Nepoznato ime Lightning Head, nejasan naslov “Studio Don” i mutna fotografija nekog tipa koji izgleda kao mlađi brat Elvisa Costella, lako mogu ostati neprimijećeni na uvijek pretrpanim policama s novom dance glazbom. No ako prođete pokraj njega, definitivno propuštate jedan od najzanimljivijih dance albuma iz ove godine. Početne koordinate nalaze se već na omotu. Investitor je utjecajni label Sonar Kollektiv, iza kojeg stoje berlinski “downtempo” i “future jazz” prvaci Jazzanova. Producent, autor i izvođač je Glyn Bigga Bush, bivši član kultnog trip-hop i dub-house banda Rockers Hi Fi. Njihov prvi album “Rockers To Rockers” iz 1993. po kvaliteti je bio sasvim blizu remek-djelima Massive Attacka i Bomb The Bass, ali Rockersi nisu imali sreće u dealovima s britanskim izdavačima. Pravu priliku dobili su tek četiri godine poslije, i to zahvaljujući njemačkoj podružnici “Warnera”. Preko albuma “Mish Mash” i “Overproof”, trio iz Birminghama odigrao je prilično važnu ulogu na njemačkoj klupskoj sceni, a možda bi napokon dočekao i ovacije na domaćem terenu da se DJ Richard Whittingham i multiinstrumentalist Bigga Bush nisu posvetili novim projektima.

Sa sugrađanima iz Groove Corporation, Richard je pokrenuo Overproof Soundsystem i vratio se u velikom stilu, electro-dub hitom “Whatch What You Put Inna Rizla”. Za to vrijeme Bigga Bush je potpisao nekoliko zapaženih klupskih remikseva, ali gotovo nigdje nije dao naslutiti da će ovako bljesnuti s Lightning Head. Inspiraciju za album “Studio Don” tražio je najviše na singlovima i albumima koji su prije trideset i više godina izlazili iz jamajkanske produkcije “Studio One”. Oslanjajući se na reggae ritmove i studijsku dub tehniku, on je već u prvoj etapi pokrio znatno širi prostor od površine samo jednog karipskog otoka. Kroz njegovu “Jamaicanu” neprestano se provlače utjecaji soula, funka, housea, brazilske batucade i kubanske salse, dok aktualni singl “Message To The Tribes” izdaleka podsjeća na najbolje dane Fatboy Slima. Povezuje ih i obrada francuskog synth-rock klasika “E.V.A”, ali upravo se na ovom primjeru može uočiti najvažnija distinkcija između Fatboy Slima, koji je bio zadovoljan jednostavnim i efektnim “big beat” remiksom, i Bigge Busha, koji se odlučio za temeljitu rekonstrukciju Jeana Jacquesa Perreyea u ska-reggae stilu.

Druga obrada na albumu “Studio Don” zamalo je neprepoznatljiva jer calypso-jazz fuzija “Steelsaytion” čak ni naslovom ne odaje original Davida Shirea sa soundtracka “Saturday Night Fever”. Ipak, ovakvi su eksperimenti uglavnom potisnuti u drugu polovicu albuma, dok je za otvaranje Bush izabrao briljantan autorski rad “El Head Sound”, koji u šest minuta sažima deset godina iskustva stečenog s Rockers Hi Fi. U ovoj pjesmi oglasio se i njihov stari MC Farda P., a poslije su se za mikrofonom izmjenjivali austrijski “singjay” Colliston White u “Me And Me Princess” i “Funky Bird”, soul diva Monterrija iz Atlante u “Step On Out” i “Message To The Tribes” i njemačka reggae-pop zvijezda Patrice u “Bassdrum & Snare”. To je zapravo kompletan popis vanjskih suradnika angažiranih u ovom projektu jer je Bush samostalno odradio sve instrumentalne dionice, na bubnjevima, gitarama, basu, Hammond orguljama i analognim synthovima. Ciljajući na klupski dancefloor ubacio je i nekoliko standardnih house beatova, ali prije i poslije toga album “Studio Don” pruža obilje dokaza za tvrdnju da se do vrhunske plesne glazbe može doći bez arsenala samplera i sekvencera. Doduše, trebat će pričekati barem nekoliko mjeseci da bi se razjasnilo je li prvijenac Lightning Heada samo konačna potvrda raskošnog talenta njegova autora ili začetnik novog trenda u dance produkciji koji će prekinuti dominaciju kompjutorskih programera i vratiti u prvi plan žive glazbenike?

Mark Knopfler – ‘The Ragpicker’s Dream’ (Mercury – Aquarius)

Povratničkim albumom “Sailing To Philadelphia” Knopfler je nadvisio barem polovicu izdanja iz starog Dire Straits kataloga, pa nije bilo nikakve dvojbe oko dobrog plasmana “The Ragpicker’s Dream” koji je ulaskom na britanski i njemački top-10 već osigurao milijunsku nakladu. Amerikanizacija izričaja, najavljena prije dvije godine višestrukim odavanjem počasti Bobu Dylanu, ovdje je uznapredovala do dosta ambicioznog istraživanja folk, blues i country tradicije, no treba istaknuti upozorenje da su najbolje pjesme otišle na prethodni album. Iznimka je uvodna “Why Aye Man” u kojoj se Knopfler na zanimljiv način odmaknuo od stereotipnog neotradicionalističkog koncepta i američke pionire zamijenio njemačkim gastarbajterima.

Onyx – ‘Bacdafucup part II’ (Koch Records)

Rapperi iz Queensa koji će u petak, 25. listopada, nastupiti kao gosti programa “Blackout Lounge” u “Aquariusu”, imaju skoro deset godina prvoligaškog staža na East Coast hip hop sceni, i to se vrlo jasno čuje na njihovu četvrtom studijskom albumu. No za razliku od nekih mnogo razvikanijih predstavnika gangsta-rap undergrounda s početka 90-ih, koji su već poslije prvog poziva iz Hollywooda zauzeli mjesta u pop establishmentu i spustili tamna stakla na svojim limuzinama, Onyx su i nakon brojnih hollywoodskih iskustava zadržali gard uličnih buntovnika.
Stare preporuke vrijede i za ovaj album, iako nove rime Sticky Fingaza i Fredro Stara u kombinaciji s modernom produkcijom vrlo brzo izlaze iz uskih okvira gangsta-rapa.

UB 40 – ‘UB 40 present The Fathers Of Reggae’ (Virgin – Dallas)

Za isti projekt pridobiti Johna Holta, Gregoryja Isaacsa, Tootsa Hibberta, Kena Bootha, Freddieja McGregora, Mighty Diamondse i Slya & Robbieja, i onda objaviti album koji će kod poklonika starog reggaea izazvati laganu mučninu, za to su valjda sposobni samo UB 40. Jedna od rijetkih svijetlih točaka je himnična pjesma “Silent Witness” s vokalom Brenta Dowea (ex Melodians), davno zaboravljenog autora hita Boney M-a “Rivers Of Babylon”. Na drugoj strani, u suradnji s UB 40 najgore je prošao Max Romeo, Marleyjev konkurent iz ranih 70-ih, koji je proteklog ljeta imao trijumfalne nastupe na nekoliko velikih europskih festivala, ali u ovoj verziji “Watchdogs” zvuči kao da će do mirovine pjevati samo na Melodijama hrvatskog Jadrana.

Zvjezdice:
Lightning Head – 5
Mark Knopfler – 3
Onyx – 3
UB 40 – 2