Ivica Račan i Janez Drnovšek, tko je profitirao na Piranskom zaljevu?Hrvatima se da lako manipulirati, zacijelo su ovih dana, zadovoljno trljajući ruke obavljenim poslom, zaključili u Banskim dvorima. Tridesetodnevni zatvor za ridikuloznog Joška Jorasa, samo je finale višednevne, amaterski izvedene predstave što su je za svoje vlastodržačke i predizborne potrebe izveli hrvatski i slovenski ex-komunisti. Više nego inscenirani i dozirani incidenti u Piranskom zaljevu, nema nikakve sumnje, plod su dogovora članova iste partije. Svatko će dobiti ono što mu treba, mislili su i jedni i drugi, no kako stvari zasad stoje, gubitnici bi vrlo skoro, razotkriveni u svojim manipulacijama, mogli postati i jedni i drugi.

Za slovenske potrebe mali je piranski rat trebao Janezu Drnovšeku donijeti dodatnu prednost na predstojećim predsjedničkim izborima, a hrvatskom kancelaru dvije bitne protuusluge koje mu i sada i u budućnosti, smatra on, vjerojatno mogu olakšati iznimno tešku poziciju: skrenuti pozornost javnosti s krucijalnih državnih problema na koje on ne može dati nikakve odgovore, ali i “udesniti” njegovu politiku koja mora zavladati cjelokupnim prostorom političkog centra. Račan, naime, boluje od trajne frustracije nedovoljne nacionalne obojenosti, politike kojoj se stavio na čelo. U situaciji u kojoj je definitivno napustio svoja autentična predizborna obećanja i u kontekstu u kojem cjelokupna opozicija stoji na nacionalistički obojenoj kritici aktualne vlasti – hrvatski se kancelar odlučio za presjedanje na trajne tuđmanističke pozicije s kojih je vođenje bilo kakve čvrste, trajnije i na prvi pogled perspektivnije politike, moguće jedino u atmosferi dugotrajnog napumpavanja ugroženosti države i nacionalnih interesa. Ratovi sa Srbijom i BiH, u kontekstu međunarodne podobnosti za Račana su sasvim neprihvatljivi, pa stoga i stavljeni u neki drugi plan. Fingirani hrvatsko-slovenski rat vode su u kojima, smatra on, s lakoćom i bez opasnosti pliva, kontrolira situaciju jer je u dogovoru s bivšim drugovima, ali i preusmjeruje negativnu društvenu energiju sa zaboravljenih obećanja na vječitu i uvijek politički kurentnu tezu o politički i teritorijalno ugroženom hrvatstvu.

Šibica takva požara u Hrvatskoj će se još dugo vrlo lako paliti. Nacionalistička histerija koju su svjesno potpaljivali Račanovi uvezani mediji etiketirajući Slovence kao bolesne ljude koje treba liječiti, i stvarajući od petorice Umažana koji su skinuli slovensku i postavili hrvatsku zastavu na Jorasovu kuću, nacionalne heroje – prema onoj “tko se mača laća od njega i pogiba” – vratila se na najgori način onomu tko ju je i potpalio.
I njemu skloni analitičari, zbog štetnosti ugovora koji je potpisao, samovoljno traže njegovu ostavku tamo gdje se najmanje nadao. Premijera se optužuje za nekompetentno vršljanje po predjelima vanjske i tipično starohadezeovske politike koja je mogla egzistirati u stalnom ratu protiv svih. Statiranje Čondićevih desničara u predstavi koju je naručio samo potvrđuje da Račan više ne može stajati iza politike kojom je dobio posljednje izbore.

Kako je sam priznao svom osobnom novinaru, on nije u stanju suočiti se s realnim problemima poput sukoba u koaliciji, haaških optužnica, privatizacije, reforme sustava obrane i pravosuđa, povećanja troškova života i proračunskog manjka.

Apsurdnim se čini da do jučer rigidni hadezeovac, kakav je recimo, Andrija Hebrang, ističe kako u njihovim redovima više nema ni jednog člana s crnim tragovima u pretvorbi. Dakle, čak je i na dijametralno suprotnim pozicijama postalo jasno da se bez čišćenja od kriminalnih društvenih taloga, u Hrvatskoj više ne može voditi politika budućnosti. Činjenica da se sasvim pribrani Sanader na incidente u Zaljevu osvrnuo tek rečenicom kako potpisani sporazum nije povoljan za Hrvatsku, ali kako sve probleme sa Slovenijom treba rješavati u prijateljskom duhu, definira Račana kao jedinog pravog Tuđmanova nasljednika. Hrvatska se ponovno počinje svrstavati među balkanske zemlje koje nisu u stanju u dogovoru i dijalogu, i uz pomoć instituta međunarodne zajednice razriješiti konflikte sa susjedima. Inscenirano ili ne, za račun svoje neuspješne politike ili ne, Račanovo potpaljivanje vatre u Zaljevu Hrvatskoj nanosi veliku štetu, ali s druge strane i razotkriva prave probleme hrvatske stvarnosti.

Uhićenje i pritvaranja Jožka Jorasa nedvojbeno dokazuje da policija i pravosuđe nisu neovisni nego da je njihovo djelovanje politički diktirano. Više je nego jasno kako je njegovo pravosudno tretiranje smišljeno kao primjereni politički odgovor na učestale incidente. Opće je poznato da Hrvatskom hodaju ratni zločinci, da se dižu spomenici ustaškim vođama i da se u javnosti vrlo često čuje notorni govor mržnje, ali da se istom tom političkom voljom prekršaji istoga tipa, samo drugoga predznaka, nisu sankcionirali zato što po Račanovim ocjenama nisu politički oportuni.

Prošlotjedno Nacionalovo otkriće o tome da je bivši državni odvjetnik Radovan Ortynski protuzakonito prisluškivao suce Županijskog suda u Zagrebu, te da je iz zapisnika izbacio svjedočenje kako je Pašalić na tajni račun primio 12 milijuna DEM, još bolje bacaju pravo svjetlo na temeljni Račanov i hrvatski problem. Posljednji događaji, na žalost, pokazuju da naš glavni problem nije samo pravosuđe, s njim u paketu sljeduje nas Račan i njegovo poimanje moderne države i politike.

Sve što u skoroj budućnosti aktualni premijer bude poduzimao očito neće imati nikakve veze sa željama birača nego isključivo s njegovim nastojanjem da zadrži i proširi vlast po bilo koju cijenu, pa i onu da izgubi i samoga sebe i onog što je zapravo htio.

U aktualnoj prepirci između principijelnog i iskrenog Ninića i pomirenjem ustaša i partizana opterećenog Tomca, za Račana nikakve dileme nema. Ninić bi htio izvršiti obećano, a Tomac što dulje zadržati jednom osvojeno, baš kao i premijer. Prvi smatra da se politički legitimitet može očuvati jedino povećanjem djelotvornosti cjelokupne zajednice, a drugi napredak vidi u stalnim pokušajima izmirenja s nepomirljivim. Na žalost, i Tomac i Račan, izgradnju moderne i nepristrane države smatraju nereformiranim komunizmom.

Jednakopravnost građana pred zakonom i dostižnost pravde nije komunistička tekovina nego temelj liberalne demokracije. Tomac i Račan to ne mogu i ne žele shvatiti, jer vjeruju da ih jedino goli nacionalizam može legitimirati za dugoročniju vlast. Kao da neki to već nisu pokušali i kao da ne znamo gdje su i kako završili.