Dalibor Matanić kreirao je jednu od najzanimljivijih reklamnih kampanja u povijesti hrvatske kinematografije za svoj novi film ‘Fine mrtve djevojke’, nagrađen ovog ljeta na pulskom festivalu s pet Zlatnih arena te ovjenčan priznanjima kako publike tako i kritičara. Na pretpremijernim projekcijama u zagrebačkom Studentskom centru, kako izvještava Jutarnji list, bio je zamijećen znatan broj posjetitelja mlade gay populacije, koji su došli pogledati “svoj film”. Dugo su ga i čekali, jer dosad, naime, nijedno hrvatsko filmsko ostvarenje nije u središtu zbivanja imalo dvije cure koje se vole. Istodobno, ovih dana s radija odjekuju reklamni spotovi koji mame publiku na film, a glazbena su im podloga “Čavoglave” Marka Perkovića Thompsona, pjevača koji se proteklih mjeseci prometnuo u nevjerojatan fenomen: na njegovim se koncertima okupljaju klinci nabrijani na ustašku ikonografiju, čak i kad ne znaju što ona zapravo predstavlja. Ironično je što u Matanićevu filmu “Čavoglave” neprestano sa svog kazetofona pušta prolupali ratni veteran, kako bi maltretirao susjede, između ostalog i dvije glavne junakinje: ta je pjesma na izvjestan način simbol gnjavaže, ali kad je čujete u reklamnom spotu, imate dojam da se i Matanić ugurao u povorku onih – poput zasad razvlaštenih HDZ-ovih desničara – koji žele iskoristiti djelić Thompsonove estradne senzacije. Mudar je Matanić, ali mudar je i Thompson! Ne želeći pokazati u kakvu je svrhu iskorišten u “Finim mrtvim djevojkama”, spremno je podržao pulskog pobjednika i dopustio korištenje “Čavoglava” u sklopu promocije filma. Čak se trebao pojaviti i na svečanoj premijeri, ali se ispričao da mora na koncert – ni manje ni više nego u Vukovar!

Besmisleni natječaji Nakon pojave 'Finih mrtvih djevojaka' trebalo bi poništiti natječaje za financiranje domaćeg filma koji su zagušili produkciju za sljedeće dvije-tri godine te raspisati novi na koji bi se mogli prijaviti jedino mladi filmaši Matanićeva kova – svježih ideja i originalnih priča Film koji je uspio objediniti tako različite fenomene kao što su gay kultura i thompsonomanija sluti na dobitnu kombinaciju u kinima, ali su rezultati zasad skromni. Tijekom prvog vikenda prikazivanja “Fine mrtve djevojke” nisu u Zagrebu skupile ni tisuću gledatelja, što baš nije razlog za slavlje. Želi li publika uopće gledati domaći film o lezbijkama? Mislim da je problem drugdje. Nakon što nas je hrvatska kinematografija nešto više od desetljeća zasipala proizvodima koji nisu imali ni donju granicu podnošljivosti (o tome bi malo više mogao pričati bivši povjerenik za domaći film Antun Vrdoljak, koji je bio među uzvanicima na svečanoj premijeri), nema šanse da publika navali na hrvatski film kao da su u pitanju hollywoodske atrakcije “Specijalni izvještaj” ili “XXX”. Izgubljeno povjerenje treba iznova zadobivati postupno, kao prethodni Matanićev film “Blagajnica hoće ići na more”, koji je tek u trećem tjednu prikazivanja počeo prikupljati gledatelje, da bi naposljetku postao najgledaniji hrvatski film u 21. stoljeću (50 tisuća posjetitelja). Možda takva sudbina očekuje i “Fine mrtve djevojke”? Naposljetku, tisuću posjetitelja u samo tri dana i nije tako malo. Prethodni dobitnik pet Zlatnih arena, “Polagana predaja” Brune Gamulina, nije u dva tjedna prikazivanja mogao skupiti ni 400 gledatelja!

Bilo bi šteta da “Fine mrtve djevojke” podbace krivnjom drugih, jer u pitanju je film koji je po mnogo čemu drukčiji od svega na što nas je dosad navikla domaća kinematografija. Ponajprije po priči! Kad ste zadnji put vidjeli domaći film u kojem niste znali što će se dogoditi u sljedećoj sceni?! Obično ste to ili pretpostavljali ili vas uopće nije zanimalo. “Fine mrtve djevojke” započinju kadrom kucanja na vrata: policijski inspektor (Milan Štrljić reprizira ulogu iz “Blagajnice”) u pratnji fino odjevene mlade žene (nevjerojatno fotogenična Olga Pakalović) došao je ispitati slučaj navodne otmice djeteta. Mlada žena tvrdi da joj je gazdarica ruševne kuće pokraj željezničke pruge u kojoj započinju zbivanja silom odvela sinčića, no ta postarija gospođa (Inge Appelt – ključni glumački adut filma) doveze se pred inspektora u invalidskim kolicima, tvrdeći da se već tri godine nije makla odavde, a kamoli krala tuđu djecu. Nakon neuspješna suočavanja, radnja se premješta u elegantni stan mlade žene, gdje ona otkriva inspektoru kako je uopće upoznala osobu koju sada optužuje za otmicu.

Već sama ekspozicija u formi trilera koji obećava uzbudljiva zbivanja dostatna je da gledatelja prikuje za ekran. Ono što slijedi potpuno ispunjava očekivanja. Ispostavlja se da je glavna junakinja, još dok je bila studentica medicine, iznajmila stan u kući dotične gazdarice, no tada nije ni pomišljala na pravljenje djece, jer je bila u ljubavnoj vezi sa svojom prijateljicom (Nina Violić u poprilično muškobanjastom izdanju). Dvije lezbijke u zgradi u kojoj stanuju samo lumpenproleteri čista su anomalija, ali ispostavlja se da su one tu gotovo najnormalnije osobe. Gazdarica je antipatična babetina koja kritizira dobroćudnog i popustljivog muža (Ivica Vidović dobio je Zlatnu arenu za mušku epizodu u Puli) te idolizira sina (odlični Krešimir Mikić), ništariju koji radi u improviziranom špeceraju pokraj kuće. Kako se naslućuje, do stana u koji su se uselile ljubavnice došla je nakon što je stvarnu vlasnicu bacila pod vlak. Najbučniji stanar zgrade je spomenuti ratni veteran (Zdenko Sertić Krieger) koji neprestano premlaćuje ženu (Marina Kostelac), grmi na “komunjare” i “čede” te u kasne sate voli glasno slušati “Čavoglave”. U prizemlju živi prostitutka (Jadranka Đokić), spremna na sve samo ne na S/M rituale, negdje iznad nje je postariji gospodin (Mirko Boman), koji u dnevnoj sobi drži leš supruge i krije njezinu smrt možda stoga što ne može bez nje, a možda i zato da ne ostane bez pokojničine njemačke mirovine. Naposljetku, u potkrovlju je ginekolog (Boris Miholjević ovaj put puno bolje karikira feminiziranog muškarca nego u Sedlarovu “Sjećanju na Georgiju”), koji se specijalizirao za pobačaje, a među njegovim bizarnim mušterijama su djeca sa sela i mlade opatice (Matanić se podruguje klerikalizmu kao i u “Blagajnici”: tamo je čep iz boce šampanjca srušio kipić Madone s police). Njegov maloumni sin (Ivica Rakoš) neprestano je na hodniku, sanjari o prvom seksualnom iskustvu, a susjedstvom se vucaraju dva skinheadsa, najbolji prijatelji gazdaričina sina, koji iz obijesti ponekad za tračnice vežu pretučenog Roma – kako bi dokazali ideološki i nacionalni pedigre.

Iz izlaganja glavnih protagonista radnje jasna je tema filma – netrpeljivost i licemjerje ljudi koji lezbijstvo smatraju devijacijom, unatoč tome što su sami ubojice, nasilnici, nekrofili i hulje. Spretnim uključivanjem akcenata iz naše svakodnevice “Fine mrtve djevojke” metafora su i o Hrvatskoj danas, no scenarij Matanića i Mate Matišića tako je univerzalan da bi se mogao odigravati kako u francuskoj tako i u američkoj provinciji. Najveća je vrlina ovog filma što Matanić zbivanje vodi ne u smjeru drame s tezom nego u smjeru žanrovskog filma. Film je počeo kao triler, a i nastavlja se nizom zanimljivih, ponekad smiješnih, a ponekad mučnih situacija, kulminirajući u silovanju i ubojstvu. Metaforičnost i angažiranost filma pritom nisu nimalo zatomljeni, ali je cjelina iznimno gledljiva. Sve to pritom traje jedva osamdesetak minuta.

U odnosu na “Blagajnicu”, Matanić je nevjerojatno sazrio kao redatelj. U njegovu prvijencu melodramski i humorni elementi katkad su bili striktno odvojeni po scenama (prizori s Dorom Polić i njenom bolesnom djevojčicom te zafrkavanje Ivana Brkića i Nine Violić kao da je pripadalo potpuno različitim filmovima), dok se u “Finim mrtvim djevojkama” istodobno prožimaju različiti dramski ugođaji: kad Marina Kostelac u ulozi pretučene žene neprestano mora objašnjavati policajcima da su se njezina djeca “igrala s telefonom” i zato su digla “nepotrebnu” uzbunu, sadržaj scene uopće nije smiješan, ali ga je Matanić stavio u ironičan kontekst kako ne bi opteretio film. Također, njegovo kadriranje i razrada scena superiorni su u odnosu na sve što smo vidjeli u hrvatskom filmu zadnjih godina. Takav je na primjer prizor u kojem Inge Appelt otkriva da su Olga Pakalović i Nina Violić lezbijke. Sve je koncipirano paralelnom montažom dviju radnji – dok Inge Appelt uzima rezervni ključ, njih dvije se gole miliju na krevetu – no prijeteći naglasak sceni daje činjenica da u stanu Appeltice glasno odjekuje radio, mazna pjesma Gabi Novak “Pusti me da spavam”, pa kad je god Appeltičino lice u brzoj izmjeni kadrova, gledatelj se strese od tonskog udara. Razvoj događaja opravdava zašto je toj sceni pridana tolika važnost. Po finoj fluidnoj režiji i inventivnom poigravanju kontrastnim dramskih naglascima Matanić bi odlično kotirao u španjolskoj kinematografiji. Uostalom, “Fine mrtve djevojke” sižeom i nekim likovima podsjećaju na “Susjede” Alexa de la Iglesie (koji je Matanić uvrstio u prošlogodišnji strani program pulskog festivala), a stil Pedra Almodovara zasigurno poprilično imponira našem redatelju. Da ne spominjem samo Matanića, “Fine mrtve djevojke” vjerojatno ne bi izgledale i zvučale tako dobro da nije snimatelja Branka Linte (sjajna cinemascope fotografija), montažera slike Tomislava Pavlića, motažerke tona Dubravke Premar te skladatelja Jure Ferine i Pavla Miholjevića.

Rođen 1975., 27-godišnji Matanić danas se – nakon samo dva filma – čini kao najzanimljiviji hrvatski redatelj. Za sljedeću godinu najavljuje film o gluhonijemoj slikarici Slavi Raškaj ”Ženu sustiže krvavi oblak”, pa premda nema potvrde da bi ga Ministarstvo kulture moglo financirati, posve je izvjesno da će ga on uspjeti realizirati. Uostalom, “Blagajnicu”, proizvedenu u okrilju Hrvatske televizije, Ministarstvo je potpomoglo tek potporom za prebacivanje na 35mm vrpcu i izradu kopija, a “Fine mrtve djevojke” snimljene su u privatnoj produkciji ‘Alka filma. Volio bih da se potonjima njihovo rizično ulaganje isplati, jer bi to mogao biti put za još neki od suvislijih projekata domaće kinematografije. Recimo, da je u Ministarstvu zdravog razuma, tamo bi odmah poništili sve natječaje za financiranje domaćeg filma i otkazali projekte koji su zagušili produkciju za sljedeće dvije-tri godine te raspisali novi na koji bi se smjeli javljati samo filmaši Matanićeva kova – svježih ideja i originalnih priča. Jamčim da bi za dvije-tri godine već mogli govoriti o novom profilu hrvatskog filma, koji bi nešto značio i u međunarodnim razmjerima. To je, međutim, samo utopija budući da je naš filmski sustav uigran tako da filmaši poput Dalibora Matanića u njemu budu samo iznimka, ali ne i pravilo.