Zanosni okusi 'stvorenja iz mora' podsjećaju na okuse najintimnijih dijelova tijelaU svojoj nadahnutoj knjizi Afrodita – pripovijetke, recepti i ostali afrodizijaci poznata suvremena čileanska književnica Isabela Allende na začudan način pokušava kroz hranu otvoriti vrata ljudske seksualnosti, erotizma i nagona koji se ponekad, upravo zahvaljujući izabranim jelima, vraćaju svom nesputanom izvorištu. Knjiga je pravi brevijar kušanja, pripravljanja, jedenja, milovanja i uživanja, na nikad popločanom putu od čiste strasti do ljubavi. Mali panoptikum književnih, likovnih, filozofskih, antropoloških i povijesnih fragmenata, koji se u Afroditi kao sastojci u nekom poticajnom mitološkom jelu kuhaju nadražujući naša osjetila i tijelo snagom čije korijene, na svu sreću, nikada nismo uspjeli iščupati.

Lešada od dvije žlice (recept obitelji Franković iz tradicionalne lovranske betule 'Stubica') U široku posudu položimo razne vrste bijele ribe i rep od ugora, ulijemo vode tek da pokrije ribu, malo maslinova ulja, dodamo komade mrkve, narezanu kapulu prepečenu na ploči, luk, petrusimul, lovor, limun, čašu vina, sol i papar. Kuhamo pokriveno dok riba ne bude gotova a juha gusta. Riba se može jesti posebno nakon juhe u koju smo umiješali malo skuhane riže. Lešada s rizima u tisno Komade dobre bijele ribe, uz obvezan komad ugora, potopimo u toliko vode tek da ih pokrije, s nekoliko režnjeva češnjaka, malo petrusimula i nekoliko komadića sira. Kad riba omekša, dodamo žlicu riže, jedan krumpir nasjeckan na kockice te zalijemo dobrom žlicom maslinova ulja. Kuhamo dok sve ne bude gotovo, a lešada se ne ugusti u tisno. Hvarska gregada U vodi skuhamo onoliko narezanih krumpira i kapula koliko ima ribe te režnjeve luka i stručak petrusimula, jedan pomidor. Tada dodamo tvrdu ribu od kamena, komade ugora, grdobine, škarpine i bijele ribe. U toku kuhanja cjediljkom izvadimo dio kuhanog povrća i protisnemo ga u pire pa opet vratimo u gregadu. Posolimo i popaprimo, podlijemo maslinovim uljem i pustimo da baci još koji mjehur u kuhanju dok se sve ne prožme. Tradicionalna, koliko je tradicionalna izvorna potreba za užitkom u svom najdubljem smislu, koja ima moć da cijeli kozmos oko nas pretvori u veliku afrodizijačku magmu, knjiga se obara na njegove suprotnosti, podjednako na konfekcijski život koliko na konfekcijsku hranu, na sve oblike sublimirane potrošnje zamotane u virtualno ruho nasilno kopuliranog svijeta i raznih kultura, konačno svih pomodno zapaljenih plamičaka komercijalizirane senzualnosti i osjetilnosti, poput nove kuhinje koju ona metaforički poistovjećuje s vrlim novim svijetom – “u kojem uvijek imate osjećaj da ste za svoj užitak platili previše i na koncu ostali gladni”.

U ovom izrazito književnom djelcu, koje je Isabela sustavno slagala uz pomoć prijatelja znanstvenika Roberta Shektera, po autoričinu opisu vječno znatiželjnog satira, i njezine majke Panchite Leone, kako sama kaže najbolje kuharice i nimfe svih radosti, koje je zahvaljujući njoj i ona s užitkom kušala, rušeći u svom životu granice koje su je nepotrebno sputavale, posebno mjesto među kulinarskim afrodizijacima zauzimaju jela od ribe. Za pisca Afrodite, iznad svih marseljski bouillabaisse i čileanska mala gusta juha od ugora, u kojoj Isabela Allende citira pjesmu-recept Pabla Nerude, u poglavlju posvećenom ribama pod naslovom “Stvorenje iz mora”. To poglavlje počinje bizarnim opisom kulinarsko seksualnog rituala koji u svom Dekretu o kažnjavanju navodi biskup Bernard iz Wormsa iz XII. stoljeća, pišući o običaju nekih žena i grješnica osuđenih na izravan put u pakao, koje u svoje stidnice uguraju živu ribu pa čekaju da ona, mičući se amo-tamo u sluzavoj unutrašnjosti polako ugine, a onda je, zadovoljene, kuhaju i nude muškarcima koje žele zavesti.

Druga priča prepričava poznatu japansku pripovijest gospođe Onogoro iz XI. stoljeća, pod naslovom “Hladna riba”, koja na lirski način opisuje vođenje ljubavi između mlade ljepotice Hanako i velikog šarana iz njezina ribnjaka, koji ju je obljubljivao pomičući bokove u njenom međunožju, proizvodeći pritom male valove oko Hanakine dražice, sve dok nije doživjela tjelesno blaženstvo. Otuda već pri samom dodiru, a pogotovo u ritualu kuhanja “Stvorenja iz mora”, čovjek mora osjetiti buđenje svojih tjelesnih sokova, jer su sva ta bića prirodni afrodizijaci, puni minerala i vitamina, bez teških masnoća, zanosnog okusa i mirisa koji podsjećaju na okuse i mirise najintimnijih dijelova našeg tijela.

Isabela Allende ima pravo, u kuhinji nema ničeg erotičnijeg i ničeg privlačnijeg od trenutka kad probranu svježu ribu koja odiše snagom mora potapate u vrelu vodu, a njeni se sokovi polako miješaju sa sokovima već prokuhanog povrća, maslinova ulja i začina, ponekad vina i limuna, kao tijelo koje klizeći ulazi u drugo, uzbibano poput valova, orošeno vlastitim uljem i sokovima, u vlatima protrljanih dlačica, kao bilja koje zapahuje juhu mirisima.

Guste lešade, kulinarski antipod velikim gradelama, od Homera do Apicija, od Tailleventa do naše Radice, onaj su gastronomski koncentrat sastojaka i vještine koji na najizravniji način može utjecati na raspoloženje i snagu našeg tijela i duše, na ravnovjesje toliko važno za pravu ljubavnu igru. Ta afrodizijačko iscjeliteljska svojstva lešadama su se priznavala od antike do starih istočnjačkih kultura, od ranih liječničkih pripravaka za okrjepu tijela do jakih sredozemnih ribljih juha, dovoljno tekućih da se još mogu zvati juhama, a toliko gustih da ih po cijelom Mediteranu, drevnom i suvremenom, smatraju glavnim, često i samostalnim jelima koja čine osnovnu okosnicu obroka.

Danas sam stoga, nakon čitanja Afrodite, izabrao tri naše lešade iz podmorja koje, ako je vjerovati Isabeli Allende, već po sastavu i odabiru “stvorenja iz mora”, moraju imati afrodizijačka svojstva. Tri guste juhe, naizgled slične, a u svojoj kuharskoj i kušačkoj biti raznovrsne, da im je moguće pretpostaviti raznolike erotske učinke nad svakim zalogajem i gutljajem sve uzbuđenijeg kušača. Po nekom nepisanom, ali u mojoj kuhinji usvojenom pravilu, onaj Isabelin i Nerudin ugor neizbježan je gospodar okusa svake od ovih juha. Slijede ga škarpina i škarpun, dva snažna nazubljena ljubavnika prepuštena igri u vreloj vodi, poput princeze Hanako i njezina voljenog šarana, potom moćne prikaze iz kulinarskih erotskih snova, grdobina, kokot bežmek i na kraju nježne kao milovanje bijele meke ribe šanpiero, arbun, mol, ušata, zubatac, pokoja zalutala kozica, škamp ili školjka, kao najbolje olakšanje izmorenim udima, skuhanim u kotlu vlastitih tijela. Miris i toplina napinju utrobu kao podmorje prije oluje, a okusni i ljepljivi zameci užitka, plutajući u lešadama kao pjena na krijestama valova, polako izbacuju ljušturu, nježnu kao međunožje. Pod strasnim jezikom lepeza se otvara, a tek rođena Afrodita otkriva tijelo već nadraženo prštećom pjenom. Ali u to pojedena školjka kao teška latica u podu zazvoni na praznoj površini i sve se izgubi u hrpici ribljih kostiju i uljastim kapima guste juhe, koja još isparava posljednje mirise već doživljenog užitka.