Objavljeno u Nacionalu br. 353, 2002-08-21

Autor: Zoran Ferić

OTPUSNO PISMO - Zoran Ferić

Kukaju da je Hrvata premalo a i dalje u tvrtkama masovno otpuštaju prekobrojne

Kuknjava s propovjedaonica za blagdan Velike Gospe prelila se u tramvaje i gostionice: Hrvata je sve manje, izumiru kao bjeloglavi supovi. Nariče se da nas je premalo, ali kad nakon privatizacije neke tvrtke i među ono malo zaposlenih otpuštaju prekobrojne, ispada da nas je previše

Hrvati su kao bjeloglavi supovi, izumiru. Nariče se da nas je premalo, a ispada da nas je previše: kad se privatiziraju tvrtke, i među ono malo zaposlenih otpuštaju se prekobrojni.Hrvati su kao bjeloglavi supovi, izumiru. Nariče se da nas je premalo, a ispada da nas je previše: kad se privatiziraju tvrtke, i među ono malo zaposlenih otpuštaju se prekobrojni.Hrvati su kao dinosaurusi i bjeloglavi supovi. Izumiru. To smo čuli nedavno, za blagdan Velike Gospe kad su širom naše male zemlje održane stotine misnih slavlja i procesija. A propovijedali su i biskupi. Većina dnevnih novina u Hrvatskoj donijela je citate iz njihovih propovijedi na svojim naslovnim stranicama. Više je nego očito da javno mnijenje itekako drži do onoga što govore biskupi. Njihove se poruke komentiraju, prepričavaju i šire dalje usmenim putem po tramvajima, frizerajima ili gostionicama, mjestima našeg svakodnevnog življenja. Glavna tema većine ovogodišnjih propovijedi bilo je majčinstvo, obitelj i odnos državnih struktura prema obitelji. Monsinjor Barišić je, recimo, u svojoj sinjskoj propovijedi govorio o krizi obitelji i duhovnoj klimi koja uzrokuje velik broj rastava i općenito raspadanje obiteljskoga zajedništva. Spomenuo je, dakako, i pad nataliteta. O tome govorio je i nadbiskup Josip Bozanić u Mariji Bistrici, rekavši za našu demografsku sliku kako “hrvatski narod pokazuje žalostan rekord jer ne idemo prema rastu broja stanovnika, niti prema stabilizaciji, već prema njegovu nezaustavljivom smanjenju. “

Više je nego očito da od svih bolesti koje muče hrvatsko društvo biskupi bijelu kugu smatraju najopasnijom. I o tome se posljednjih godina toliko govori da se već u javnosti uvriježilo kao notorna istina. Jedino se o uzrocima neprestano raspravljalo. Nekima su bili krivi Srbi, koji su nas valjda činili impotentnima ili neplodnima, drugima su bili krivi komunisti koji su vodili takvu natalitetnu politiku da se iz godine u godinu drastično smanjivao broj Hrvata. Danas, kad su se takvi stavovi, koji su sredinom devedesetih bili prilično česti, konačno preselili u opću povijest notornih idiotarija, kamo i spadaju, kriv je, valjda, Internet. Protiv te globalne komunikacijske mreže govorio je i monsinjor Barišić u Sinju. Previše se pred ekranima ponavlja Onanov grijeh, umjesto da se ljudi druže i u tom svom druženju proizvode druge male ljude. S tom se konstatacijom nikako ne mogu složiti. Jest da se ispred monitora čovjek puno igra sam sa sobom, ali Mreža je upravo nevjerojatan medij za upoznavanje i komuniciranje. Poznajem najmanje tri djevojke koje su preko Interneta pronašle partnera. I to pravog, od krvi i mesa, a ne kakvog cyber dilkana koji nije sposoban za oplodnju. Internet nam, dakle, nije i ne može biti kriv. A što onda jest? Duhovna klima, egoizam, materijalne prilike? Sve to, naime, spominju biskupi u svojim pronatalitetnim propovijedima.

Meni se, ipak, čini da u Hrvatskoj bijele kuge nema. Da smo, zapravo, u demografskom suficitu. To se, naime, odlično vidi kad neko veliko poduzeće treba privatizirati. Uvijek se govori o višku radnika, nikad o manjku. Isto je s bolnicama, policijom i vojskom. Svuda nas je previše, a jedna od bolnijih točaka hrvatske politike upravo je to smanjenje broja zaposlenih u vojsci kako bi se dosegnuli zapadni standardi. Kad apstraktno promatramo brojke našeg demografskog rasta, svakako smo u deficitu ljudskih resursa. Međutim, praktično, debelo smo u višku. I to je, čini se, jedan od osnovnih problema onoga što Crkva apostrofira kao hrvatsku demografsku tragediju. U ovom trenutku hrvatska privreda i kompletno privređivanje, koje je toliko okljaštreno posljednjih godina, a stvar se nikako ne popravlja, jednostavno ne može podnijeti ni ovoliko ljudi koliko ih danas još uvijek ima status zaposlenih.

U ovoj se zemlji već jako dugo zapravo ne misli o čovjeku. Javno i deklarativno puno se misli o ljudima. Dakako, i o narodu. Ali o čovjeku ne. To prilično jasno pokazuje i hrvatski privatizacijski model: kupiti poduzeće, uništiti ga, otpustiti radnike i rasprodati ili prenamijeniti nekretnine. Jasno je da su ljudi koji su godinama zagovarali i poticali takav privatizacijski model najobičniji kriminalci. Međutim oni su i prilično kratkovidni i ekonomski nepismeni jer je isto tako jasno da sve suvisle ekonomske strategije uključuju upravo ljudske resurse. Pa i kad se drpa lova. A razvikani odljev mozgova samo je logična reakcija na takvo stanje i takvo tretiranje čovjeka u nas. Mozgovi naprosto vide da ih tu ne trebaju i da su višak. Posla, dakle, nema a vrtići i škole sve su nam prazniji. I to je, možda, sreća tih mališana koji upravo sada pohađaju te vrtiće. Možda će jednom zahvaljivati Bogu i roditeljima što ih je manje. Pa nigdje neće morati biti višak. Stoga mi se to uporno inzistiranje Crkve na brojkama i demografskom rastu čini anakronim. Naroda ima sve dok postoje najmanje tri njegova pripadnika. Jedan da nešto radi, a dvojica da ga ogovaraju. I ako to čine hrvatskim jezikom, bit će jezika i kulture jer je i trač usmenoknjiževna forma.

Uvjeren sam, da bismo istinski vrednovali čovjeka, ne valja mu pretpostavljati narod kao nekakvu univerzalnu i apstraktnu kategoriju u čije će ime ginuti, ubijati ili proizvoditi druge ljude. Umjesto fotografija mase s parada ili hodočašća, valja mu predočiti sliku u kojoj će se prepoznati i koju će zavoljeti. Psihologija već prilično dugo nastoji dokazati da je ljubav prema sebi zapravo sastavni dio i podloga svake ljubavi. Bojim se da, ako to zanemarujemo, čitavu tu stvar od naroda i države gradimo na krivim temeljima. Čovjek je, naime, pojedinac i u okviru svoje vlastite obitelji, a upravo ta obitelj u koju se mnogi zaklinju kao u osnovnu jedinicu društva, u sebi je prilično heterogena. I čini mi se da napokon moramo sami sebi priznati da to i ne mora biti tragedija. Unutar obitelji javljaju se vrlo djelatno sve moguće vrste sukoba. Recimo, naglašeno muško-ženski sukob, i kad je riječ o roditeljima, a bome i o djeci. Zatim generacijski sukob, pa sukobi interesnih zajednica unutar familije itd. Sve više članova različitih obitelji vidi da sretnije i punije žive ako su razdvojeni i ako se viđaju nedjeljom i na blagdanskom ručku. Tako čovjek napokon ima malo vremena i za sebe. Doduše, i za Internet, ali ni to nije neka tragedija. Jer se ponekad bolje i punije komunicira s nekim tko je tisućama kilometara daleko, nego sa svojim najbližima.

Od tih se činjenica ne može pobjeći i kad Crkva to radi, poštujem dobre namjere, ali mi sve izgleda kao boj s vjetrenjačama. Doduše, i Don Quijote je bio junak. Ali specifičnoga kova. Ako se na procesijama nose i obožavaju srednjovjekovne slike ili osušene lubanje kao relikvije svetaca, ne znači da i nazori crkvenih prvaka trebaju biti isto tako anakroni. Ja sam za moderniju crkvu.

Vezane vijesti

Hrvati iz Vojvodine teže do putovnica nego srbijanski kriminalci

Hrvati iz Vojvodine teže do putovnica nego srbijanski kriminalci

Za hrvatsku manjinu u Vojvodini porazno je što do putovnice matične države dolaze veoma teško, dok je najopasniji srbijanski kriminalci nabavljaju… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika