Turski premijer Erdogan i zapovjednik egipatske vojske Hasan al-RoveniU danima dok je premijer Izraela Benjamin Netanyahu nazivao zgradu Ujedinjenih naroda “teatrom apsurda” i “kućom laži”, a palestinski predsjednik Mahmoud Abbas "kućom nade" za njegov narod, turski premijer Recep Tayyip Erdogan također je prozvao Svjetsku organizaciju, ali ne paušalno. On je pitao zašto UN ne učini više u dostavi hrane i lijekova za milijune gladnih na rogu Afrike, posebno u Somaliji.

GLAVNI MEDIJI su po inerciji koja traje dulje od šest desetljeća nastavili pratiti bliskoistočne protagoniste. Na marginama 66. zasjedanja Opće skupštine UN-a Bill Clinton je rekao: "Došlo je vrijeme da Izraelci kažu ako više ne žele palestinsku državu." Drugim riječima, da više ne pretendiraju na to da će podržati državu za koju se možda nadaju da nikad neće postojati. Zatim je bivši, ali još uvijek popularni američki predsjednik poručio: "Svi Amerikanci trebaju znati da nas je dovde doveo Netanyahu, a ne Palestinici."

U izravnoj retorici Clintona je u stopu pratio upravo Erdogan. Upitao je zašto se nitko nije pobrinuo da Izrael ispuni 89 rezolucija UN-a. I prije nego što je Abbas glavnom tajniku UN-a Ban Ki-moonu predao molbu za redovno članstvo Palestine u UN-u, turski premijer je s govornice Opće skupštine rekao: "Palestina je priznata kao država još 1947. kad je UN potvrdio stvaranje židovske države." Između Clintonove očekivane otvorenosti i političkog teatra u kojem glavni igrači plešu za domaću publiku, odstupajući od filigranskog diplomatskog spina, Erdogan je još govorio o Palestini: “Budimo realni, ni jedan paket rajčica ne može stići u sklopu humanitarne pomoći u Gazu bez odobrenja Tel Aviva. A vi kažete da Gaza nije blokirana.” Turski je premijer bio među rijetkima koji su ovu Opću skupštinu UN-a iskoristili da političarima zarobljenima u rigidne povijesne stereotipe pošalju izravnu poruku da je vrijeme za promjenu kursa. Da je to moguće, pokazao je na skupu što ga je na marginama spomenutih događanja u UN-u organizirala Federacija američko-balkanskih asocijacija (FEBA). Pod jedan krov u New York su dovedeni šefovi vlada i diplomacija koji bi još uvijek imali zbog čega, bar ponegdje, režati jedan na drugoga.

FEBA je, uz sponzorstvo bogatih turskih nevladinih udruga, predvođenih gospodarskom komorom TUSCON (udruga više od 100.000 turskih kompanija) u New Yorku, već trećeg dana od otvaranja Opće skupštine UN-a održala impozantan godišnji summit balkanskih lidera. I oni su, uz primjetnu Erdoganovu sveprisutnost, razgovarali o pomirenju kroz jačanje poslovnih i kulturnih veza. Da nije bilo Srbije da im pokvari vjeru u bolju budućnost, jer srbijanski predsjednik Boris Tadić i njegov ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić opet nisu došli na ovaj balkanski skup - nastavljajući javno bojkotirati međunarodne konferencije na kojima je Hashim Thaçi ili bilo koji drugi kosovski dužnosnik - bio bi to doista skup koji bi kao primjer valjda mogao poslužiti i nepomirljivu Bliskom istoku. Tako je, obraćajući se gostima kojih je u Jawitz Centeru u New Yorku bilo više od 1500, predsjednik FEBA-e Aras Konjhodžić govorio o tome kako je John Lennon nekoć uglazbio “utopijske stihove” u pjesmi “Imagine” ("Zamisli svijet bez država, bez ičega za što bi se ubijalo, ili zamisli da svi ljudi žive u miru"). I potom izgovorio sasvim jasnu uputu: “Ako naša regija postane dio jedinstvena vojnog bloka, NATO-a, te ako zapadni Balkan uđe u EU, aspiracije svih naših država da žive u slobodnoj zemlji EU bit će ostvarene.”

Na tom su mu mu pljeskali premijeri Sali Berisha iz Albanije, Igor Lukšić iz Crne Gore, Nikola Gruevski iz Albanije i Hashim Thaçi iz Kosova. Jedino je kisela lica ostao predsjedatelj Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. No to nije umanjilo Erdoganovu radost. On iskompleksiranost malih očito ignorira indolentnošću velikih. Govornik je zatim dodao da će u tom slučaju nekoć konfliktni europski jugoistok možda inspirativno utjecati na Bliski istok. “To može biti trenutak preokreta za čovječanstvo”, dodao je ekumenski raspoloženi Konjodžić.

“TURSKA POSTAJE glavni igrač u islamskom svijetu. Vidite samo kako je konzistentna po pitanju humanitarne pomoći Gazi. Ankara razgovara s predstavnicima svih zemalja u okruženju, iako se s njima ne slaže u svemu. A to se zove liderstvo”, kaže mi profesor John Esposito sa Sveučilišta Georgetown, autor 35 knjiga i jedan od najveći američkih poznavatelja arapskog svijeta. I Esposito je uvjeren da je Turska upravo s Erdoganom postala zemlja koja zaslužuje svako poštovanje. Ne samo što je već ušla u G-20, kao 16. najveća svjetska ekonomija, nego i stoga što se njen glas sve pažljivije sluša i u SAD-u. Da je tako, potvrđuje detalj s drugog važnog skupa na marginama Opće skupštine UN-a, posvećenog Libiji. Predsjednik Obama, koji se prvi obratio skupu, žureći na druge bilateralne sastanke, našao je vremena da sasluša Erdogana, ali ne i mnogo kraći govor britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea. A Erdogan je s govornice UN-a grmio: "Oslobodili smo Libiju od diktatora, a sad je vrijeme da im vratimo njihov novac jer jedino pomoću svog novca Libijci će osjetiti samopouzdanje u obnovi svoje zemlje”.

Bez dlake na jeziku govorio je gotovo svugdje u UN-u gdje se proteklih dana pojavio. Profesor Esposito kaže da će sa skupinom američkih aktivista upravo u Istanbulu organizirati veliku konferenciju posvećenu tranziciji u Libiji. Grad na Bosporu je, tvrdi, pravo mjesto za to - zbog svog uvijek moćnog geopolitičkog položaja.