Objavljeno u Nacionalu br. 828, 2011-09-27

Autor: Janja Franko

Bronca za vječnost

Od Meštrovića do Bandića

Damir Ujević u svojoj ljevaonici umjetnina u Zagrebu surađivao je na izradi najvećih remek-djela hrvatske umjetnosti, ali i na onima manje važnima kao što je, primjerice, bista zagrebačkog gradonačelnika

Damir Ujević u svojoj
ljevaonici umjetnina u
Vrapču u ZagrebuDamir Ujević u svojoj ljevaonici umjetnina u Vrapču u ZagrebuU ljevaonici umjetnina Damira Ujevića u Vrapču, koja se prostire na 1400 metara četvornih, odliveno je i restaurirano u 30 godina više od 20 tisuća skulptura. Među njima su mnoga djela najvećih hrvatskih i svjetskih umjetnika, razasuta po cijelom svijetu, od Austrije, Monaka i SAD-a do Argentine i Australije, a u svome radu Ujević surađuje s umjetnicima raznih likovnih orijentacija. Iz njegove radionice izišlo je i “Sunce” Ivana Kožarića, koje krasi centar zagrebačke špice na uglu Bogovićeve i Petrićeve, zatim kip Dražena Petrovića, djelo kipara Kuzme Kovačića izloženo na istoimenu trgu ispred Cibonina tornja, te dva metra visok “Fra Grga Martić” u Martićevoj ulici. U njegovoj su radionici restaurirali i kip Marije Jurić Zagorke iz Tkalčićeve, djelo Stjepana Gračana.


“Meštrovićev spomenik Nikoli Tesli lijevan je nakon Drugog svjetskog rata, ali ja sam ga selio iz Instituta 'Ruđer Bošković' u Masarykovu ulicu”, objasnio je Ujević. Otkrivanje spomenika “Kumica Barica” Stjepana Gračana na Dolcu ostalo mu je u ugodnoj uspomeni: “Nije to bilo klasično ‘skidanje krpe’, nego su Dolac i Jelačić-plac puni ljudi dočekivali kumicu koju smo pred njima postavili. Dovezli smo kip u kombiju i bilo je to pravo pučko veselje.” Posljednje što je radila Ujevićeva radionica golemi je spomenik od pet figura i viši od pet metara, makedonskog autora, a otkriven je prije mjesec dana usred Skopja. “Prethodno smo morali otići u Makedoniju, gdje smo izrezali gips u komade i šleperom ih dovezli ovamo”, priča Ujević. “Potom smo svaki komad odlili pojedinačno i nakon obrade smo ih zavarili u dvije polovice, a onda ih spojili i kip još dugo dorađivali i patinirali. Nakon male promocije u našem dvorištu, otišao je na put u Makedoniju kao poseban teret, pod pratnjom, jer je prelazio gabarite dopuštene u prometu.”

U VELIKOM DVORIŠTU ljevaonice neke skulpture čekaju doradu, a druge da ih naručilac odnese. Veliki, stilizirani konji kipara Gape stoje pokraj raspela Stjepana Divkovića. Ulašteni kip Dražena Petrovića koji je izradio Kažimir Hraste čeka svoju promociju 22. listopada u Draženovu rodnom Šibeniku. Tu je i odljev kipa Antuna Mihanovića. Prvu su repliku, koja je stajala u Gatima, ukrali. Damir Ujević odlio je novoga, ali poučen iskustvom, ovaj put tražio je da mu plate unaprijed, jer mu za prvi odljev nikad nije stigao honorar.

“Kip Mihanovića od 300 kilograma koji je napravio Kuzma Kovačić kradljivci su dignuli autodizalicom na kamion zajedno s kamenim postamentom na koji smo ga učvrstili. Onaj koji je stavljao kamen, nije ga pričvrstio za temelj”, jada se Ujević i dodaje: “Ne vjerujem da policija Splitsko-dalmatinske županije, koja nema više od 150 automobilskih dizalica, ne bi mogla otkriti počnitelja. Ostali su tragovi guma i kako kip od tri metra može samo tako nestati. Naravno, ne kradu zbog umjetnosti, nego zbog bronce, da ju prodaju. Taj spomenik stoji 20 tisuća eura s autorskim honorarom. Pola od toga je lijevanje, a pola ide umjetniku. Kilogram bronce je oko 20 kuna, dakle, zaradio je šest tisuća kuna, a napravio štetu od 20 tisuća eura.” Kad smo ušli u ljevaonicu, Ujević se osvrtao oko sebe da vidi postoji li neka skulptura koju ne bi bilo uputno snimiti: “Prije godinu dana došla je tu neka budala i mobitelom snimila Bandićevu glavu, a onda je to izišlo u novinama. Novinari su izmislili da Bandić sebi podiže spomenik. A istina je da je Braco Pil, vlasnik dobrotvornog kluba ‘Belot Velebit’ na Jelačićevu trgu osobno od akademskog kipara Tomislava Kršnjavog naručio Bandićev portret. Želio mu ga je pokloniti kao zahvalu za pomoć u humanitarnim akcijama. Gradonačelnik mu se zahvalio na kipu i zamolio ga da ostane u prostorijama kluba.”

Ljevaonica ima dvadeset radnika raznih struka. Tu su ljevači umjetnina, varioci, cizeleri, Muzej na otvorenom:
skulpture pred Ujevićevom ljevaonicomMuzej na otvorenom: skulpture pred Ujevićevom ljevaonicomtopioničari bronce, a Ujević kaže da zapravo svi mogu raditi sve. Nedavno je jednom svom radniku poklonio novu crnu Opel Astru za dvadeset godina odanog rada. U radionici se osjeća intenzivan miris voska i zemlje. Ujević nas vodi kroz prostorije i objašnjava da postoje tri faze u lijevanju skulptura - priprema za lijevanje, lijevanje i obrada. Otisak djela može se uzimati na dva načina – voskom ili zemljom. “Otisak koji se uzima u pijesku u njemu se i lijeva, po sistemu pozitiv-negativ. Takav rad je jednostavniji i jeftiniji. Sušenje traje dvanaest sati. U drugom slučaju, otisak ide u vosak, iz njega u gips, potom se suši, peče i u njega dolazi bronca. Da se posuši, temperaturu u peći treba podići na 700 stupnjeva Celzija, a nakon što gori sto sati, potrebno je temepraturu postupno spuštati. Potom se pristupa obradi, varenju, cizeliranju i na kraju se stavlja patina. Ima raznih obrada bronce, poput poliranja, patiniranja, brušenja. Zbog lošeg prijašnjeg iskustva s dobavljačima, broncu već dugo proizvodimo sami. Radimo obojene metale. Osim s broncom, radimo s mjedi, aluminijem, srebrom i zlatom. U ovom poslu nema modernizacije, digitalizacije i radi se jednako kao i u brončano doba.”

NESPORAZUMI S UMJETNICIMA nisu rijetki, a najčešće je riječ o patini: “Autor, primjerice, kaže da patina bude čokoladne ili fratarske boje, no i čokolada i fratri imaju barem deset smeđih tonova.” Cijena lijevanja je tri tisuće eura po metru četvornom. Ujević kaže da je čarobno raditi taj posao, jer uvijek pomišlja da radi nešto za “vječnost”: “I skulpture dolaze iz vječnosti. Prije nekog vremena imali smo izložbu Apoksiomena. Ta je brončana skulptura ležala u moru od II. stoljeća prije Krista, a izgleda kao da je danas izrađena. Bronca je, za razliku od kamena, neuništiva. Ona trpi udarce, elastičnija je, ne mijenja formu i ima svoju patinu koja ju čuva. Kamen se lako otkrhne, hidroskopan je i upija iz zraka kiseline, sumpor.” Ujević priča da su u Zagrebu nekoć bile dvi- Majstori ljevači rade na stari dobri način (lijevo i gore) Kip Dražena Petrovića, kojeg je izradio Kažimir Hraste, bit će postavljen u Šibeniku je ljevaonice: “Kipar Mihanović poslao je starog, danas pokojnog ljevača Zvonka Oblaka, kojeg su zvali Deda, na školovanje u Beč, dok je Meštrović poslao Antolića u Italiju. Tako su oni za stare Jugoslavije donijeli tu struku u Hrvatsku. U novoj Jugoslaviji postojale su ljevaonice samo u Zagrebu. Oblak je imao svoju radionicu na Trešnjevci, gdje je izliven i spomenik kralju Tomislavu koji danas stoji ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora.”

Majstori ljevači rade na stari dobri načinMajstori ljevači rade na stari dobri načinSredinom 19. stoljeća grad Zagreb uspostavio je prve kontakte s bečkim kiparom Antonom Dominikom Fernkornom radi spomenika Sv. Jurju. Skulptura je 1854. godine izložena na industrijskoj izložbi u Münchenu, a godinu dana kasnije na velikoj svjetskoj izložbi u Parizu, gdje je odnijela drugu nagradu. Na kraju ga je kupio zagrebački nadbiskup Haulik za perivoj u Maksimiru. “Tada Zagreb nije imao dovoljno novca da plati lijevanje u bronci, pa je prvi otisak napravljen u cinku i postavljen ispred ulaza u Maksimir. Tek je kasnije, kad je odliven u bronci, postavljen sa zapadne strane HNK, dok onaj od cinka danas stoji u dvorištu Gliptoteke. Lijevanje je nekoć bila rijetka i skupa struka.” Prije nego što je osnovao vlastitu radionicu, Ujević je radio u staroj ljevaonici kod Šeba, a školovao se i posao izučio u Münchenu: “Cijeli sam život u toj struci. Nekoć, kad je bio običaj da žene muževima nose gablec na posao, majka me kao sasvim maloga vodila sa sobom pa sam gledao svoga oca kako radi. Kad sam odrastao, otišao sam nekoliko godina na naukovanje i usavršavanje u München u radionicu Hansa Mayera.”

Ujevićev otac Josip položio je majstorski ispit i tako je postao prvi cizeler u nekadašnjoj Jugoslaviji, a posao je postao i obiteljska tradicija, jer Damirov sin Nikica nastavlja posao svoga oca i djeda. S gotovo svim umjetnicima Ujević se, kroz svoj posao, s vremenom sprijateljio i oni su mu često poklanjali svoja djela, a ponekad je skulpture kupovao ili se mijenjao. Tako je stvorio svoju probranu kolekciju. Imao je izložbu 30 Radauševih skulptura iz svoje zbirke i izložbu zagrebačke urbane skulpture sa skicama velikih spomenika u gradu. Rado se sjeća Vanje Radauša, čijih nekoliko lijepih komada krasi police njegova ureda. “On je bio čudo”, sjeća se Ujević.

“Znao je modelirati po dva metra dnevno. Imao je devet brakova sa sedam žena, jer se s dvije žene ženio dvaput. Bio je hiperaktivan umjetnik. Osim golema kiparskog opusa, iza njega su ostale tisuće fotografija, jer mu je snimanje bilo velika strast. Bavio se etnografijom, nošnjama, vezom, slikao akvarele, pisao pjesme. Njegova mi je supruga Jelka rekla da je znao, nakon što bi došao kući, dok je ona dovršavala ručak, u dvadeset minuta napraviti po pedeset tuševa.”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika