Omot albuma 'Manouche'

O uzoru

Unatoč medijima koji su razvikali Djangovu tehniku lijeve ruke, silom stvorenu uslijed nesretnog gubitka funkcije četvrtog i petog prsta, istinski se doprinos Djanga Reinhardta (1910-1953), na europskoj i svjetskoj jazz sceni, uglavnom mjeri njegovom autentičnom estetikom virtuoznih sola, tek posredno povezanom s prstometnom vještinom koju ionako većina romskih glazbenika nije usvajala sustavnom glazbenom podukom. Poput svih velikih umjetnika i Django je bio daleko ispred svog vremena u kojem je relativno kratko djelovao i, po mišljenju mnogih, promaknuo gitaru iz u pravilu pratećeg u punopravni solistički instrument. Sljedbenici Reinhardtovog stila, imenovanog kao gipsy jazz, gipsy swing, ili izvorno jazz manouche, brojem su kroz godine oscilirali ovisno o popularnosti i žanrovskim zaokretima, no ipak, danas se mogu nabrojati mnogi kvalitetni gitaristi kao i klasični gipsy swing kvinteti u sastavu - tri gitare, violina i (kontra)bas.

Sljedbenik

Srećom, jedan se gitarist i njegov kvartet (bez druge ritam gitare) mogu s ponosom predstaviti i u našoj zemlji. Riječ je o sisačkom glazbenom entuzijastu Damiru Kukuruzoviću i njegovom Gipsy Jazz Quartetu koji su shvatili bit glazbe kojom se bave, odnosno svrhu poticanja slobodne, neusiljene glazbene intuicije unutar jednostavnijih harmonijskih okvira simptomatičnih za eru swinga. Takva se virtuozna maštovitost postiže teško, no silnim vježbanjem imitacija majstorskih stilova i improvizacija, može se, ovisno o daru, doseći rijetka vještina tvorbe zrelih, u času smišljenih melodijskih varijacija. Klopke ispraznog sviračkog ¨tehniciranja¨ naš je Django, Damir Kukuruzović, izbjegao prihvativši se upravo spomenutog načina koncentriranog sviranja u kojem je uvijek pokušavao estetiku nadrediti neupitnoj sviračkoj tehnici, pazeći na skladni ¨la pompe¨ timing prateće gitare i rijetkog, sinkopiranog basa.

Manouche

Uspjeh svih članova Gipsy Jazz Quarteta (Damir Kukuruzović, Bruno Urlić, Goran Grgurač i Saša Borovec) mogao se prosuditi već na njihovom prvijencu (Green Hill Gipsy Swing) snimljenom za izdavačku kuću Menart, dok se na nedavno izdanom drugom albumu ¨Manouche¨, podržanom od istog izdavača, primijetio i pohvalan umjetničko-produkcijski iskorak. Svjetski priznate glazbenike Kukuruzović je i ovoga puta okupio na svom nosaču zvuka, a prema ukupnom doprinosu, redom bi valjalo istaknuti ponajprije top harmonikaša današnjice Ludovica Beiera, zatim mladog, trenutno najtraženijeg romskog glazbenika na svijetu Yorguia Loefflera iz Strasbourga, te na kraju, poznatog blues pjevača Bill Wyman's Rhythm Kingsa Adriana Byrona Burnsa koji je gostovao na dvije skladbe (¨All Of Me¨ i ¨Nature Boy¨) i po prirodi stvari dao najmanji doprinos osobitom stilu muziciranja. Zvuk na hitu Reinhardta i Grappellija ¨Minor Swing¨, obogatili su i Dragan Urlić na violini i Marijan Jakić na sopran saksofonu, koji je uz Jovicu Johnnyja Šućure zaslužio vrijedne pohvale za izvanserijsku snimku i ukupan tonski balans. Ozračje francuskog manouche jazza očekivano je vjerno preneseno u sjajnoj izvedbi Djangovog ¨Swinga 42¨, te u ¨Douce Ambience¨ Reinhardta i Grappellija, ali i iznenađujuće dobro u maštovitoj obradi Ellingtonovog ¨Caravana¨ gdje su Kukuruzović i Beier podjednako briljirali i u pratećim i u solističkim dionicama.

Poletne obrade standarda gipsy swinga, jazza i tradicionalnog repertoara snimljene su tijekom Siscia Open Jazz&Blues festivala 2010., te u Siscia Jazz Clubu kojeg, po uzoru na nedavno preminulog jazz velikana, vrsnog pedagoga i glazbenog promotora Boška Petrovića (1935-2011), vodi istinski hrvatski jazz-manouche Damir Kukuruzović.