Ante NobiloSlučaj Bobetko. Je li Vlada potaknuta legitimnim pravnim načelima na pravom putu kad navodno započinje pravnu borbu s Haaškim tribunalom pred Ustavnim sudom ili Vlada naprosto “mulja” kako bi prikrila iznuđenu političku odluku o prekidu suradnje s Haaškim sudom u slučaju Tužilaštvo protiv Bobetka? Ovo pitanje uskoro će se pokazati kao bitno za sudbinu ove države jer o odgovoru na njega ovisi stav međunarodne zajednice prema Hrvatskoj, a time budućnost Hrvatske.

Iz redova Vladinih i saborskih dužnosnika najavljuje se odluka o pokretanju ustavnog spora pred Ustavnim sudom RH protiv optužnice za generala Bobetka. Postavlja se pitanje mogu li nacionalni sudovi, pa i Ustavni sud, kontrolirati bilo koji akt međunarodnog suda.

Smisao pokretanja ustavnog postupka protiv optužnice tužiteljstva Haaškog tribunala trebao bi dokazati Tribunalu i međunarodnoj zajednici da je Hrvatska u pravu te da ima pravne argumente i da Hrvatska iz pravnih a ne političkih razloga izruči generala Bobetka.

Pitanje je je li to podoban put. U okviru Hrvatske za unutarnje potrebe Vlada ne treba ništa dokazivati jer je očito većina političkih stranaka, a možda i većina naroda, podržava. Prema tome, argumentacija da je pravno u pravu neće ni oslabiti ni ojačati poziciju Vlade. Ovaj manevar očito bi trebao služiti za međunarodnu potrebu, pa je ključno pitanje bi li eventualni pravorijek Ustavnog suda Hrvatske o neustavnosti haaške optužnice mogao imati pravnu težina na međunarodnoj sceni.

Smatram da je riječ o još jednom apsurdnom pravnom razmišljanju.

Ako se vratimo na Rezoluciju Vijeća sigurnosti 827 i samu uspostavu ICTY-ja u Haagu, valja zaključiti da je međunarodna zajednica u određenom trenutku shvatila da države na prostoru bivše Jugoslavije nisu u stanju procesuirati zločine počinjene protiv međunarodnog prava te da je zbog toga potrebno uspostaviti međunarodni sud. U tu svrhu međunarodna zajednica je kroz sve ove godine izdvojila vrlo velika sredstva. Nadalje, treba konačno svima jasno reći: međunarodna zajednica je u samo dva slučaja i u odnosu na pet naroda u cijelom svijetu zauzela stav da ti narodi nisu sposobni procesuirati ratne zločine i da međunarodna zajednica, barem u onom najznačajnijem dijelu, to mora učiniti umjesto njih. Valja sasvim jasno reći da je međunarodna zajednica ocijenila da Tutsiji, Hutui, Hrvati, Srbi i Muslimani nisu u stanju procesuirati ratni zločin i zbog toga uspostavlja međunarodni sud za područje bivše Jugoslavije i međunarodni sud za područje Ruande.

Dakle, ako pođemo od tih osnovnih premisa, zaista moramo postaviti pitanje može li itko razuman smatrati da će međunarodna zajednica prihvatiti pravorijek sudova i država za koje je ocijenila da nisu u stanju procesuirati međunarodne zločine te zbog toga ulaže golema sredstva da to netko drugi umjesto njih učini. Može li netko razuman smatrati da će međunarodna zajednica prihvatiti da sudovi, pa makar bili i ustavni sudovi tih država, kontroliraju akte međunarodnog suda koji je uspostavljen zato što međunarodna zajednica nije imala povjerenja u pravosuđe tih država? Svakom razumnom čovjeku tako se nešto pokazuje kao nemoguće i nije potrebno biti pravnik da bi se izvukli takvi zaključci.

Ako pogledamo Ustavni zakon o Ustavnom sudu RH i nadležnosti Ustavnog suda, vidjet ćemo da preispitivanje optužnica Međunarodnog suda svakako ne spada u nadležnost Ustavnog suda.

S druge strane, analizirajući rezoluciju UN-a 827 kojom je uspostavljen ICTY, Statut te Pravila o postupku i dokazima ICTY-ja, pravna zabluda hrvatske Vlade postaje još jasnija.

”... sve države poduzeti sve potrebne mjere što ih predviđaju njihovi zakoni kako bi se primijenile odredbe ove rezolucije i Statuta uključujući i obvezu država da udovolje zahtjevima za pomoć kao i nalozima izdanim od sudbenog vijeća na temelju čl. 29. Statuta”, Rezolucija VS 827.

Člankom 9. Statuta ICTY-ja određeno je da međunarodni sud ima prednost pred nacionalnim sudovima, a već spomenutim člankom 29. Statuta ICTY-ja određuje se da će države “bez nepotrebnog odugovlačenja udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć i nalogu izdanom od raspravnog vijeća uključujući, ali ne ograničavajući se i, između ostalog, na uhićenje i pritvaranje osoba”.

Nadalje, kad bi Ustavni sud RH i donio sud o neustavnosti optužnice protiv generala Bobetka – što bi to uopće značilo po međunarodnom pravu. U smislu čl. 12 Pravila o postupku i dokazima ICTY-ja ovaj nije vezan činjenicama koje su utvrdili sudovi pojedinih država. Ta odluka Ustavnog suda u najboljem slučaju mogla bi imati snagu ekspertnog mišljenja. Kažem u najboljem slučaju jer u ICTY-ju teško da bi bili impresionirani odlukom ovog i ovakvog Ustavnog suda u kojem su članovi oni koji su proglasili da branitelji ne mogu počiniti zločin jer su branili svoj dom, ili oni koji su bili pravni kreatori državnopravnih akata propale paradržave Herceg Bosne, a ti pravni akti, po mišljenju pravnih stručnjaka u Den Haagu, pravno su uspostavili rasističku državu u kojoj su javne dužnosti po slovu zakona mogli obnašati samo ekskluzivni Hrvati.

Ne samo da je međunarodna zajednica uložila stotine milijuna dolara da bi netko umjesto nas obavio proces progona ratnih zločinaca u proteklih osam, devet godina, Hrvatska na žalost još nije sposobna procesuirati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. To valja konstatirati s velikim žaljenjem, premda je potpisnik ovih redova u više navrata tijekom 90-ih izražavao svoj stav da je Hrvatska to u stanju. Očito sam bio podcijenio razorno djelovanje Tuđmanove vlasti na pravosuđe. Odluke sudova u zadnju godinu-dvije, pa i prije, demantirale su me. Za vrijeme Tuđmana pravosuđe je šutjelo i vrlo rijetko nešto sudilo. Nakon 3. siječnja 2000. pokrenuto je, istina, vrlo malo postupaka, međutim, gotovo svi su završili katastrofalno.

Ako sumiramo naše pravosudno iskustvo, možemo reći: ubojice obitelji Zec pravomoćno su oslobođeni, bjelovarski slučaj završio je nepravomoćno oslobađajućom presudom, šibenski slučaj završio je ne nepravomoćno oslobađajućom presudom, karlovački slučaj završio je nepravomoćno oslobađajućom presudom, Lora ide u pravcu u kojem ide, a jedino u Rijeci ima pozitivnih naznaka. Ne ulazeći u krivnju ljudi u svakom pojedinom predmetu, zaista izgleda čudno što hrvatski sud nije osudio baš nikoga od Hrvata za bilo kakav ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti tijekom 11 proteklih godina.

Takvom odsutnošću efikasnog kaznenog progona upravo onih koji su počinili zločine protiv civilnog stanovništva te protiv onih koji su izravno naredili izvršenje zločina, sami stvaramo pravni i faktički okvir da Haaški tribunal podigne optužnice. Svi, pa čak i HDZ, zaklinju se da je potrebno goniti počinitelje ratnih zločina, ali ne po širokoj zapovjednoj odgovornosti. Vrijedno je postaviti pitanje: ako je Haaški sud ustanovio da postoji osnovana sumnja da su neki od generala počinili zločin u Medačkom džepu po zapovjednoj odgovornosti, kako to da hrvatsko tužiteljstvo dosad ne može pokrenuti nijedan kazneni postupak protiv nekog od izravnih izvršitelja tih kaznenih djela? Netko je u Medačkom džepu zapalio tih nekoliko stotina kuća, netko je pobio desetke civila. Ne možemo se efikasno suprotstaviti tužiteljstvu koje bazira svoje optužnice na vrlo široko postavljenoj zapovjednoj odgovornosti ako sami istodobno ne procesuiramo one koji su svojim radnjama i postupcima pridonijeli samom izvršenju zločina. Međunarodni sud u Haagu nikad ne bi optužio generala Bobetka da su procesuirani oni koji su počinili zločin ili oni koji su ga naredili. To je potrebno znati i tu je potrebno tražiti krivce. To što Haaški tribunal radi samo je ispostava računa za ono što mi nismo radili, a kad se računi plaćaju sa zaostatkom, često su veliki.

Ova vlada umjesto da je jasno definirala što se događalo za vrijeme Tuđmanove vladavine, umjesto da je jasno osudila takvo ponašanje, a što je još važnije praktičkim koracima i pokretanjem kaznenih postupaka razobličila sve zločine koji su počinjeni za vrijeme Tuđmanove vladavine, paktira s tuđmanizmom i faktički ništa ne mijenja u odnosu na Tuđmanovo razdoblje. Na taj način čini nas zarobljenicima pogrešaka iz prošlosti. Svi mi postajemo na neki način taoci neodlučnosti ove vlade da jasno ukaže na krivce, da ih osudi politički te da inicira kaznene postupke protiv svih koji su počinili zločin.

U tom smislu groteskno mi izgleda pretili general Bobetko koji u 83. godini iz vile na Tuškancu poziva već i tako osiromašen narod da prihvati sankcije umjesto njegova izručenja.

Jednom netko mora jasno reći: Tuđman je tolerirao zločin. O tome postoje brojni dokazi, a efekte tih zločina (smanjenje postotka Srba u ukupnom stanovništvu RH) unaprijed je ukalkulirao u poželjan razvoj političkih događaja 90-ih. Toleriranje zločina, nekažnjavanje, faktički je poticanje na nove zločine pa je Tuđman sasvim opravdano pred istim međunarodnim sudom bio osumnjičen za teške zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Nitko se od nove vlasti nije usudio to reći i sad kad dolaze optužnice, svi su navodno šokirani, cijela nacija pada u krizu, Hrvatska je spremna na izolaciju itd.

Hrvatska je imala međunarodno pravo da se brani. Sve akcije Hrvatske vojske bile su legitimne jer su imale međunarodnopravno legitimni cilj – oslobođenje okupiranog teritorija jedne države. Ali u obrani i oslobađanju okupiranog teritorija dolazilo je ne samo do ekscesa nego i raširenih pojava zločina prema civilima, koje su očito organizirale najviše vojnopolitičke vlasti, ili ih u najmanju ruku tolerirane. Ti zločini su se dogodili. Netko za njih mora odgovarati, ali ti zločini ne mijenjaju karakter Domovinskog rata. On je bio legitiman, obrambeni, oslobodilački, pošten i častan. Odbijanjem odvajanja zločina od Domovinskog rata postajemo taoci zločina i zločinaca i tako diskreditiramo Domovinski rat. Da bi se to dvoje odvojilo, potreban je odlučan i bolan rez. Potrebno je politički osuditi Tuđmana i tuđmanizam, vezano za pojavu zločina prema hrvatskim Srbima, a kazneno procesuirati počinitelje svih zločina i bezuvjetno surađivati s ICTY-jem. To je jedina i prava zaštita hrvatskih nacionalnih interesa, sve ostalo je izdaja istinskih interesa ovog naroda i ponovno podvaljivanje ovom narodu koji bi u tom scenariju opet postao taocem zločina kroz sljedećih pedeset zločina, kao što su ga neki pokušavali učiniti taocem ustaških zločina tijekom prošlih 50 godina.

Matica otpora kojoj se Račan stavio na čelo sada traži (možda u ovoj situaciji s njihova stajališta sasvim ispravno) da se sve tri haaške optužnice i sva tri generala izjednače, tj. da hrvatska vlast zauzme jednaki stav prema generalu Bobetku, Gotovini i Ademiju, a to znači faktički prekid suradnje s Tribunalom. Tako bi Račan otišao korak dalje od Tuđmana i u tom scenariju razvoja događaja mogao bi zadržati vlast i vodeću ulogu otpora Haaškog sudu. Ali ne samo to, matica otpora koju, usput rečeno, Račan ne kontrolira tražit će promjenu Ustavnog zakona koji će faktički onemogućiti bilo kakva izručenja Haaškom tribunalu i ubuduće. Ovakvim razvojem Račan će iznevjeriti svoje predizborno obećanje da će s jedne strane surađivati s Haaškim sudom, a s druge strane će steći potpuno negativan imidž u međunarodnoj zajednici.

Prateći Račanovu politiku može se očekivati da će Račan s međunarodnom zajednicom i nacionalističkim krilom oporbe pokušati igrati toplo-hladno. Može se očekivati da će, ako Tribunal podigne optužnice protiv nekoliko niže rangiranih osoba koje su možda izravno bile upletene u izvršenje ovog zločina, te osobe izručiti Haagu kako bi se dodvorio međunarodnoj zajednici i pokazao da nije on taj koji odbija suradnju, nego da iz principijelnih razloga u slučaju Bobetko ne želi izručenja. Hoće li takva Račanova politika uroditi plodom, to ćemo tek vidjeti.

Ako pažljivo analiziramo sva događanja oko Bobetka, uočit ćemo da je političkim snagama Bobetko tu najmanje važan. Opozicija preko Bobetka želi zapravo srušiti Račana, a Račan preko Bobetka nastoji biti lukaviji od opozicije i ostati na vlasti. U biti, nikoga nije briga ni za Bobetka, ni za međunarodno pravo, ni za domaće pravo. Bitna je gola, čista vlast.