igra se, kako vidimo, od mantinela. Hadezeovska “desnica” i “desni centar” oko Tuđmanovoga duha izvode suptilnu predstavu: prvi se oko njega napadno koncentriraju, vjerujući da će nacija još jednom pomahnitati za istim kultom; drugi se od njega jedva primjetno odmiču, vjerujući da – po provjerenim ritualima raspadanja autoritarnih sustava – budućnost pripada aktivistima sposobnim za ideološko distanciranje od fetiša kojima je historijsko vrijeme isteklo.

Braća po krvi i oružju

Prema nekim signalima, dužnosnici*-lutalice poput Dražena Budiše i Mate Granića inkliniraju savezu s mainstreamom* HDZ-a, dakle s trijumviratom SGŠ. Stvar je za njih prirodna. Budiša je HDZ-u oduvijek duhovno pripadao, a Graniću bi bilo bolje da iz njega nikada nije ni otišao. Na Sinjskoj alci našli su se – “radi druženja” – u loži s Ivom Sanaderom, i pomalo frustrirani Granić odmah je iskoristio priliku da ideju o koaliciji smrti HDZ-HSLS-DC u novinama predstavi kao svršenu stvar. O.K. I to ćemo isprobati. Ivici Račanu i društvu tresu se gaće: u njihovu privatnu utrku prema depašalićiziranome* HDZ-u, s kojim su se već vidjeli u čvrstome savezu, arogantno se ubacuju novi sudionici koji HDZ doživljavaju kao brata po krvi i oružju.
Situacija na desnici i desnoj srednjici ne bi, dakako, bila kompletirana da se u njoj periodički ne pojavljuje i Budaletina Tale. Personificiraju ga mnogi saborski uglednici, među njima posebno “doktor” Anto Kovačević, bosanski klaun koji čeka mirovinu glumeći zastupnika u hrvatskome parlamentu. Na spomenutoj Alci slikao se uz Sanadera, Budišu i Granića, pretvarajući se da je i on nekakav politički faktor.

STUPAC TJEDNA: BOŽO KOVAČEVIĆ – OSTAVKA?

Ministar okoliša Božo Kovačević odavno je već odustao od svojih ambicioznih planova o “uvođenju reda u prostor” putem rušenja bespravno sagrađenih kuća. Pritisak vlasnika postao je neizdrživ, a i koalicijski prijatelji iz SDP-a lupali su ga po prstima, smatrajući da će Kovačevićeva akcija na režim navući omrazu.
Potpuni urbanistički kaos u Zagrebu – u kojem građevinska mafija diže zgrade u zelenim područjima, na metar udaljenosti od drugih zgrada, tj. doslovno gdje joj padne na pamet – jedna je od drastičnih posljedica Kovačevićevog uzmaka. No zagrebačka ekološka drama teče dalje. Nekakvi uzurpatori, mešetari i prevaranti već godinama pale otrove u spalionici na Jakuševcu, u neposrednoj blizini urbane zone. Nedavno su – iz vlastitih mutnih interesa – uspjeli zapaliti i samu spalionicu, i proizvesti u milijunskome gradu radiološko i biološko zagađenje neviđenih razmjera. Iz Zagreba je najbolje na neko vrijeme pobjeći.
I što ćemo sad, gospodine Kovačeviću? Osjećate li da ste odgovorni za zbivanja? Ako da, podnesite neopozivu ostavku. Ako ne, pobrinite se da odgovorni završe na robiji. Pošteno govoreći, vaša časna funkcija postala je uglavnom besmislena.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika