Jarčetina i kozetina na lešoMa koliko se tome opirao, i ovo sam poglavlje morao vezati uz Aleksandra Makedonskog. Prethodno se govorilo o njegovoj smrti, riži i osvajanju Indije, a ovo će više pričati o njegovu rođenju, navodnom podrijetlu, Dionizu, kozetini, jarčetini, žrtvovanju i vinu. Ako je, naime, riža povezala Aleksandra i Indiju, tada jela od mladog jarca i koze vežu podjednakim vezama Dioniza i Aleksandra, pa time posredno Indiju i zapadni, grčki svijet. Pogotovo u ranu jesen kad se polako privodi kraju trganje grožđa i počinje tiještenje. Doba u kojem su se odvijale najvažnije seoske svečanosti u čast Dioniza prepune starih rituala koje je navodno sam bog, zajedno s vinovom lozom, donio sa svog pobjedonosnog puta u Indiji i koji su se stoga njegovali prilikom štovanja u gotovo svim krajevima koje će kasnije osvojiti Aleksandar.

Krepka juha od jarčetine ili kozetine Meso od jednogodišnjeg jarca ili koze kuhajte zajedno s komadima domaće kokoši kako bi se pomiješali okusi te nakon pola sata dodajte povrće, kapulu, luk, mrkvu, tikvice, mahune, selen i petrusimul uz list lovora i stručak bosiljka, kako bi aromatizirali miris juhe. Skinite s vatre kad meso postane meko, posolite, popaprite i služite kao gustu juhu. Pašticada od kozje jetre Kozja jetra marinirajte preko noći u mlijeku, kadulji i majčinoj dušici pa ih isprana pirjajte na već utušenom sjeckanom povrću: kapuli, korijenu selena, mrkvi, luku i petrusimulu uz dobar komad na kockice narezane mesnate pancete ili pršuta. Dodajte potom nekoliko klinčića, malo muškatnog oraščića, dobru čađu mljevenih pomidora i nastavite pirjati podlijevajući crnim vinom, prošekom i s malo kvasine. Kad jetra upiju sve sastojke, izvadite ih, a šug protisnite u gust umak, u kojemu skuhajte nekoliko suhih šljiva. Vratite tada jetra, sve posolite i popaprite, a pašticadu služite s tjesteninom ili purom. Jarčetina i kozetina na lešo Skuhano meso iz juhe pospite krupnom soli i podlijte s malo juhe i maslinova ulja. Služite s umakom od masla, vrhnja, brašna i vlasca. Silan je i raširen bio Dionizov kult, a Grci, pogotovo žene, razuzdano su mu se podavali, pjevajući o dionizijama poslije uspješne berbe svoje zborne ditirambe, izvodeći igrokaze prije tiještenja vina i žrtvovanja svetih jaraca i koza. Poslije svetog čina bakanti omamljeni vinom te kuhanom i pečenom jarčetinom i kozetinom podavali su se orgijastičkom bludničenju koje je po razuzdanosti bakantica bilo osobito rašireno u Epiru, domovini Aleksandrove majke, ali i u samoj Makedoniji. Aristotel, Aleksandrov učitelj, u ditirambu kojeg su pjevači i pjevačice u takvom zanosu izvodile, pokrivene tek okrvavljenim kožama žrtvovanih životinja, vidi podrijetlo tragedije, čije ime od tragos – jarac i znači jarčeva pjesma. U strašnom pak pijanstvu sudionika makedonskih dionizija uzrok, a njega će prihvatiti i mnogi drugi kroničari i biografi, velike sklonosti Filipa II. i njegova sina Aleksandra, vinu i pijankama.

Pa ipak, ako je vjerovati legendama, veze između Dioniza i mladoga kraljevića bile su mnogo dublje i čvršće. Naime, Filipova žena i Aleksandrova majka, Olimpijada, po antičkim je biografijama bila veliki pobornik Dionizova kulta, a kako piše Plutarh u svojim “Usporednim životopisima”, “Olimpijada je više od ostalih bila zanesena božanskom posjednutošću i izražavajući božansko nadahnuće na odveć barbarski način uzimala je u svoje svečane bakantske ophode velike pitome zmije, koje su često izazivale zaprepaštenje kod muškaraca, izranjajući iz bršljana i mističkih svetih košara (na glavama bakantica op. a.), ovijajući se oko štapova i vijenaca žena”.

Jednu takvu zmiju, velikog pitona, vidjeli su kako ispružen spava uz kraljicu. Ona je u početku poricala, a kasnije kad ju je Filip II. počeo izbjegavati bojeći se njezine orgijastičke prirode, stala je tvrditi da Aleksandra nije začeo osvajač Grčke nego sam Dioniz u liku velikog pitona, onoga koji je one važne noći pohodio kraljicu. Bilo kako bilo, Aleksandar se rodio 20. srpnja 356. pr. Kr. i svoje će rođenje, nakon Filipova ubojstva, često kasnije prikazivati, pothranjivan navodnim dokazima i nagovorima svoje majke, kao božanski čin. Do kraja života, tim žešće što mu je kraj bio bliži, a gozbe i pijanke postale učestalije, držao je ovinjene govore, ističući da ga moraju štovati kao božanstvo. Nema tragova da je Aleksandar sudjelovao u nekoj od razuzdanih makedonskih dionizija, jer je od mladosti već bio zauzet svojim velikim pothvatima i pohodima, ali svi njegovi biografi, pogotovo Pseudo-Kalisten u “Romanu o Aleksandru”, ističu sličnost Aleksandrova i Dionizova života te kraljevu potrebu da često prinosi žrtve svom navodnom ocu. Poslije takvih žrtvovanja, uglavnom nakon neke pobjede ili važnog događaja, na raskošnijim stolovima, sve više nalik onima istočnjačkih despota i vladara, jela su se i jela od mlade jarčetine i jednogodišnje kozetine, među drugim ritualnim svečarskim pjatacama.

Najveća takva svetkovina odigrala se na povratku iz Indije, poznato sedmodnevno neprekidno bančenje kroz Karmaniju. Kako piše Plutarh: “Njega je sama polagano vozilo osam konja, dok se on bez prestanka danju i noću gostio sa svojim družbenicama na učvršćenom postolju… Vojnici su se čitavim putem, zahvaćajući peharima, rogovima za piće i teriklijama… napijali međusobno…, a obilje glazbe, svirala i frula, pa pjesma i udaranje u žice, te bakhičko pocikivanje žena ispunjali su svako mjesto. Nered i tumaranje amo-tamo tog putovanja pratile su i zabave bakhičke razuzdanosti, kao da je sam bog nazočan i prati orgijanje.”

Aleksandar nije umro kao Dionizov sin, ali su njegovi najvjerniji vojnici, prekaljeni ali praznovjerni makedonski veterani, svoga kralja ipak smatrali božanstvom kojemu se nije mogao suprotstaviti nijedan smrtan čovjek. Kad sva ta pomiješana značenja i vjerovanja postanu legende novog, helenističkog razdoblja, koje Aleksandru duguje svoj nastanak, jarčetina i kozetina počet će polako nestajati sa sve profinjenijih stolova i ostati tek na svečanim seoskim trpezama za vrijeme jesenjih dionizija. U toj arhaičnoj ruralnoj atmosferi, koja je bogu više godila nego luksuzni blagovaonici grčkih, aleksandrijskih, sicilskih i latinskih bunkulovića, još je tijelo znalo podleći zanosu i okusu, praćeno uvijek vjernom pratnjom satira i nimfi, u čast svog silnog princa ali prevrtljivog boga, koji ga nikada nije priznao kao svog izravnog potomka.

Pa ipak, još dugo će ih slaviti zajedno, u cijelom grčkom i helenističkom svijetu, a potom kroz njegovo gastronomsko naslijede od Francuske, Korzike, Italije, Dalmacije, Grčke i Male Azije, gdje jela od mlade jarčetine i kozetine, u drugim krajevima izbjegavana zbog snažna mirisa i čvrsta mesa, čine osnovu krepkih pastirskih lešada, prethodno mariniranih pirjanaca i tingula, uz predjela od kozjeg sira ili jetre i žrtvenih iznutrica, koja je, po nikad zabilježenoj predaji, progutao onaj veliki piton, Olimpijadin ljubavnik, u razuzdanom bakhičkom zagrljaju.