Ive Šimat Banov uz skulpturu IscurioU Klovićevim dvorima prošlog je tjedna otvorena izložba „Od kipa do ispovijedi, autoportret – autobiografija,“ koju je osmislio povjesničar umjetnosti i arheolog Ive Šimat Banov. “Izložba je esej o tjeskobi i ljudskoj samoći, jer je danas umjetnost posljednje pribježište individualizma, obrana od ideološko-političkog, ‘mažoretskog’ polusvijeta”, kaže Šimat Banov i dodaje da je izborom stotinu radova 34 umjetnika htio tematizirati autoportret kao oblik ispovijesti, i to u tradicionalnoj i u modernoj skulpturi, na performansu ili videu.

U POSTAVU SU ZASTUPLJENA djela kipara različitih generacija, od tradicionalnih autora poput Ivana Meštrovića, preko Vanje Radauša, Koste Angelija Radovanija i Dušana Džamonje do radova konceptualnih umjetnika Siniše Labrovića, Vlaste Žanić, Mejre Mujičić, Alema Korkuta, a neki od njih nikad nisu izlagani, dok su neki napravljeni posebno za ovu izložbu. Svatko od tih umjetnika prikazuje propadanje života i nestajanje te nostalgično sjećanje na svijet koji smo nekada poznavali. Autor koncepcije Šimat Banov komentira da je „izmiksao“ autore ne praveći razliku između stare i nove umjetnosti, jer u današnjoj još nije vidio elemente koji u prošlom vremenu već nisu postojali. Izloženo je nekoliko autoportreta u bronci Ivana Meštrovića. Prvi je napravio u Beču 1901., u dobi od 16 godina, na kojemu se može očitati mladenački entuzijazam, potom su tu portreti iz zrelije dobi, koji prate njegov put prema starosti, pa iz staračkog razdoblja, do skulpture Joba u kojem je njegov skriveni autoportret koji govori o kraju života. „Portret nije samo forma lica, nego je i odraz stanja umjetnika", kaže Šimat Banov. "Meštrovićeva skulptura Joba je poput metafore. Može se pokriti simbolom posrnulog svijeta. Njegovo je razočaranje planetarno, kao i naše danas.“

NA MEŠTROVIĆA SE MOŽE nadovezati autor suvremenog izraza Alem Korkut kiparskom instalacijom “Memento mori: Ja“. Glavu modeliranu od gline uranja u tekućinu koja pritom postupno gubi oblik i na kraju se pretvara u blato. Korkut sve to dokumentira videozapisom. Izložena su i tri rada mladog autora Ivana Fijolića - dvije drvene skulpture „Kauboja“ u dvoboju, zatim zaštitni znak izložbe skulptura “Školica”, napravljena od poliranog granita, inspirirana igrom, a istodobno predstavlja, kaže Šimat Banov, “i nadgrobni spomenik,“ te rad “12 autoportreta”, sastavljen od 12 porculanskih glava, zapravo, posuda za cvijeće, u kojima je zasađeno različito bilje. “To je konceptualna priča i govori da isti sadržaj ne stanuje u svakoj glavi“, komentira Šimat Banov.

U POSTAVU JE I skulptura Ivana Kožarića „Unutrašnjost glave – autoportret“gdje je, u otvorenoj lubanji, na mjestu gdje bi trebao biti mozak, stavio - običnu krpu. Zatim, tu je nekoliko njegovih autoportreta u gvašu ili pastelu na papiru. Unutar toga popraćeni su tekstovima ispisanima gotovo dječjim rukopisom poput – „Istraživanjem otvaramo nova i nova vrata i onda se pojavljuju druga koja treba otvoriti“. Ili „Tu negdje u najvećoj blizini nalazi se ono što tražiš“. „Kožarić to zove – Tragična linija i ima gorgonaški koncept", nadovezuje se Šimat Banov. „On je kao dijete. Ima adolescentsku crtu.“ Na izložbi je i socrealistički, samosvjesni autoportret Vanje Radauša iz 1953. isklesan u kamenu. Šimat Banov upućuje da se u portretu osjeća mladenačka arogancija, kao ikona nesalomljivog „Čovjeka od mramora“ u filmu poljskog redatelja Andrzeja Wajde. Tu je i Radauševa posmrtna maska koju je kipar sam sebi napravio još za života, što govori o njegovoj bizarnosti. Šimat Banov sjeća se da je Radauš “bio najzanimljiviji čovjek u umjetnosti, iako je često skakao s teme na temu”. Vlasta Žanić napravila je preformans postavivši usred prostorije mikrofon na stalku. „Njezinu smo instalaciju stavili i na naslovnicu kataloga izložbe,“ osvrće se Šimat Banov. „To je performans bez nje i ima konotaciju ispovjednosti, jer se kroz slušalice vrti tekst u kojem ona govori da joj je dosta njezinoga tijela i pojavljivanja. Ona je uvjerljiva umjetnica i daje sve od sebe.” Od ostalih izloženih radova ističe se pet malenih skulptura autoportreta od patinirane sadre Ljube Ivančića, zatim crtež Dušana Džamonje, kao i brončana skica njegove skulpture, koju je napravio kao svoj nadgrobni spomenik, pa svežanj zahrđalih ključeva splitskog autora Gorkog Žuvela. Pozornostprivlači i videorad Ljiljane Mihaljević, poznate po performansima koje je izvodila širom svijeta, od New Yorka do Firence, u kojem pokazuje kako na golo tijelo utiskuje pečate na kojima piše – istina, ljubav itd.

Vlasta Žanić se predstavlja performansom 'Metamorfoza'„RATKO PETRIĆ JE KAO pripadnik umjetničke grupe Biafra napravio velik dio svog opusa na temu ljudske bijede“, kaže Šimat Banov objašnjavajući djela nedavno preminulog kipara. Izložena je skulptura od inoksa, drva i aluminija “Iscurio”, te skulptura zelenog čovjeka s bradom, koji u rukama drži oko veličine lubenice. Tu je i njegov golemi lik u astrounautskom skafanderu pod nazivom “To sam ja!” - uz parafraza astronauta Armstronga - “Ovo je malen korak za čovječanstvo a velik za mene”. Dok Marina Bauer svojom instalacijom „emocionalne arheologije“, iskopavanjem artefakata propituje svoja sjećanja u pijesku, Edita Šubert je zastupljena velikom serijom epruveta, na što profesor Šimat Banov komentira: „Epruveta je signum njezine preokupacije i ona postaje dio njezina autobiografskog repertoara. Zbog toga je mnogo vremena znala provoditi na odjelu za anatomiju Medicinskog fakulteta.“

SONJA VUK KROZ dokumentarne filmove o Titu i Jovanki prisjeća se razdoblja kada je bila pionir, dok Mejra Mujičić u velikoj videoinstalaciji propituje svoje djetinjstvo i obiteljsko naslijeđe. Uvijek su bili intrigantni radovi sinjskog suvremenog umjetnika Siniše Labrovića, koji je nedavno izazvao na dvoboj ministra kulture Božu Biškupića, a zatim previjao rane spomenicima NOB-a koji su letjeli u zrak. Ovoga puta, osim slika u počast Kazimira Maljeviča sa suprematističkim znakovima poput kruga, trokuta i kvadrata, na izložbi su i Labrovićevi videoradovi. U svom performansu „Nitko i ništa“ postupno premazuje zrcalo u kojemu se odražava njegova gola figura koja tako i nestaje. Ive Šimat Banov komentira da je Labrovićev identitet u poništavanju vlastitoga identiteta. Drugim videozapisom dokumentira operaciju rezanja kože svoga lica u gro planu s krvlju. Splićanin Petar Grimani u odnosu na prirodu slavi apoteozu jednostavnosti. U svom filmu prikazuje sebe kako je „infišao“ u potrazi za bizonom, zapravo za nečim prvotnim, iskonskim, dok se u posljednjim kadrovima susreće a „Kerumima“ i komercijalnim, „fliperiziranim“ svijetom. Posljednja soba u kuli Klovićevih dvora posvećena je skulpturi stiliziranog mršavog čovjeka izlivenog u bronci pod nazivom „Talac“ kipara Valerija Michielija.