Čelnik ljevice na događaje reagira suzdržano ili čak nikakoHrvati, na čelu sa svojim novinarima, kolumnistima, televizijskim voditeljima ne znaju što bi počeli sa Zoranom Milanovićem. Dugogodišnji ovisnici o populizmu - Franjo, Franjo, Ivo, Ivo - od tog čovjeka ne dobivaju ništa «medijski atraktivno », a biračko tijelo ništa što bi ga «dublje» motiviralo - čitaj: nabrusilo. Milanović ne loži emocije pa nema onog «ljudskog» potiska da se pohrli na biračka mjesta i pokaže Hadezeu opće razočaranje, da se za takvu ljubav zaista više nema novaca, da je prekardašio.

JER, TO BI BILO DOBRODOŠLO. Vježbu smo već jednom gledali s Ivicom Račanom 2000. godine. Jedva koju minutu nakon smrti Franje Tuđmana već je Hrvatska pohrlila na lijevi centar. Tako trijumfalno da su to mnogi procijenili kao povijesni obrat: Odjednom je narodu bio mio Vlado Gotovac (nitko nije trepnuo kad je par godina ranije kao kandidirat za predsjednika dobio bokserom u po glavi), a mili su odjednom bili ne samo istarski demokrati Damir Kajin i Ivan Jakovčić, već i grozni kapitalist Radomir Čačić. A nadasve Ivica Račan! Naš Ivica! Kojem je Hrvatska oprostila «komunizam», molim lijepo. No koliko jeto trajalo vidjelo se vrlo brzo. Bilo je dovoljno da se pojavi Ivo Sanader, i eto ti razočarane Hrvatske - u Račana.

Prvom, doslovno prvom prilikom, skinulo ga i vratilo se u toplo krilo Hadezea. Pod lijepom parolom dolje Hercegovci. Račan je međutim pružao stanoviti fond emocija: i najblesaviji domoljub se sjećao s televizije da je on bio taj koji je otišao iz Beograda, a srednjem biračkom sloju dopao se jer ništa nije «jamio», kao zločesti Hercegovci. 2011. u Zorana Milanovića ne da se projicirati ništa. Ne hrani mržnju na Hadeze što nije isposlovao još više međunaronih kredita, pa ih sada otplaćuje svaka obitelj ponaosob, ne majmunira pred javnošću, kao Vladimir Šeks u svojoj opakoj telenoveli gdje dnevno saznajemo o njegovim raspoloženjima, alkoholnim konzumom, saborskim mudrijašenjem, uvrijeđenostima i sl. Milanović čak ne povisuje ton, a kamo li da izgovori i ono što je svima na vrhu jezika. Voditelji se očajnički trude da mu izmame neku emociju, pa makar cimanjem da mu Slavko Linić zabija nož u leđa i želi ga skinuti s mjesta šefa stranke. Ni na smiješan naziv Kukuriku koalicija ne reagira, a bogme niti na stvari poput istarskog last minute deala oko rivijere Brioni, kada Ivan Jakovčić šofira presretnu Jadranku Kosor u caddyju za golf.

KAO UVIJEK KOD LJUDI koji malo govore, može se rezonirati svakojako. Da je jednostavno «takav», posebni karakter. Ili, ne trudi se jer mu pobjeda ionako pada u krilo kao zrela kruška. Ili nema što za reći, već je samo tehnokrat moći, a možda igrač na sigurno, cool player za pokeraškim stolom... itd. itd. Za sada jedini bljesak ličnosti bio je kad je izašao pred demonstrante pred svojom stranačkom centralom i upustio se s njima u glasni dijalog, na ravnoj nozi. Kad se uzme da su svi ostali koje se «posjećivalo» čučali u mraku iza spuštenih roleta, to je bilo nešto. No njegov teren izgleda da su šutljivi potezi: dovođenje Ive Josipovića na mjesto predsjednika Republike. Sve ostalo ući će u anale izbornih utrka. Umjesto da kao izazivač na izborima daje figuru žestokog suparnika, on njeguje image autsajdera, pomalo nezainteresiranog; u zemlji gdje tutnji puna kriza, on ne uzima dobačene lopte na volej - jedva da što procijedi kroz zube. Neće se prispodobiti savjetima za bolji public relations - san provincijskih «ekspertica» iz ženskih magazina i njihove braće «političkih analitičara». Jedno od vjerojatnih objašnjenja enigme Milanović je njegova godina rođenja. Jurica Pavičić je u nekoliko navrata pisao o toj zatomljenoj generaciji. I sam joj pripadajući, opisao je kako ne može preuzeti nasljeđene diskurse i podjele (partizani - ustaše, jugoslavenstvo - nacionalizam itd.), a da je cijena da su joj sva vrata zatvorena. Neprirodno je osuđena da ostane mlada, rubna, jer su vladajući kulturni, politički i privredni establishmenti točno razgraničili svoje atare i kao model nametnuli mlađima. Visoko kompetentna i s dramatičnim formativnim godinama - Jugoslavija u raspadu, rat, regresivne devedesete - ona je ostala isključena. Potrošena već u ranoj mladosti na tuđe konflikte i laži, na kraju odustaje, razgovara sama sa sobom, «šuti».

Da je Zoran Milanović prvi vidljivi predstavnik te generacije, samo je hipoteza. Ali činjenica je da ne nudi ništa na što ostarjelo hrvatsko društvo grize: ne izgara od osjećaja da je Hrvat, ali isto tako je hladan prema ljevici - pita da tko je taj Vjeran Zuppa (a taj je, bože mi prosti, ljevičarska ikona). Svoj privatni život nije ponudio za rastezanje po magazinima, bog zna kako stoji s krvnim zrncima, a nikako da se pronikne «tko stoji iza njega» ili pronađe neki kriminal, kako je došao do vile, je li maznuo već neku tvornicu ili barem limuzinu. Tu također ništa, a to su ipak preporuke za najaviše političke položaje. Glavno što se do sada postigao je što je razgolitio maltene cijelo biračko tijelo u trenutku kada se više ne može birati Hadeze - dvadesetogodišnju ljubav hrvatskog mainstreama, slatku kao tajnu, prestupničku ljubav. Milanović je narušio ono što teorija zove kulturnom intimnošću. Lišio je Hrvate mogućnost da mrze ili ljube: da se bacaju u naručaj Tuđmanu nakon što su ridali zbog Tita, da kliču pa kamenuju lijepog Ivu Sanadera, da se busaju kao Europejci, a jedva čekaju da susjedu crkne krava (svejedno kojem) i da se ipak malo razgale kad netko pusti Thompsona ili, uz čašicu, po dobrom spomene Tita. Najgore, Milanović uopće ne djeluje kao netko kome možeš ponuditi mito, ili barem namignuti.

NO VRAG JE UZEO ŠALU, izbori su pred vratima. U optimističkoj varijanti, Zoran Milanović je svojom osobom izveo birače iz pretpolitičkog u političko stanje: hajmo čitati izborne programe, sjetiti se točno što su govorili on, Stazić i Linić u Saboru, pa na glasanje. U pesimističkoj, glasanje za SDP pretvorio je u psihološki rizik odlaska na put s čovjekom koji malo kaže, pa se na malo što i obvezuje.