Objavljeno u Nacionalu br. 828, 2011-09-27

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Porez za dušu

Dok se na Zapadu sami bogataši guraju da plate veće poreze, u Hrvatskoj je ta inicijativa doživjela fijasko

Zoran FerićZoran FerićU uređenim zemljama poput SAD-a, Velike Britanije ili Njemačke sve je teže biti bogat. Od bogatih se, naime, sve više očekuje elementarna društvena odgovornost i doprinos. Barack Obama predložio je tako porez na bogate u SAD, i to uz znatnu podršku Worena Bufetta, dolarskog milijardera s izraženim altruističkim ambicijama. Velika Britanija također sprema porezni udar na bogate, ali ne novim porezom, nego efikasnijim ubiranjem onoga koji je već razrezan. U Njemačkoj pak i sami se bogataši slažu s plaćanjem jednog takvog poreza i pokrenuli su inicijativu "Oporezuj me jače".

Jedino je u Hrvatskoj inicijativa o porezu na bogataše, o kojoj se već neko vrijeme govori, doživjela fijasko. Prijedlog esdepeovca Branka Grčića da se oporezuju oni koji zarađuju milijun kuna godišnje ekonomski stručnjaci osporavaju jer nemamo dovoljno bogataša i oni svi skupa nisu dovoljno teški da ozbiljnije pomognu proračunu. Argument ekonomista je, dakako, matematičke prirode. Tvrdnja da bi se tako ubralo svega pola posto od ukupnoga proračunskog novca, svakako znači nešto.


No cijenjena ekonomska struka, koja je dobra s brojkama i postocima, ne uzima u obzir to da osim deficita novca, u ovoj zemlji vlada ponajprije strašan deficit pravednosti. Taj deficit pravednosti muči Hrvatsku otkako je iz jednog nepravednog i korumpiranog socijalizma prešla u još nepravedniji i korumpiraniji kapitalizam. Dakle, od samih njenih početaka kao samostalne države. Stoga, čak i ako je dotok novca od bogatih u budžet zanemariv, ovakav porez ima smisla. Ima smisla kao izraz dobre volje da se napokon prestane s gomilanjima nepravdi u ovom društvu i stvori pozitivno ozračje za rad i poštenje. A u situaciji u kojoj vlada deficit pravednosti nitko, ama baš nitko, nema razloga biti ni pošten ni radišan. To je jednostavna emotivna matematika koju naši ekonomski stručnjaci koji se bave postocima i desetinama postotaka jednostavno ne uzimaju u obzir. Iako bi kao normalno inteligentna ljudska bića mogli. Naime, deficit pravednosti i obične građane pretvara u lopove. To smo lijepo mogli vidjeti nedavno, kad su negdje kod Đurđevca s kamiona popadale gajbe piva. Stanoviti građani, koji su se zaustavili kod kamiona, jednostavno su ih maznuli.

Oni nisu političari, ne pripadaju visokom biznisu, nisu vjerojatno ni kriminalci od zanata jer se ovi ne bi tako ugrožavali, oni su samo ljudi kojima je s kamiona pred noge pala gajba piva. Mnogi od takvih osjećali bi se groznim budalama kad je ne bi uzeli. Eto, takve ljude proizvodi država s dugotrajnim deficitom pravednosti. I stvarno, kod nas ima sve više onih koji gorko žale što čitava života nicu krali i varali. Ono što je pak u ovom slučaju poreza na bogataše osobito zanimljivo jest činjenica da porez na bogate u svijetu podržavaju i sami bogataši, a da ni kod nas ne fali bogatih koji su ga, barem javno, podržali početkom rujna u anketi Slobodne Dalmacije. Vodeći ljudi praktične ekonomije kod nas pokazali su se dalekovidnijima od većeg dijela politike i ekonomskih stručnjaka. Činjenica da su Emil Tedeschi i Ivica Todorić, kao neki od naših najvećih privrednika podržali takav porez, govori u prilog činjenici da je i u Hrvatskoj sve teže biti bogat. Moraš, naime, javno govoriti ono što privatno možda i ne misliš, ali bilo bi ružno da čovjek s jahtama, vilama i avionima bude protiv poreza koji neće ni mrvu sniziti njegov životni standard.

To nam govori da je akumulacija kapitala u Hrvatskoj odavno gotova, i da sada treba čuvati pozicije te uz kapital stjecati i opću društvenu naklonost. Poduzeća i tvornice su se u Hrvatskoj devedesetih kupovale svakako, po zakonu i mimo zakona, a i jedno i drugo bio je jednostavno lopovluk. Sada je odjednom došlo vrijeme da se kupuje poštenje i altruizam. Uostalom, i argument njemačkih ili američkih bogataša upravo je možda to: "Para sam se namlatio za tisuću života, a sada bi valjalo spasiti dušu." I ovaj porez valjalo bi shvatiti, naime, kao profitabilno ulaganje u nematerijalnu baštinu zemlje. No skriveni motivi zašto vodeći privrednici pristaju na jedan u biti konstruktivan prijedlog koji će poboljšati opću sliku pravednosti u Hrvatskoj ne moraju nas se ticati. Oni koji ovdje najviše zarađuju uspjeli su vidjeti da bi to za opći društveni napredak, a bome i za njih same, bilo pozitivno i prihvatljivo. Mi, doduše, još nemamo Warrena Buffeta ili Bila Gatesa, ali možda se, eto, jednom pojavi i netko takav.

Argument pak kojim se kod nas osporava ova inicijativa je uvjerenje da poduzetnici ionako previše moraju davati državi i da to koči razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. Poduzetnici jesu ugroženi, ali ne od mogućnosti da plaćaju porez ako zarade milijun kuna, nego ih muče daleko ozbiljnije stvari: administracija, korupcija i katastrofalna financijska nedisciplina. Uvjeren sam da bi mnogi poduzetnici s guštom platili ovaj porez kad bi zaradili više od milijuna, kad bi im se ono što su napravili, uslužili ili proizveli pošteno platilo, kad bi im to platila i država koja razrezuje porez i kad se ne bi svaki dan morali boriti i s vlastitim i tuđim dugovima u jednom nevjerojatnom kolopletu dužničke ovisnosti.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika