Photo: Jurica Galoić/24sata (ilustracija)Život u gradu ima svoja pravila, a jedno od temeljnih je da u njemu ima dosadnih i neugodnih ljudi kojih se treba kloniti. Zato živimo što diskretnije uz susjede, klonimo se razgovora sa strancima i na ulici razvijamo tehnike mimoilaženja kako bismo što neupadljivije prošli uz sugrađane. Pa i one nam trebaju sve manje jer je ulica postala opasna i služi nam tek da se krećemo od jednog interijera do drugog. Ni krivog ni dužnog mogu vas na ulici premlatiti ili pregaziti na zebri. Ili nastrijeliti: kad je prije tri godine umorena Ivana Hodak, Zagreb News je prvi u Hrvatskoj prenio izjavu tadašnjeg zagrebačkog dogradonačelnika Ive Jelušića da će gradska uprava postaviti nadzorne kamere na trgovima, u pješačkim zonama i frekventim ulicama.

Kriza je projekt usporila, ali ne i zaustavila: uskoro će na 75 mjesta u Zagrebu prolaznike snimati 225 kamera, što će koštati 21 milijun kuna. Nadzorne kamere trend su u svijetu, a Britanija je otišla najdalje u tome. Nitko ne zna koliko je ondje kamera postavljeno zadnjih desetljeća, ali procjenjuje se da ih je barem 4 milijuna, od toga 500.000 u Londonu - po jedna na svakih 14 stanovnika. Neka istraživanja pokazuju da su kamere najkorisnije na parkiralištima, gdje se broj zločina prepolovio, i na kolodvorima, gdje je stopa zločina pala za petinu, dok se istovremeno na javnim površinama broj zločina smanjio za samo 7 posto. Ni za rješavanje zločina kamere nisu posebno korisne - u Britaniji je pomoću njih riješeno samo 3 posto zločina, a detektivima je bila od pomoći tek jedna od svakih 1000 kamera. Kritičari tog projekta u Britaniji kažu da je to premalo za 200 milijuna funti koliko su koštale.

Bez obzira na korist od kamera, valjat će nam se naviknuti na to da ćemo se odsad kretati po kontroliranim ulicama i trgovima. Primjer strogo kontroliranih prostora su shopping centri, napola javni, a napola privatni. Za razliku od ulica, gdje smo slobodni šetači, gdje možemo sjediti do mile volje, gdje se možemo okupljati iz bilo kojeg razloga, pa i protestirati, u shopping centru smo samo kupci - u zamjenu za redukciju svojeg života dobili smo sigurnost koju nam jamče nadzorne kamere i zaštitari.
Sada će se i centar grada pretvoriti u takav nadzirani, polujavni prostor. Kao što pokazuje iskustvo Britanije, kamere su samo djelomice opravdale svoje visoke troškove. Ali one trodimenzionalne građane pretvaraju u dvodimenzionalne potrošače, a koja vlast neće spremno potrošiti novac za takav plemeniti cilj.

A s druge strane, ako i jedan život bude spašen, ni 21 milijun kuna nije puno.