Premijer Ivica RačanJedan od distingviranih promatrača balkanskih zbivanja – koji se tijekom zadnjega rata iz Srbije inteligentno dislocirao na istarsku obalu – komentirajući lokalne događaje izjavio je svojedobno kako ga granice kao takve ne zanimaju, jer opsjednutost granicama može do beskraja proizvoditi besmislene ratove. Čovjek nesumnjivo zna što govori: u zadrtijim regijama netko je uvijek nezadovoljan svojim okvirima i želi se proširiti na račun drugoga, koji se tome spontano i s razlogom opire; zajedno ipak stvaraju zatvoreni krug beskrajno zamornih argumenata i protuargumenata o pravu na prostore, koji nipošto nije lišen skrivenih pragmatičkih motiva.

STUPAC TJEDNA: TRAVESTIJA ZVANA ŠTOKIĆ Da ne bi završio u zatvoru kako je predviđeno, za Ivana Štokića – bivšega šefa Riječke banke koji mora odgovarati zbog enormne pronevjere – liječnici-prijatelji izmislili su nepostojeću dijagnozu i privremeno ga stavili pod medicinski nadzor. Opisani postupak izbjegavanja suda putem medicinskih izmišljotina manje-više se tolerira do određene granice kad je riječ o minornim procesima zbog klevete, uvrede časti i sl. Proces Štokiću težak je, međutim, stotine milijuna dolara, optuženi je odgodio odlazak u ćeliju i može se pretpostaviti da će poklonjeno vrijeme iskoristiti za uništavanje ili fabriciranje dokaza. No režim je prema financijskome mađioničaru Štokiću benevolentan, kao i prema njegovome egzekutivcu Nodilu, neposrednome realizatoru skandaloznih transakcija koji je upravo pušten iz pritvora. Riječka ekonomska zona novčarska je tvrđava SDP-a. Slijedi trag novca, "Just follow the money" – legendarna poruka koju je Duboko Grlo u filmu "Svi predsjednikovi ljudi" uputilo novinarima-istraživačima, primjenjiva je i na poštenu esdepeovsku scenu. Bitka za povećani nacionalno-državni teritorij nomenklaturama donosi političke bodove, a služi i kao izvrsna tehnika za skretanje javne pažnje s drugih, vjerojatno važnijih pitanja. Proširujući granice, odnosno braneći ih, promućurni režimi na najjednostavniji način dokazuju svoju brigu za nacionalne interese. Desno-nacionalistički pokreti manifestiraju odanost svojoj ortodoksnoj ideji. Građani se umjetno mobiliziraju na efemernostima. Itd. Uglavnom, pretvaranje definicije granica – njihovoga korigiranja i antikorigiranja – u dominantnu nacionalnu temu u pravilu je obilježeno snažnom dimenzijom utilitarnosti i prizemnosti. Zaključak vrijedi i kad je riječ o Piranskome zaljevu.

Račanov skok u vlastiti pupak

Ipak, taj Piran – premda kao problem balkanski bizaran, dosadan i logički nerješiv poput kvadrature kruga – počeo je danas vrlo osjetno drmati hrvatskom scenom. Preciznije rečeno: Račanovo ponašanje u povodu Pirana intrigantnije je od samoga Pirana. Je li premijer zbog stava ili osjećaja da se radi o fenomenu koji ne zavređuje prvorazredni politički tretman, i koji treba hitno apsolvirati kako ne bi prerastao svoje objektivne dimenzije, brzopleto uletio u parafiranje sporazuma s Janezom Drnovšekom koji Sloveniji prepušta pomorsku, zračnu i ekonomsku jurisdikciju nad najvećim dijelom piranskoga akvatorija? Teško je reći. Možda.

Pojedini promatrači smatraju kako je spomenuti paraf zapravo bio Račanov suptilan ustupak Drnovšeku, starome političkome partneru još iz vremena “Eseferjota” čiju je političku poziciju trebalo pojačati u kontekstu slovenskih izbora. Prema toj teoriji, Drnovšek će dobročinstvo na neki misteriozan način Račanu vratiti kad iznova učvrsti vlast, i kad njegovome kolegi zatrebaju usluge sličnoga tipa. Na drugoj strani, protivnici ideje o tajnome dogovoru i “zavjeri” – koji su vjerojatno u većini – misle da je Račan u demonstraciji svojih impulsa za verifikacijom sporazuma po svaku cijenu, i skidanjem Pirana s nacionalnoga dnevnoga reda, naprosto postupio ležerno i nepromišljeno.

Što god se nalazilo u njegovoj pozadini, paraf na Piranu uspio je Račana dodatno kompromitirati u iznimno osjetljivome trenutku. Hrvatska politička publika počela je intenzivno razmišljati o pitanju kakve su stvarne analitičke sposobnosti premijera koji je u stanju eksponirati se na jednome sporazumu bez realne budućnosti. Taj premijer, zajedno s nekim svojim suborcima i suradnicima, danas energično skače u vlastiti pupak i tvrdi da sporazum o kojem je riječ zapravo ne postoji, jer ono što je parafirano nije stvarno. Opisana izlika neduhovito je omalovažavanje vlastite funkcije, jer može se s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da Drnovšek i Račan fatalni sporazum o Piranu nisu koncipirali u neobaveznome ugođaju vinskoga podruma.

Filistarsko izvlačenje iz gliba

Ako je Račan naložio stavljanje insignije na dokument za koji je unaprijed znao da nema nikakve svrhe, u pitanje se dovodi njegova ozbiljnost. Čemu je to opsjenarsko gubljenje vremena trebalo poslužiti? Ako je parafiranje sporazuma proizvod vjere u njegovu primjenjivost, i ako se on danas toga filistarski odriče, u pitanju je njegova konzekventnost i ukupan kredibilitet. Premijer se pod pritiskom okolnosti koje nije bio u stanju anticipirati ponaša poput vjetrokaza, a u tome mu nespretno pomažu saveznici koji ga žele izvući iz gliba zato da na Piranu slučajno ne bi pala vlast. Prononsirani legalist Stipe Mesić, na primjer, prednjači u kategoričkim tvrdnjama kako nikakvoga sporazuma nema jer parafirani sporazum nije pravno primjenjiv, i kako je sve oko Račana i Drnovšeka zapravo jedna kolektivna iluzija. Nešto se čačkalo po papiru, ali najbolje je da se to zaboravi, sugerira predsjednik.

O.K. Sporazum kao takav može se zaboraviti, ali ne može se zaboraviti činjenica da je premijer stajao iza njega. I paraf, makar činovnički, a ne samo funkcionerski potpis, potvrda je nečijih namjera. Na koji način pretvoriti u zrak dokument kreiran na najvišoj razini? On ne mora historijski “zaživjeti”, ali nosi trajnu oznaku Račanove odgovornosti, tj. onoga što je u datome trenutku premijer mislio i osjećao. Zbog nekakvih enigmatskih motiva Račan je srljao u nepovoljan sporazum o Piranu, izbjegavajući doduše osobni pečat. Taj pečat ga ipak progoni poput kletve. Potpis ili paraf tajnice, arhivara, sekretara, podsekretara, kabinet-ordinarijusa, polit-kumordinara, glasnogovornika, pomoćnika, zamjenika, ili samoga Picule, uvijek odaje tragove vrhovnoga autoriteta.

Crna rupa u hrvatskom političkom svemiru

Nekritičan angažman oko Pirana, gospodin Račan danas plaća kredibilitetom. Slovenci ga stišću, ribari galame, jedno minorno pogranično pitanje pretvara se u hrvatski generalni problem premijerove sposobnosti vladanja. Ivo Sanader, Račanov saveznik in spe*, bio je prinuđen zbog parafa pod Piranom javno zatražiti premijerovu ostavku, da ga njegova umjerena desnica ne bi optužila kako zbog tajne nagodbe HDZ-a i SDP-a Račana pušta iz šaka u trenutku kad je ovaj najmekši. Zatim, neke ankete pokazuju da je kvocijent javne potpore SDP-u nakon afere Piran, jasno: i drugih stvari, počeo drastično padati. Mnogi građani evidentno su postali alergični na atmosferu beskrajnih kalkulacija i neodlučnosti kakvu generira vrh trenutno vladajuće stranke, i koja je Račanovim parafiranjem – potom prilično apsurdnim negiranjem – sporazuma o Piranu dobila završni psihološki touch*.

Drastičan pad uvjerljivosti SDP-a nije zanemariv fenomen, odnosno trend. Osim SDP-a, u Hrvatskoj jedva da još postoji neka stranka građanskoga profila – ma koliko taj profil bio diskutabilan – koja bi po broju glasača bila relevantna. LS uglavnom vegetira; HNS je na državnoj razini gotovo marginalan. SDP je jezgra ili zvijezda oko koje cirkuliraju svi neapsorbirani građanski sateliti, i ako ta zvijezda zbog vlastitih opterećenja uđe u proces ubrzanoga sažimanja ili implozije, u hrvatskome svemiru ponovno će se otvoriti prostor za prevagu “desnoga centra” – što god se skrivalo pod tim nazivom – koji na sceni već dulje vrijeme egzistira kao relativno stabilna crna rupa. Astronomija ovdje završava, a počinje Machiavelli.

Mislioci u SDP-u vjerojatno su nesposobni da bitno promijene situaciju u zemlji, ali zato su – pragmatične kakve ih je Bog dao – solidno svjesni svoje nesposobnosti i njezinih mogućih političkih posljedica. Motivirani vrijednim sloganom “S protivnikom kojeg ne možeš poraziti, udruži se”, oni danas nastoje formirati konture budućega formalnoga saveza s HDZ-om, nadovezujući se na Tuđmanovu ideju o dvije jake stranke koje će se u pseudoantagonističkome odnosu periodički izmjenjivati na vlasti, a ponekad i otvoreno surađivati. Račan doista umije iznenaditi: ruši ga ekonomija, ruši ga pravosuđe, ruši ga Piran, ali jača ga savez s jednako nekompetentnim HDZ-om i ta će kombinacija dvaju minusa postati nepobjediva poput nekadašnje Titove armije iz narodne pjesme.