Objavljeno u Nacionalu br. 829, 2011-10-04

Autor: Joschka Fisher

politički reflektor

Otomanski imperij uzvraća udarac

Turska je napustila ambicije da uđe u EU i na putu je da postane bliskoistočna sila, što je uvod u ozbiljan sukob s Iranom, a to će duboko utjecati i na Izrael

Joschka FischerJoschka FischerBez obzira na to hoće li demokratizacija Bliskog istoka uspjeti ili će se i dalje ondje zadržati autoritarne vlade, jedna temeljna promjena već je jasna: nitko više neće moći vladati a da ne uzme u obzir domaće javno mnijenje. Ta promjena će pomaknuti vanjskopolitičke parametre bliskoistočnog sukoba (sukoba Izraelaca i Palestinaca i sukoba Izraelaca i Arapa u širem smislu). Unatoč ratovima u Libanonu i Gazi i intifadama na okupiranoj Zapadnoj obali, ti parametri pokazali su se iznenađujuće stabilnima desetljećima, na temelju mirovnih sporazuma s Egiptom i Jordanom i sporazuma o miru potpisanog u Oslu s Palestincima. Sve će se to promijeniti. I dok je tektonska promjena na tom području inicirana Arapskim proljećem, njeni igrači nisu ograničeni na arapski svijet ili granice bliskoistočnog sukoba. SAD, Europa, Turska i, u određenom smislu, Iran imaju svoju ulogu - neki izravnije od ostalih. Počnimo sa SAD-om. Nakon govora Baracka Obame u Kairu prije dvije godine mnogo se očekivalo, ali malo se toga ili ništa nije ostvarilo.


Umjesto toga, SAD je omogućio stvaranje političkog vakuuma u nedostatku bilo kakvog pomaka izraelske vlade. Taj je vakuum sada popunjen arapskim proljećem. Europa je u međuvremenu zabavljena vlastitom krizom. Ali posljednjih godina Europljani su, predvođeni njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, de facto Turskoj zalupili vrata EU-a pred nosom. Rezultat je toga da je Turska prigrlila “novootomansku” vanjsku politiku u kojoj arapski svijet - čak više od Kavkaza, srednje Azije i Balkana - ima središnju ulogu. Naravno, zbog svojih političkih, sigurnosnih i ekonomskih interesa Turska nema izbora nego obratiti pozornost na svoje južno susjedstvo i mora pokušati spriječiti da se tamo dogodi kaos. Turska bi se suočila s istim rizicima i da je uključena u europski kontekst, ali njeni prioriteti bili bi tada potpuno drukčiji. Zbog kratkovidnosti Europe Turska je zapravo napustila svoje ambicije da postane članica EU i odlučila se za novootomanski projekt, da postane bliskoistočna sila - za političku promjenu koja reflektira i interese i ideologiju. S jedne strane, Turska dominaciju promatra kao stepenicu prema većoj globalnoj ulozi, a s druge, promatra sebe kao model za uspješnu modernizaciju Bliskog istoka na islamsko-demokratskoj osnovi. Ponuda za regionalnu nadmoć prije ili poslije dovest će Tursku u ozbiljan sukob s Iranom. Ako Turska prevlada, Iran i radikali na tom području naći će se na gubitničkoj strani povijesti - i oni to znaju.

Dok vlada turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoğana pokušava održavati dobre odnose s Iranom, njezine ambicije da postane vodeća sunitska sila znače da će se Turska morati prije ili poslije boriti s iranskim utjecajem u Iraku, kao i u Siriji i Palestini. A to znači sukob. Drastično pogoršanje u turskim odnosima s Izraelom ima veze s iransko-turskim rivalstvom. To rivalstvo ima pozitivnu stranu s izraelskog gledišta - slabljenje Irana i ostalih radikala na tom području. No Turskoj, s aspiracijama za vodstvo u regiji, interesi Palestinaca važniji su nego njeni odnosi s Izraelom. To je postalo još istinitije u svjetlu revolucionarnih promjena u arapskom svijetu i u korijenu je Erdoğanove vanjskopolitičke orijentacije. Rezultat je toga da je Izrael u vrlo teškoj situaciji. Bez vlastite strateške reorijentacije - ostati pasivan riskantan je pokušaj u svjetskom poretku što se ubrzano mijenja - Izrael će se nastaviti međunarodno delegitimirati i izolirati. Živ odgovor Izraelaca na dramatične promjene na Bliskom istoku - i na njihove već predvidljive posljedice - može postati samo ozbiljna ponuda za pregovore palestinskoj vladi Mahmouda Abbasa, s ciljem potpisivanja mirovnog sporazuma. Trenutačna pasivnost Izraela - sa svim dugoročnim negativnim posljedicama za tu zemlju - trajat će sve dok premijer Benjamin Netanyahu bude smatrao da je preživljavanje njegove koalicije važnije od konačne mirovne inicijative. U isto vrijeme pritisak arapskih revolucija pretvara Palestince u dinamičan politički faktor. Naprimjer, u svjetlu pada sirijskog predsjednika Bashara al-Assada što je na pomolu, pritiska egipatske revolucije i nove uloge islama na tom području, Hamasov savez s Iranom postaje sve problematičniji.

Tek će se vidjeti hoće li na kraju “turski smjer” prevladati nad radikalima u Gazi ili neće. U svakom slučaju, Hamas se suočava s vlastitim riskantnim odlukama - zbog toga bi još više njegov glavni rival, Abbasova palestinska vlast, trebao uspjeti u svojoj trenutačnoj kampanji u UN-u. Obama je obećao Palestincima državu u godinu dana i Abbas se sad uhvatio tog obećanja. Ali ključno je ono što će se dalje događati. Hoće li Abbas moći držati Palestince na diplomatskom putu ili će se situacija ponovo pretvoriti u nasilje i novu katastrofu? I kako će palestinski put prema miru izgledati nakon UN-ove odluke da Palestini prizna neku vrstu državnosti? Na putu promjena na Bliskom istoku možda nećemo morati dugo čekati na odgovore - ili više pitanja.

Vezane vijesti

Kancelarka koja se igrala vatrom

Kancelarka koja se igrala vatrom

Bivši njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer analizira politiku njemačke kancelarke Angele Merkel i mogući utjecaj europske krize na… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika