Ai Weiwei pokazuje srednji prst slici Mao Zedonga na trgu Tienanmen“Najgora stvar u Pekingu je to što nikad ne možeš vjerovati pravosudnom sustavu, u njemu se uopće ne možeš snaći, on je poput pješčane oluje”, rekao je jedan od najpoznatijih kineskih umjetnika i aktivista Ai Weiwei nakon što su ga kineske vlasti ljetos pustile iz tromjesečnog zatočeništva, a u Grazu mu je u Kunsthausu upravo otvorena velika izložba fotografija i videoradova.

“Ima mnogo skrivenih mjesta kamo smještaju ljude bez identiteta, koji ondje nemaju ime nego samo broj i za kojima samo njihove obitelji žaluju jer su nestali. Ne možete dobiti odgovor od vlasti, sudova, policije, državnog vrha. Moja je žena pisala molbe svaki dan, svaki dan nazivala policiju i pitala gdje je njen muž, ali nije bilo nikakva dokumenta, nikakva odgovora”, kaže Weiwei, u svijetu najpoznatiji po suradnji sa švicarskim arhitektima Herzogom i de Meuronom na konstrukciji olimpijskog stadiona u Pekingu nazvanog Ptičje gnijezdo. Izložba u Grazu dosad je njegova najveća izložba fotografija i videoradova, a njeni organizatori nadaju se da će njome pomoći i umjetniku, kako kaže kustos izložbe Urs Stahel, “da se oslobodi nametnutih ograničenja i da opet nastupa kao glas javnosti”.

Weiwei dokumentira gradsku i društvenu svakodnevicu u Kini i zatim o tome raspravlja na blogovima i na Twitteru. Na izložbi u Grazu predstavlja fotografije radikalnih arhitektonskih promjena u gradovima, snimke potrage za žrtvama potresa u Sechuanu i uništenja njegova studija u Šangaju, ali i umjetničke projekte, poput "Bajke" s kasselske Documente te nebrojene fotografije s blogova i mobilnog telefona.

AI WEIWEI RODIO SE 1957. i već je u dobi od godinu dana osjetio što znači politički progon: njegovi roditelji, pjesnik Ai Qing sa suprugom Gao Ying, bili su poslani u radni logor u Xinjiangu te su se u Peking vratili tek 1975. “Odlučio sam postati umjetnik kako bih izbjegao kineskom totalitarizmu”, prisjeća se Weiwei 70-ih. “Svi su htjeli biti dio vlasti i zato je sve bilo puno laži i lažnih optužbi. Za mene je umjetnost bila bijeg od tog sistema”. Ai Weiwei najprije je u Pekingu upisao filmsku akademiju, a 1981. otišao u Ameriku te je umjetnički studij nastavio u New Yorku, gdje se istaknuo kao konceptualni umjetnik - i strastveni kockar koji je često svraćao u Atlantic City na partiju blackjacka. U Kinu se vratio 1993. zbog očeve bolesti i ondje animirao eksperimentalnu umjetničku scenu. Izdavao je knjige, pomogao utemeljiti umjetnički arhiv, projektirao svoj studio, osnovao vlastiti arhitektonski biro FAKE te kao kustos organizirao izložbe, primjerice onu u Šangaju 2000. nazvanu “Odjebite”. Istodobno je bio pozivan u najuglednije svjetske muzeje i na umjetničke smotre. Primjerice, za "Bajku" je 2007. u Kassel doveo 1001 osobu iz čitave Kine te su se ondje slobodno kretali tri mjeseca tijekom cijele te smotre - umjetnički izložak Weiweia bili su iskustvo i sjećanja tih ljudi. U Modern Tate galeriji u Londonu izložio je 2010. godine 100 milijuna sićušnih porculanskih sjemenki koje je ručno obojalo 1600 umjetnika iz Jingdezhena; po sjemenkama se moglo slobodno hodati pri čemu su se gnječile, a nakon izložbe su prodane kao hrpa slomljenog porculana: na dražbi u Sothebyju je 100 kilograma prodano za 559.394 dolara.

"UMJETNOST I POLITIKA su dijelovi istoga, želje da se razumije okolina”, kaže Weiwei. “Moj je Ai Weiwei stoji na porculanskim sjemenkama posutim po podu Tate Moderna u Londonurad katkad politički, katkad arhitektonski, katkad umjetnički. Ne mislim da sam disidentski umjetnik; mislim da je vlada disidentska.” Weiwei je 2009. na fasadu Haus der Kunst u Münchenu postavio instalaciju "Sjećanje”. Od 9000 dječjih ruksaka napisao je rečenicu “Živjelo je sedam sretnih godina na ovom svijetu” - rečenicu koju je izrekla majka djeteta poginulog u potresu u Sechuanu 2008. O tom radu Weiwei je rekao sljedeće: “Tijekom potresa mnoge su se škole srušile. Tisuće đaka izgubilo je živote i mogli ste posvuda vidjeti razbacane torbe i knjige. I onda vidite da životi i mediji služe različitim svrhama. Živote učenika prebrisala je državna propaganda i uskoro će svi na njih zaboraviti”. Weiwei je bio jedan od umjetnika koji su tražili istragu oko toga zašto su škole bile tako slabe kvalitete te da se ustanovi koliko je točno djece stradalo. Na svom blogu objavio je 5385 imena prije nego su ga vlasti ukinule. Potom ga je u kolovozu 2009. i policija premlatila; pregled u minhenskoj bolnici nakon napada pokazao je da ima unutarnje krvarenje na mozgu zbog čega je u rujnu iste godine bio i operiran.

POTOM JE WEIWEI loše prošao i u Šangaju, kamo su ga gradske vlasti pozvale da bi zauzeo mjesto u novoj umjetničkoj četvrti. Weiwei je ondje projektirao i izgradio arhitektonski studio gdje je namjeravao držati predavanja studentima, ali nakon samo dva mjeseca dobio je rješenje o rušenju studija jer da nema sve potrebne dozvole. Uzalud se žalio na tu odluku, tvrdeći da je jedini od svih umjetnika ondje dobio takvo rješenje, a kada žalbe nisu urodile plodom, odlučio je organizirati proslavu rušenja svoga studija - no na proslavi su bili samo njegovi prijatelji jer je Ai Weiwei te noći zadržan u kućnom pritvoru. Weiwei se obilno u svom radu služi internetom i e-mailom, a na Twitteru se javlja stotinjak puta dnevno. “Prvi put nakon tisuću godina Kinezi se mogu slobodno izražavati”, kaže Weiwei. “Twitter je postao dio moga života kao i umjetnost. Sviđa mi se jer preko njega možemo davati nadu jedni drugima, inače smo samo pojedinci koji ne mogu dijeliti isti san. To je malo svjetla u mračnoj sobi.” Nije stoga čudno da je Weiweiju - kako piše Financial Times - hakiran Googleov e-mail. Također, potkraj prošle godine nije mu bilo dopušteno napustiti Kinu da ne bi nazočio dodjeli Nobelove nagrade koju je dobio disident Liu Xiaobo. U travnju ove godine 50 policajaca pretreslo je njegov studio, zaplijenilo kompjutore, ispitalo njegovu suprugu Lu Qing i kolege, a njega uhitilo - sve pod optužbom za utaju poreza, dok su državni mediji javljali da je riječ o devijantnu umjetniku i plagijatoru.

WEIWEI JE NAPOKON pušten u lipnju. Vlasti su ga tri mjeseca držale u maloj sobici u kojoj se nikad nije gasilo svjetlo, a dva su čuvara bila stalno uz njega. Na izlasku iz pritvora Weiwei je dobio i račun za 12 milijuna yuana (skoro dva milijuna dolara) koliko navodno njegov studio FAKE duguje poreza. Weiwei je u svakom slučaju optimističan: “Nove tehnologije prisilile su Kinu da se otvori. Na duge staze nije moguće spriječiti kineski narod da traži slobodu i demokraciju.”