Konceptualni umjetnik Siniša Labrović izaziva ministra kulture na dvobojU nedostatku javnih sredstava, smanjenje proračuna najčešće se događa u kulturi. Porazna je činjenica da proračun za kulturu ne dostiže ni jedan posto ukupnog državnog proračuna pa se treba zapitati zašto je kultura politici toliko malo važna. Svako logičko razmišljanje dovest će nas do zaključka da ljudima prvo treba dati kruha, a tek onda igara. No može li se ta teza obrnuti, odnosno dokazati da su upravo igre (dakle, kultura) te koje ljudima mogu dati kruha? Koja je stvarna moć kulture i jesmo li je svjesni te je li nam kultura, onakva kakvu danas u Hrvatskoj imamo, uopće potrebna?

Nedostatak stvarnih analiza u kulturnom sektoru potiče na utvrđivanje stvarnog doprinosa kulture društvu. Hrvatska je zemlja koja prema nekim statistikama u populaciji od 25 do 64 godine ima 20 posto visokoobrazovanih stanovnika za koje se pretpostavlja da su češći konzumenti kulturnih sadržaja. U ukupnoj populaciji, međutim, ta je brojka puno manja pa ne čudi činjenica da kulturni programi imaju malo stvarno zainteresirane publike.

Za koga onda radimo te kulturne programe? I što kultura uopće znači građanima? A ako ne znači građanima, zašto bi značila politici koja bi u nju trebala investirati? Hrvati od davnina žive na velikim idejama samih sebe, koje vrlo često nemaju veze sa stvarnošću. Grade kulturne ustanove, ali ne razumiju umjetnike koji u tim ustanovama izlažu ili djeluju. Imamo nekog tko pleše, pjeva, slika, piše, glumi da bi se i mi ponosili grandioznom idejom o hrvatskoj kulturi. No više od toga nije razumljivo ni samom sektoru ni stanovništvu koje tu kulturu u konačnici i plaća. Kada govorimo o moći kulture, ona je u današnje vrijeme u Hrvatskoj samo prividna. Održava se proračunskim izdacima koji se uistinu ne revidiraju, a stvarno mjerenje utjecaja kulture na živote građana gotovo ne postoji. No ni obratno, ne mjeri se ni sudjelovanje građana u kulturi.

Dosad se nije ni pokušalo ići u procjene ulaganja toga javnog novca, a kamoli u predviđanja hipotetskog scenarija što bi se dogodilo kad tog izvora financiranja više ne bi bilo. Osim što bi to značilo gubitak radnih mjesta za sam kulturni sektor, nitko se nije ni zapitao kakav bi to utjecaj imalo na korisnike kulturnih programa, tj. građane. Ovako, kulturni programi opravdavaju sami sebe i svoja radna mjesta, oslanjajući se na javni proračun kao izgovor za postojanje spomenute ideje o grandioznoj hrvatskoj kulturi.

IAKO ĆE UVIJEK POSTOJATI specifična vrsta umjetnosti koja ima visoku kvalitetu i koja je namijenjena posebnoj malobrojnoj publici, nerijetko smo svjedoci priličnog broja kulturnih programa u Hrvatskoj u kojima je više izvođača nego gledatelja. Dapače, često kulturni sektor upravo obeshrabruje publiku! Svaki spomen stvaranja kulture za publiku često pojedini hrvatski kulturni kreatori potpuno neopravdano okarakteriziraju kao komercijalizaciju kulture. Mnogima, naime, odgovara takav elitistički pristup jer njima samima osigurava sredstva javnog proračuna, kao i radna mjesta, ne pitajući se istodobno za koga se to radi. Opravdanje nalaze u proizvodnji “društvenih vrijednosti”. Za koga?

OSOBIT STRAH KULTURNIH djelatnika vidljiv je u području kreativnih industrija koje su vezane uz tržište i često su sinonim masovne proizvodnje (dizajn, arhitektura, moda…). Pa iako se kulturni dokumenti EU-a fokusiraju na razvoj kreativnih industrija (a koliko znam, Hrvatska se opredijelila za ulazak u EU) i premda su mnogi svjetski gradovi dokazali vlastiti razvoj temeljen upravo na kreativnoj industriji te iako najveći broj međunarodnih nagrada u kulturi Hrvati imaju upravo iz kreativne industrije, mnogi za sebe traže izuzeće iz tzv. industrijskog žargona, opravdavajući se komercijalizacijom kulture i nemogućnošću opstajanja kulture na tržištu koja bi, valjda, trebala biti svrha samoj sebi. Istodobno traže da ih se vječno financira iz javnog proračuna. Sintagme “kulturna industrija”, “kulturni proizvod” ili “kulturno tržište” izazivaju im nelagodu pa se pojedine vrste umjetnosti (to se osobito odnosi na teatar, baštinu i likovnu umjetnost) opravdavaju time da ne pripadaju sektoru kreativnih industrija. Kao protuargument tome možemo navesti međunarodno prihvaćene kategorizacije kreativnih industrija koje i te vrste umjetnosti svrstavaju u svoju domenu. Besmisleno je tražiti opravdanje za nespojivost termina “kultura” i “proizvod” jer da je tako, onda teatar nikad ne bi imao publiku ni muzej posjetitelje.

Uz časne iznimke, ispred naših muzeja ne stvaraju se dugi redovi, a mnogi festivali dijele besplatne ulaznice. Svatko tko je proučavao literaturu iz kulturnog menadžmenta zna da kultura jest proizvod, iako primarni cilj njezina “poslovanja” nije prihod (već obrazovanje, podizanje svijesti o važnosti kulture, uživanje), ali je dobrodošao sporedan cilj. Ako tako shvatimo kulturu, ona uistinu može postati generator društvenog razvoja. Potrebno je, međutim, razbiti strah od novoga i prilagoditi se kreativnim i inovativnim načinima upravljanja kulturom. A to uključuje vlastitu edukaciju i razvoj publike. Kad je riječ o kulturi, hrvatsko društvo još uvijek ne shvaća vlastitu snagu. Uzrok niske percepcije moći koju kultura ima djelomično tražimo u nedostatku političkog razumijevanja, ali djelomice i kod samih kulturnih kreatora koji se za takvu poziciju nisu izborili.

Kontinuirano oslanjanje na javni proračun i slaba percepcija vlastite kreativne moći nužno vode prema lošoj poziciji kulture u društvu. Ne samo da u takvoj poziciji nema visoke ekonomske učinkovitosti, nego nema ni prepoznatljivosti naših kulturnih potencijala ni u domaćem ni u međunarodnom okružju. Ugrožen nam je ponajprije socijalni kapital pa ne čudi stanje zapuštenosti hrvatske baštine ili nezainteresiranost publike za domaći film. Dok god se hrvatski kreativni sektor zadovoljava malim, i to u okviru nacionalnih granica, to ujedno označava i nedostatak volje za proaktivnim pristupom.

MOŽDA ĆE NAM povjerenje u kulturu porasti ako se sjetimo situacije u hrvatskom sportu 90-ih godina prošlog stoljeća u kojem se mala zemlja radom i trudom dokazala kao istaknuta svjetska zvijezda. U kulturi se takav silan rad ne osjeća, već je prisutan elitizam koji si mnogi kulturnjaci danas sami daju za pravo. No on nije opravdan jer često ne predstavlja izvrsnost, a istodobno je na teret građana. Na elitizam ima pravo Ivo Pogorelić koji radom dokazuje kvalitetu koja mora biti cilj svakog kreativca. Elitisti su trenutačno Luka Šulić i Stjepan Hauser koji svojim radom i inovativnim pristupom stječu prepoznatljivost u međunarodnim vodama, a mi ih otkrivamo tek naknadno. Eto koliko razumijemo vlastite kulturne potencijale. Neki od uspješnijih hrvatskih kulturnih proizvoda svakako su Tjedan suvremenog plesa, Mala scena, Teatar EXIT ili Zagrebačko kazalište mladih - bili oni toga svjesni ili ne.

Želimo li jednom zauvijek promijeniti položaj koji kultura ima u društvu, moramo biti spremni na korjenite promjene. One, pak, moraju ići i od same kreacije i od politike. Tek tada ćemo postići promjenu percepcije uloge kulture kod samih građana, što je krajnji cilj tako postavljena kretanja. Da, stalo nam je! - trebalo bi biti geslo nove kulture u Hrvatskoj; važno nam je kakvu kulturu i publiku imamo te što joj nudimo, čime se predstavljamo u svijetu, kamo odlaze sredstva poreznih obveznika, koja je pozicija kulture na tržištu, kako ona može pomoći u zbrinjavanju nezaposlenih… Brinemo o građanima, brinemo o društvu u cjelini, brinemo o samoj kulturi! Samo tako možemo se izboriti da kultura ne bude prva na listi rezanja budućega javnog proračuna. No tada nam to neće biti ni važno jer će se kultura znati brinuti sama za sebe.