Velečasni SudacDok sam bio mlađi, u onom ludom dobu seksualnih traženja i otkrivanja, pratio me prilikom odnosa s javnim ženama jedan specifičan strah: bojao sam se da se na čelu neke od njih ne pojavi krvavi otisak trnove krune. Ili kakva druga stigma. Taj moj davni mladenački strah pretočio se relativno nedavno u san o prostitutki čija slika ostaje na maramici kojom joj brišem lice. O tome sam napisao i priču i to je jedina moja priča koja u glavnim crtama ponavlja neki san. Freud bi o tome, vjerujem, mogao svašta reći. Međutim, kad sada, s dvadesetogodišnje distance, mislim o tom strahu, posve sam uvjeren da se jedna od njegovih dimenzija krije u mom ondašnjem uvjerenju da su stigme uistinu nekakav mističan božji signal. Otada se mnogo toga promijenilo. Ponajprije, nemam više ozbiljna posla s javnim ženama, a i u stigme kao neku božju manifestaciju sve manje vjerujem. Čini mi se, međutim, da sam u manjini.

U poplavi medijskih reakcija na pastoralno i političko djelovanje stigmatiziranog svećenika, velečasnog Suca, prevladava mišljenje da u porijeklo njegovih rana ne bi valjalo sumnjati i da se tu, očito, radi o paranormalnim pojavama. Paranormalno je, očito u modi, a popularnost serija kao što su “PSI-faktor” i “Dosje X” svjedoči o visokom javnom interesu za te pojave i ne samo u našim skučenim mistifikacijsko-nacionalnim prilikama, nego i u velikom svijetu. Upravo takve serije i niz popularnih knjiga i emisija proizvele su u javnosti prešutni konsenzus o tome da u paranormalno valja vjerovati jer se uistinu događa i jer nas oslobađa prilično opterećujućeg uvjeta realnosti na koju smo osuđeni. Jer, mi smo, naime, osuđeni na svoju normalnu, svakodnevnu, uobičajenu realnost kao na oblik zemaljskoga pakla, a povremene izlete u paranormalno nerijetko shvaćamo kao neku vrstu oslobođenja, možda čak idile. Paranormalno je za suvremenog čovjeka kojeg muči posao, prometna gužva, financijski problemi, kardiovaskularne bolesti, poskupljenje struje, Bobetko i još niz uvjetovanih realija, neka vrsta Arkadije. A serije o paranormalnom u našoj su popularnoj kulturi zauzele ono mjesto koje je u renesansi imala pastorala: predstavljaju prozor u drukčiji svijet. Pa, iako su na prvi pogled mnoge od tih serija bliže onom demonskom nego idilično-pastoralnom, namjera im je da nas povedu u idealan svijet s onu stranu znanstveno spoznatljive realnosti. U svakom slučaju to je povratak mističnim energijama u čovjeku koje današnja vjera u znanost tako efikasno osporava.

Sveopće medijsko oblikovanje naše kulture pretočilo je popularni znanstveno-fantastični žanr u stvarnost. To je podloga na kojoj se danas vjeruje u paranormalno kao da je normalno. U okviru takvih serija postoje, naravno, i oni koji ne vjeruju, svojevrsni nevjerni Tome čija je uloga u tome da nam kao gledateljima pokažu kakve su budale oni koji ne vide Istinu. A istina je da iracionalno probija na sve strane. Ne vjerovati u paranormalno je pri takvom stanju stvari postalo nepopularno i staromodno.

Moram priznati da sam u tom pogledu vrlo staromodan. Naime, s vremena na vrijeme stigme se pojavljuju u velikom stilu i onda se oko njih uzdigne prilična bura kao da je nastupila, u najmanju ruku Apokalipsa. Pri tome se ne misli da bi takve ozljede bilo relativno jednostavno kemijski proizvesti. Naravno, postoje u toj stvari i svakovrsna medicinska vještačenja. Ali vjerovati u medicinska vještačenja, zapravo znači vjerovati u apsolutni autoritet medicine. Mi opet ne vjerujemo stigmatiziranome, nego medicini koja kaže da nešto ne može objasniti. Temelji naše vjere su u manjkavosti medicinskih tumačenja. Za stigmatiziranje koristila su se u prošlosti sredstva koja brzo razaraju tkivo, tako da se krvarenja događaju naglo, ponekad naočigled pastve, i bez vidljivih vanjskih uzroka. Zapravo je zapanjujuće kako je lagano izvesti takvu prijevaru, čak i s medicinskim vještačenjima. Uzmimo, primjerice, spermu. Neki sastojci u sjemenoj tekućini mogu izazvati alergijske reakcije, pa i krvarenja. Isto je sa smokvinim mlijekom.

Ipak, većina onih koji danas istražuju ove pojave tumače stigme specifičnim psihosogenim reakcijama pri čemu se na tkivu i koži javljaju rane koje nisu izazvane nekim vidljivim i razumljivim oštećenjima. Temelj suvremenih gurua i proroka je vjerovanje, a upravo je vjera u paranormalno danas deficitarna roba. I zato ju se permanentno proizvodi. Međutim, u trenutku kad je ta vjera medijski proizvedena, kao što je slučaj s velečasnim Sucem, javljaju se određeni problemi i dvojbe. Crkva mora reagirati. Pri tome je zapravo svejedno radi li se o kemijskoj supstanci ili psihosomatici. I jedno i drugo je u ovome kontekstu, naime, prijevara. Ne vjerujem u stigme kao što ne vjerujem ni u međugorska viđenja. Takva su čuda uvijek dvojbena i Crkva se od njih ograđuje, ali ih ne odbacuje jer joj trebaju za mobiliziranje prilično brojnog segmenta vjernika. U tom smislu vrh Crkve ponaša se kompromisno jer se ne želi jasno ograditi od ovakvih postupaka. Uvjeren sam, naime, da se istinski signali božjeg postojanja vide u okviru fizike, kemije, biologije, biokemije, astronomije, pa i matematike. Da znanost proučava skup mehanizama kojima, eventualno, Bog upravlja svijetom, a sve se događa u domeni mogućeg i objašnjivog. Znanost i vjera sukladni su politici i bave se mogućim. Ovakva upotreba paranormalnog jednostavno je opasan kič, kao i fosforescentno plastično raspelo.

Moralna dvojba kojom bi se u ovom trenutku trebala pozabaviti Crkva u Hrvata ista je ona kojom se bave i junaci Marinkovićeve drame “Glorija”: je li cirkuskim točkama opravdano privlačiti vjernike u crkvu da bi im se posredovale neke više i složenije istine? U slučaju velečasnog Suca postoji i dodatni problem. Spomenuti s propovjedaonice šalje i prozirne političke poruke, a na misama mu sjedi čitava galerija desnih političkih likova od Mintas-Hodak do Pašalića. Ne treba pri tome zaboraviti da su i neke navodne ekstremne mogućnosti stigmatika i svetaca, kao što je, bilokacija (istodobno pojavljivanje na dvama mjestima) i levitacija (lebđenje), istodobno prirođene i Demonima.