Mate Granić, kolumnist NacionalaVanjska politika premijera Ivice Račana dramatično se urušava u posljednje vrijeme, a tomu bitno pridonosi neaktivno, neodlučno i bezlično Ministarstvo vanjskih poslova na čelu s ministrom Toninom Piculom, čija je odgovornost za urušavanje hrvatske vanjske politike, a posebno one prema susjedima, golema. To se događa unatoč tomu što Hrvatska ima značajan broj kompetentnih diplomata i u diplomatsko-konzularnoj mreži i u samom Ministarstvu vanjskih poslova na Zrinjevcu.

Odnosi Hrvatske i Slovenije su na najnižoj mogućoj razini od 25. lipnja 1991. Blokirano je rješavanje svih otvorenih pitanja (Ljubljanska banka, ratifikacija Sporazuma o NE Krško od strane Slovenije te problem cestovnih koridora). Petlja se i oko primjene Sporazuma o malograničnoj suradnji. Vlada nema snage odlučno stati iza Sporazuma o malograničnoj suradnji i otvoreno razgovarati sa savudrijskim ribarima i ribarskim cehom, koji su se pokazali više nego razumni ljudi i koji znaju štititi nacionalne interese. Sami ribari kažu da slovenski ribari mogu uloviti ribe u vrijednosti od oko pola milijuna eura prema navedenom sporazumu. To zaista ne smije biti bilo kakva prepreka primjeni malograničnog sporazuma, jer su njegove dobrobiti za Hrvatsku višestruke. Ali ono na što upozoravaju slovenski ribari potpuno je točno. Malogranični sporazum ne rješava pitanje granične crte niti granice na moru. Glavni problem je nesretno i štetno parafirani Sporazum o državnoj granici sa Slovenijom, kao rezultat dogovora Račan – Drnovšek. Taj dogovor je najlošiji pojedinačni potez premijera Račana, koji ga u konačnici može koštati gubitka vlasti i premijerske funkcije.

Cjelokupna hrvatska javnost, međunarodnopravni stručnjaci, političke stranke, osim SDP-a, i Sabor, odlučno su odbacili parafirani sporazum i dogovor Račan – Drnovšek. Ali unatoč tomu premijer Račan uporno odbija priznati pogrešku, odreći se dogovora s Drnovšekom i parafiranog sporazuma te obavijestiti slovensku vladu da taj parafirani sporazum ne može biti nikakav temelj za nove pregovore ili obvezujuću međunarodnopravnu arbitražu. Zbog toga je i DC počeo sakupljati potpise za odbacivanje dogovora Račan – Drnovšek. Novi su pregovori gotovo nemogući, a posebno prije slovenskih predsjedničkih izbora, jer su slovenski zahtjevi, kako to kaže naš uvaženi međunarodnopravni stručnjak akademik Ibler, sadržani u dva teritorijalna zahtjeva: cijeli Piranski zaljev i teritorijalni koridor kroz hrvatsko teritorijalno more do otvorenog mora. To je najvažniji dio sadržaja memoranduma Slovenskog državnog zbora iz 1993.

Dakle, htjela to Slovenija ili ne, očekuje nas obvezujuća međunarodna arbitraža. Netočne su i smiješne tvrdnje predsjednika Vanjskopolitičkog odbora slovenskog parlamenta Jelka Kacina da arbitraža ne rješava ništa jer nije obvezujuća te da bi Hrvatska na njoj loše prošla. U obrnutom slučaju, Hrvatska ne smije ni prihvatiti nikakvu drugu arbitražu, osim obvezujuće, a snažnom diplomatskom akcijom i lobiranjem može vrlo brzo prisiliti Sloveniju na obvezujuću međunarodnu arbitražu. Jer takva arbitraža je civilizirano, demokratsko i uobičajeno rješavanje sporova između demokratskih država.

Istina je da je parafirani Sporazum o državnoj granici naškodio poziciji Hrvatske u mogućoj međunarodnoj arbitraži, ali puno veća šteta bi bila kad ga se Hrvatska i premijer Račan ne bi odrekli. Naivne i nerazumne su tvrdnje da se Hrvatska ne treba odreći tog sporazuma jer bi ga time priznala. To je nojevsko zabijanje glave u pijesak. Istina je da parafirani sporazum nije ni potpisan ni ratificiran te da ne proizvodi nikakve neposredne međunarodnopravne učinke. Ali on može iznimno štetiti Hrvatskoj na međunarodnoj arbitraži, jer je plod dogovora dvojice premijera. Takav dogovor kao dio pregovaračkog procesa podržala je i hrvatska vlada koja je ovlastila predsjednicu Komisije za državnu granicu Olgu Rogulja-Kresović da ga parafira. Slovenska strana opravdano iznosi da ga Hrvatska još prije dva mjeseca podržavala (prigodom posjeta ministra Picule Sloveniji), a da ih nije obavijestila da više ne stoji iza dogovora Račan – Drnovšek.

Stoga, ako premijer Račan javno ne odustane od dogovara s Drnovšekom i parafiranog sporazuma, onda je referendum o njegovu odbijanju jedino učinkovito demokratsko i civilizirano rješenje. Ali ako referendum i uspije, onda bi i premijer Račan iz moralnih razloga trebao podnijeti ostavku. Zato je posljednji trenutak da se Vlada i premijer Račan javno odreknu dogovora s Drnovšekom i da o tome obavijeste slovensku vladu. To je i glavni cilj zbog kojeg DC prikuplja potpise, kojima bi se kroz građansku, demokratsku inicijativu prisilila Vlada da odustane od spomenutog sporazuma.

Odnosi sa Srbijom i Crnom Gorom gotovo su blokirani. Nemamo nikakvih informacija o razgovorima o obilježavanju granične crte na Dunavu i rješavanju pitanja oko Prevlake. SRJ lukavo čeka na rješenje razgraničenja sa Slovenijom na moru. Pozitivno rješenje problema Kostajnice, što ga je već riješio sporazum o granici s BiH, korak je naprijed. Ali se pravi problemi između tih dviju država ne rješavaju – sporazum o dvojnom državljanstvu, imovinski sporazum te onaj o Pločama i Neumu. Kasni se i u primjeni Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Još nije ni jedan zakon upućen u Sabor, koji je usklađen s propisima EU, a vrlo precizno piše u sporazumu koje to zakone Hrvatska treba uskladiti. Ustavni zakon o zaštiti manjina još nije donesen, HRT je još daleko od javne televizije unatoč značajnim naporima koje ulaže nova urednica Jasna Ulaga-Valić, ministar Neven Mimica opravdano upozorva na probleme kašnjenja u primjeni sporazuma, a do summita u Kopenhagenu još su samo tri mjeseca.

Šanse za značajniji iskorak Hrvatske na summitu gotovo su nikakve. Na prijedlog SAD-a za potpisivanje sporazuma kojim bi se američki građani zaštitili od izručivanja Međunarodnom kaznenom sudu Vlada i predsjednik Mesić različito odgovaraju. Predsjednik bi odbio američki prijedlog, a Vlada razmišlja. Slično je bilo i kod glasovanja na Komisiji za ljudska prava u Ženevi, gdje Vlada nije iskoristila pravu šansu koja se pružala Hrvatskoj. Neprincipijelnog glasovanja je izazvalo značajne reakcije u hrvatskoj javnosti. Strani diplomati akreditirani u Zagrebu uglavnom imaju jedno glavno pitanje: ”Što mislite kad će biti novi parlamentarni izbori”.

Posebno je zabrinjavajuća situacija u Ministarstvu vanjskih poslova. Marginalizacija koju već svatko prepoznaje, neodlučnost koja je zabrinjavajuća, nedostatak inicijative koja gotovo da blokira odnose sa susjednim državama. Propuštena je velika šansa koju je Hrvatska dobila na izborima 3. siječnja 2000. Ministarstvo je daleko od nekadašnjeg utjecaja koje je imalo i u Vladi i u javnosti i u odnosu na predsjednika Republike, a sadržaj djelatnosti MVP-a je sve skučeniji. Druge institucije preuzele su neke važne djelatnosti MVP-a. Ovo je zadnji trenutak da se Picula postavi kao ministar vanjskih poslova i prema premijeru i prema predsjedniku Republike i Vladi Republike Hrvatske. U protivnom će biti najodgovorniji za sadašnju poziciju MVP-a. Brojne pozitivne vanjskopolitičke aktivnosti predsjednika Republike Stjepana Mesića na žalost ne mogu popraviti sadašnji položaj Hrvatske u odnosima sa susjednim državama, a sve više i u odnosima s EU i SAD-om.