Peter Kondrašin i Vladimir Fedosejev (Foto: O. Moskaljov)Što tiši postaješ, to bolje čuješ - došao je do zaključka američki duhovni učitelj Richard Alpert (1931), poznatiji kao Baba Ram Dass i moguće ga povezao s nakanama glazbenih skladatelja u pisanju što kvalitetnijih djela i potrazi za, prema vlastitoj, ali i općenitoj utopističkoj težnji, kvalitativnim idealom, a time i koncem svog umjetničkog djelovanja.

Na prvom koncertu ciklusa Lisinski subotom, logično prekjučer, Simfonijski je orkestar Čajkovski na čelu s dirigentom Vladimirom Fedosejevom (1932), vjerno predočio utemeljenost mudre izreke u djelima trojice svjetskih skladatelja: Richarda Wagnera (1813-1883), Camillea Saint-Saënsa (1835-1921) i Dmitrija Šostakoviča (1906-1975). Redom navođenja, skladateljski se rukopis izvedenih djela razvijao i sve više oslanjao na misao Ram Dassa, da bi u Šostakovičevoj Desetoj simfoniji u e-molu, op. 93, poprimio razmjere istinske emocionalne glazbene drame u kojoj je poznati ruski simfoničar odlučio napustiti skladateljsku dihotomiju i, uslijed Staljinove smrti, izbaciti iz sebe gorčinu i frustracije potisnute tijekom osmogodišnje skladateljske šutnje.

Za razliku od Šostakovičevog prokomponiranog djela i savršenog vladanja velikim simfonijskim orkestrom, u Wagnerovoj se uvertiri, tematski vezanoj uz operu Rienzi, izuzev dojmljivog početka radilo o razmetljivom i naivnom instrumentacijskom razvoju sve do unisone glazbene parade čiji se jasan puls dodatno (pre)naglašavala eklatantna pratnja predimenzioniranih udaraljki. Atmosferu koja je svojevremeno, prema iskazu povjesničara, ponijela Adolfa Hitlera do te mjere da mu je 1907. odredila i njegov politički put, ruski su glazbenici u cijelosti prenijeli i svirački se ugodili za izvedbeno osjetljiviji Prvi koncert za violončelo i orkestar u a-molu, op. 33, Camillea Saint-Saënsa.

U formalnom iskoraku francuskoga skladatelja, jednostavačni je predložak, već nakon početnog orkestralnog akorda, izmamio zvuk solističkog glazbala za kojim se našao, premješten s mjesta prvog violončelista, Peter Kondrašin (32). Unuk poznatog skladatelja Kirila, pokazao se kao baštinik sjajne ruske violončelističke škole, Rostropovičevog punog prihvata gudala, koji je karijeru započeo u iznimno cijenjenom komornom ansamblu oboista Alekseja Utkina (54). Iako se, sudeći po rangu ruskog ansambla, podrazumijevalo Kondrašinovo zavidno solističko umijeće, vjerujem da je mladi i posve skromni ruski glazbenik svojom vještinom i muzikalnošću iznenadio veći dio ispunjene dvorane Lisinski naviknut na zvučn(ij)a imena unutar elitnog koncertnog ciklusa. Orkestar, malokad tako usklađen sa solističkom dionicom, i ovoga je puta pokazao potrebnu izražajnost, ali i gipkost, te vrhunsku reakciju na najmanje pokrete iskusnog Fedosejeva koji je, usput rečeno, veliko povjerenje i autoritet stekao pažljivim odnosom prema glazbenicima tijekom zadnjih 38 godina. U traženom solističkom dodatku, mladi je Kondrašin dodatno oduševio zagrebačku publiku virtuoznom izvedbom tehnički zahtjevne minijature argentinskog skladatelja Astora Piazzolle za violončelo solo i izmamio izravan aplauz, silom okončan redom neizostavne koncertne pauze.

Stroga je profesionalnost i najviša umjetnička ambicija Čajkovski orkestra nametnula potrebu ograničavanja na pretežno ruski repertoar u kojem, posebno kad je riječ o simfonijskom opusu, prednjače djela Dmitrija Šostakoviča. Deset kontrabasa, poredanih uz sam kraj pozornice (zbog pojačanja basovskih frekvencija), a iznad skupine violončela u sredini, stvorili su željeni efekt povećanog volumena zvuka i iznijeli osnovnu tematsku cjelinu proširenog Moderata Šostakovičeve Desete simfonije. U neprekidnom razvoju spomenute teme jasno su zazvučale i dvije dodane melodijski obojene cjeline iznesene na klarinetu i flauti, koje su, mislim, simbolizirale Šostakovičev umjetnički credo, odnosno ustrajanje na suvremenoj glazbenoj estetici zbog kojeg je bio često prozivan s režimske strane, te osuđivan kao ¨neprimjereni modernist¨ i protivnik umjetničkih (!) odrednica vrhovnog Sovjeta. Glazbom je, u kratkom i silovitom scherzu drugog stavka, bio i opisan upravo preminuli diktator, dok se u posljednja dva stavka po prvi puta pojavio i tonski kriptogram skladateljevog imena D-S-C-H, kao i onaj deriviran iz imena azerbajdžanske pijanistice i skladateljice Elmire Nazirove, Šostakovičeve ljubavi iz vremena nastanka simfonije (1953). Veliko je finale u najboljoj instrumentalnoj ravnoteži spojilo oboe s kontrabasima, flaute s rogovima i trubljama, fagote s kontrafagotima, gudačima i udaraljkama, a gradacija je ukupne dinamike kulminirala završnom, u trenu prekinutom akordu.

Zahvalna je publika bila počašćena s još dvije revijalne kompozicije u dodatku, besprijekorno izvedene, kako i dolikuje dirigentu poput Vladimira Fedosejeva i sigurno jednom od najboljih ruskih orkestara današnjice.