Isušeni Ribnjaci Podunavlje državi danas služe za iskopavanje pijeskaProljeće, 2011. godine. Park prirode Kopački rit, istočna Hrvatska, područje između rijeka Drave i Dunava, uz granice s Mađarskom i Srbijom. Na ulazu u Park nema ptica, klepetanja krila ni glasanja tisuća divljih pataka, gusaka, bijelih, sivih, malih i velikih čaplji, gnjuraca, roda i još 40-ak porodica s više od 100 vrsta ptica. Uz lijevu stranu ceste do horizonta prostire se šuma. Malobrojni kormorani iznad jezera Sakadaš i poneki labud u plitkom kanalu uz cestu. Nema vode. Nema ribe. Nema promatrača ptica. Ne miriše bara. Automobili i motori jure cestom kroz Park prirode brzinom višestruko većom od dopuštene. Iza njih ostaju zgažene zaštićene vrste žaba, zmija, kornjača i ježeva.

NA GOTOVO 600 HEKTARA nekadašnje vodene površine ribnjaka, prekrivene lopočima, okružene šašem, rogozom i perunikom, gdje su se do 2006. gnijezdile ptice močvarice, sada rastu gust vrbik, grmoliko raslinje i drač. Nema više Ribnjaka Podunavlje, najtraktivnijeg turističkog i ornitološki najvrednijeg dijela Parka prirode Kopački rit. Uz cestu iznad Ribnjaka stoje informativne ploče s fotografijama jata ptica u letu i slijetanju na vodu - uspomene su to na nekadašnji ornitološki raj. Nimalo edukativna slika za Park prirode Kopački rit, koji je uvršten u Ramsarski popis močvarnih staništa, sastavni dio Nature 2000, Ekološke mreže, od ožujka 2011. Regionalnog parka Mura-Drava i budućeg Rezervata biosfere Mura - Drava - Dunav u sklopu UNESCO-ova programa “Man and Biosphere”. Ribnjaci Podunavlje, u sastavu IPK Belja, nekoć najvećeg prehrambeno- poljoprivrednog kombinata u Hrvatskoj, presušili su. Koriste ih lokalna lovačka društva kao svoja lovišta.

IAKO POZNAT PO milijunskim donacijama nogometnim klubovima Dinamo i Hajduk, bogataš i vlasnik Agrokora i Belja, Ante Todorić, nije namjeravao donirati novac za opstanak Ribnjaka i tako sudjelovati u spašavanju stotina tisuća ptica močvarica, poklanjajući im vodu, neophodnu za njihov opstanak. Pri kupnji cijelog kombinata Belje odmah se odrekao Ribnjaka Podunavlje, opravdavajući se da su oduvijek bili „državni“ - nikada beljski, te ih ne može kupiti. IPK Belje otvorilo je Ribnjak Podunavlje 1963. na 517 hektara, u prirodnim uvjetima između vodoobrambenih nasipa unutar Kopačkog rita. U sušnijem razdoblju ribnjačarske table dopumpavale su se vodom iz okolnih kanala pomoću triju crpki, kojima je upravljala nekadašnja Vodogradnja, odnosno Hrvatske vode. Za vrijeme visokog vodostaja Dunava i Drave crpkama se regulirala voda pa je Ribnjak bio akumulacija. Mrjestilište ribe, sagrađeno 80-ih, bilo je najveće i najmodernije u Europi. Na Ribnjaku je radilo i dvadesetak ribara iz Kopačeva, sela koje se rubnim dijelom naslanja na Park prirode i u kojem živi mađarska nacionalna manjina. Ribe je bilo dovoljno i za tržište i za prehranu desetaka tisuća ptica močvarica koje su živjele u ekosustavu Ribnjaka.

NAKON 1995. i vraćanja područja Baranje u državni okvir Hrvatske, Ribnjaci su nastavili raditi u sustavu IPK Belje, a zbog brojnog ptičjeg fonda koji se hranio ribom postali su krivolovački “eldorado”. Uz talijanske, ni domaći lovci i krivolovci na ptice močvarice nisu štedjeli municiju. Često su dolazili i generali i vojni zaslužnici, poput šefa Hrvatskog lovačkog saveza generala Đečaka. Dio ubijenih ptica švercao se u Italiju , gdje na „čarobnim jelovnicima“ dosežu cijenu od 100 eura po porciji! Inspektori zaštite prirode i policija “kasnili” su s hvatanjem lovaca pa se pretpostavljalo da se radi o dogovorenom poslu. Od jeseni 1996. članovi ekološke udruge Društvo za zaštitu prirode Slavonije i Baranje iz Osijeka svjedočili su čestim masakrima ptica močvarica pa su u proljeće 1998. pokrenuli kampanju za zaštitu Ribnjaka Podunavlje kao ornitološkog rezervata i njegovo pripajanje Parku prirode. Pod pritiskom kampanje u lipnju 1998. Državna uprava za zaštitu prirode RH donijela je privremeno rješenje o uvrštavanju Ribnjaka Podunavlje kao vrijednog ornitološkog područja u granice Parka prirode, obavijestivši upravu Belja, općinu Bilje i Osječkobaranjsku županiju o novoj situaciji. Tada je na Ribnjaku boravila 41 porodica, 117 vrsta ptica, od kojih je 77 vrsta zavičajnih gnjezdarica, 34 su bile redoviti gosti, 6 vrsta s naznakom rariteti. Najveći broj gnijezda imala je ugrožena vrsta patke njorke. U ime države ingerencije nad Ribnjacima dobila je Javna ustanova Park prirode Kopački rit. Korisnici tog područja ostali su isti kao i prije: IPK Belje, Hrvatske šume, Hrvatske vode, općina Bilje, pa je to otežavalo rad zaštitara prirode. Izbjegavajući zakonsku proceduru od 1998. do 2005. poglavarstvo Osječkobaranjske županije nije pokrenulo stručni postupak na temelju kojeg bi hrvatska vlada dodijelila Ribnjacima Podunavlje status ornitološkog rezervata. Nakon 10 godina rješenje o zaštiti radi ornitološke vrijednosti je isteklo, a Ribnjaci su ostali samo “neželjeni” dio Parka prirode.

Suradnica Nacionala s ostacima puževa koji su živjeli u ribnjakuUJESEN 2005. NA RIBNJAKU je zimovalo oko 70.000 ptica. Ribnjak Podunavlje je u svojoj tišini napokon 2006. presušio jer mu je obustavljeno dopumpavanje vode. U proljeće 2007. suho dno ribnjaka već je bilo obraslo ritsko- močvarnom vegetacijom i bijelim vrbama. Umjesto gniježđenja ptica močvarica u Ribnjake obrasle šumarkom dolazila je divljač. Kako bi spriječili nekontrolirani odlazak divljači u Ribnjake i dalje u tuđe njive, uprava Parka prirode ogradila se fizički i moralno od tog prostora žicom zvanom “električni pastir”. Isušivanje 600 hektara vodene površine unutar Parka prirode uprava Parka u izvještajima je opravdavala posljedicama klimatskih promjena i sušnim razdobljima. Udruga ekologista “Fluvius” pokušavala je od 2006. do 2010. redovito izvještavati Županiju i Ministarstvo kulture o nestajanju najvrednijeg močvarnog staništa zaštićenih ptica u Kopačkom ritu. No institucije su ignorirale upozorenja, usmjeravajući rješenje situacije prema upravi Parka prirode realizacijom njihova Plana gospodarenja Kopačkim ritom.

U IZVJEŠTAJU O STANJU organiziranosti lovstva i ribolovstva na području Osječkobaranjske županije u rujnu 2010. županijska je vlast konstatirala “da Ribnjaci Podunavlje nisu u funkciji proizvodnje već nekoliko godina jer novi vlasnik Agrokor nije našao poslovnog interesa za ovu ribnjačarsku proizvodnju. Sada je to stanje koje svakako utječe i na bioraznolikost Parka prirode Kopački rit.“ Nakon isušivanja Ribnjaka pokradena je i uništena upravna zgrada ribnjačarstva. Demontirani su i odvezeni željezni dijelovi pumpnih stanica za reguliranje i dovod vode na ribnjačarske table. Nikomu od korisnika unutar Parka prirode još ni danas “nije poznato” gdje su završili teški željezni dijelovi. Ni policija nema pojma o počiniteljima, iako je načinjena višemilijunska šteta unutar granica zaštićenog područja. Po svoj prilici, dijelovi pumpi završili su na crnom tržištu željeznog otpada.

ZBOG NAČINA PRIVATIZACIJE IPK Belje je postupno propadalo, a početkom 2005. za iznos od “1 kuna + svi dugovi” kupio ga je Ivica Todorić, vlasnik prehrambenog koncerna Agrokor i trgovačkog lanca Konzum. Već u tijeku pregovora o kupnji IPK Belje Agrokor je presudio Ribnjaku, iako je svima uključenima u prodaju IPK Belje bilo poznato da je Ribnjak zaštićeno područje ornitoloških vrijednosti. Na upit aktualnoj upravi Agrokora/Belja o njihovu sadašnjem odnosu prema Ribnjacima Podunavlje i eventualnom ulaganju u njihovu obnovu, odgovorili su da “Agrokor nema s tim ništa jer Belje ne koristi koncesiju za Ribnjake još od 2004. godine”. Iako ne postoji nikakav pisani trag kojim se odlučuje o isušivanju, Ribnjak je očito prešao u drukčije ekološko stanje u trenutku kad ga je Agrokor/ Belje “prepustio” na raspolaganje općini Bilje, odnosno državi. Po Zemljišnim knjigama, Ribnjak je u vlasništvu države, dio Parka prirode, u nadležnosti uprave Parka i općine Bilje. Aktualna ravnateljica Parka prirode Biserka Vištica opovrgava ingerenciju, prebacujući je na općinu Bilje. Ružica Bilkić, HDZ-ova načelnica općine Bilje, nije htjela ni razgovarati o Ribnjacima. Po riječima njezina zamjenika iz Demokratskog saveza Mađara, ona bi najradije rasprodala čestice Ribnjaka kao zemljište, po mogućnosti građevinsko, ali zasad joj to zakon ne dopušta.

APSURDNOST VLASNIŠTVA nad Ribnjakom završava u Prostornom planu Parka prirode Kopački rit, koji je 2006. usvojilo Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Na 51. stranici piše da Ribnjak “pripada PIK-u Belje - poljoprivreda Mirkovac”. Na kraju se očitovalo i Ministarstvo kulture, ističući da je Ribnjak sastavni dio Parka prirode i da Javna ustanova Park prirode Kopački rit vodi brigu o njima. Čini se da je Ribnjak Podunavlje ničiji.

HRVATSKA JE PREMA međunarodnim konvencijama obavezna štititi ugrožene i rijetke ptice močvarice i njihova staništa. Zato krivicu za ekocid na Ribnjacima Podunavlje najviše snosi hrvatski državni aparat, a ostatak krivnje jednako dijele Agrokor/ Belje, Javna ustanova za upravljanje Parkom prirode Kopački rit, Osječko-baranjska županija, općina Bilje, ali i lokalna ekološka udruga koja provodeći europske projekte održivog razvoja i izgradnje lokalnih kapaciteta za provedbu Nature 2000 nije nikada po svojoj savjesti reagirala na ovu ekološku katastrofu unutar zaštićenog područja Parka prirode Kopački rit. U upravi Parka prirode Kopački rit žale što je ornitološko bogatstvo otišlo u nepovrat, ali ne podržavaju stav o namjernom devastiranju, odnosno isušivanju Ribnjaka. Damir Opačak, stručni suradnik u upravi, smatra da su sve bile “okolnosti, gospodarska situacija i nemar pravnih osoba”. Ravnateljica Vištica opravdava nastalo stanje svojim pokušajima da kontaktira s Agrokorom/ Beljem, Ministarstvom kulture i Osječko- baranjskom županijom, ali nije naišla na razumijevanje i podršku. Zahvaljujući snažnom utjecaju naoružanih šumara i umirovljenih ratnika, u Baranji i okolici Osijeka stvorena je čitava paravojska naoružanih lovačkih družina. Lovstvo je proglašeno najjačim adutom kontinentalnog slavonsko-baranjskog turizma. Županija godišnje izdvaja oko 2 milijuna kuna za razvoj lovstva. Tako je 2008. osnovala zajednička lovišta, dobivši od Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva rješenje i odobrenje za aktivaciju lovišta na području bivšeg Ribnjaka. Ako se pogledaju lovni cjenici, profitabilnija su lovišta nego uzgoj ribe i čuvanje ptica močvarica.

Uništena crpka za brodoveOD LOVNE SEZONE 2008. bivši ornitološki raj Ribnjaka označen je tablama Lovište XIV/184-Kopačevo i Lovište XIV/185-Vardarac. Oba lovačka društva imaju županijsku koncesiju na 10 godina za godišnji iznos zakupa od 8500 kn. U selu Kopačevu lovačko društvo sazidalo je poveći lovački dom, naravno, bez građevinske dozvole. U poglavarstvu Osječko-baranjske županije potvrdili su da je to lovačko društvo dobilo suglasnost od Ministarstva kulture za lov na zaštićenom području Kopačkog rita jer su zadovoljili uvjete zaštite prirode! Uvjeti zaštite prirode za lovišta su - tajna. Državni tajnik Zoran Šikić opovrgnuo je navode Osječko-baranjske županije, ali podsjeća da neki propisi dopuštaju postojanje „mrtvog“ lovišta. Tako su lovci iskoristili rupe u propisima o zaštiti prirode i električnog pastira oko bivšeg Ribnjaka organizirajući „gater“ za divljač, koju u vrijeme lova potjeraju prema Tikveškim lovištima. U međuvremenu Ribnjaci Podunavlje, pretvoreni u “zajednička županijska lovišta”, kao sastavni dio Parka prirode Kopački rit, automatizmom su uvršteni u Regionalni park Mura-Drava, program Natura i Naionalnu ekološku mrežu. Je li to još uvijek ornitološki vrijedno barsko područje ili više uopće ne postoji - to ni hrvatske ni europske instistucije još nisu provjerile. Hrvatske vode manji su korisnici dijela Parka prirode Kopački rit (oko 7 posto). Pripremili su realizaciju globalnog IPA EU projekta revitalizacije vodenih površina Drave i Dunava, u kojem je i obnova Ribnjaka Podunavlje. Obnova podrazumijeva rekonstrukcije obrambenih poplavnih nasipa i dovlačenje vode na petnaestak hektara Ribnjaka. U tom bi bazenu izradili “Disneyland-waterland“ s plutaljućim otočjem od trske i blata, ponekom vrbom i trstikom za možebitne kormorane koji se ne bi uplašili tih instalacija, za koje Hrvatske vode imaju spremnih više od 10 milijuna kuna! Pokusnu sječu i čišćenje nekoliko stotina prostornih metara Hrvatske vode radile su u kolovozu 2011. godine.

NO IZA KULISA “OBNOVE” Ribnjaka Podunavlje krije se izvlačenje zemlje i pijeska, materijala koji Hrvatske vode trebaju za održavanje i krpanje poplavno-obrambenih nasipa. Materijal je besplatan ako se iskopa iz Ribnjaka na planiranoj dubini od 1,60 cm. Kako je novim usklađenim EU propisima zabranjena eksploatacija pijeska iz Dunava i Drave, građevinske tvrtke su „na sto muka“. Gradnja Koridora 5C i njegove infrastrukture iziskuje ogromne količine materijala. Zato su tu Hrvatske vode, koje smiju kopati i trgovati iskopanom zemljom i pijeskom. Iskrene odluke o ponovnoj uspostavi ekosustava Ribnjaka Podunavlje kao ornitološki vrijednog područja jednostavno nema. Ribnjak je zauvijek mrtav. Za obnovu takvog ekosustava treba proći najmanje 5 godina, ali uz redovni dotok vode, stručni monitoring i poštivanje strogih ornitoloških propisa. Staništa ptica močvarica pretvorena su u gatere i lovišta. Prolazeći kroz Kopački rit ptice se više nemaju gdje odmoriti i nahraniti. Očito je da se radi o još jednom primjeru nemara države za svoje prirodno bogatstvo i licemjerja pred Europskom unijom.