Ivić PašalićHrvatskoj se, na žalost, i dalje ne piše dobro. Ona je i nadalje talac svojih političara, čiji je životni kredo utemeljen na maksimama krvi, tla i niskobudžetnih intelektualnih i vrijednosnih kapaciteta. Većina njih otvaranje zemlje prema svijetu i u njemu uspostavljenih upravljačkih standarda shvatila je kao tešku prijetnju njihovu političkom opstanku. Novouspostavljena konstelacija snaga, čija se načela, pravila i propisi moraju poštivati, nisu situacija u kojima bi se ortodoksna pašalićevština mogla osjećati dobro. Pravna država, građanske vrijednosti, politika suživota i naslanjanja na samo pozitivne strane hrvatske povijesti –nepoznato je politici koja je Hrvatsku već jednom stajala života. Pašalićev Hrvatski blok u eri račanizma traži svoje uskrsnuće kroz mlade koji bi propaloj politici trebali udahnjivati vjetar u leđa za reprizu jedne od cijelog svijeta stigmatizirane fundamentalističke platforme.

Netko tko je svojim pogrešnim terapijama kompletnu državu doveo u kancerogenu fazu svakako je posljednji s kompetencijama da odstrani oboljelo tkivoVjerski i nacionalni fanatizam što ga uporno uzgaja Pašalićeva sljedba – sviknuta na istodobno agitiranje za vječnost tuđmanističkih ideja, najsirovije varijante hrvatstva i rastakanje osnovnih vrijednosti države kao sinonima za pravdu, poštenje i posvećenost interesima svakog čovjeka – jedino je čvrsto uporište na kojem ovaj propali i prokazani političar može graditi svoje šanse za politički opstanak. U tome mu pomažu raznorazni fanatici unovčavanja političke moći. Dugogodišnje prostituiranje s olinjalom hrvatskom politikom mnogima je u zemlji, koja se rado prodavala za svoje europejstvo istodobno prakticirajući najvulgarniju varijantu Miloševićeva balkanskog krvništva, donijelo slavu, imanje i status koji u demokratskim i regularnim varijantama kapitalizma oni nikad ne bi imali. Pašalićev pokušaj da na thompsonizmu i sučevim ćudima stvori pretpostavke za nastanak nove ideologije očuvanja pokradenog i nasilno oduzetog Hrvatima, Srbima, građanima, radnicima i poduzetnicima, političkim sredstvima, samo je reakcija na još uvijek otvorenu i neiskorištenu priliku da se u Hrvatskoj sve stvari stave na svoje mjesto. Račan nije učinio ono što se od njega očekivalo i ono što je obećao, a Sanaderov teret beskrajne društvene i nacionalne štetnosti prakticiranog hadezejstva prevelik je da bi se formirala obećavajuća i osvježavajuća varijanta umjerenog konzervativizma europske provenijencije. Ma kako i jedna i druga opcija bile premekane i preblage prema nedavnoj prošlosti i krivnji za zločin i pljačku, Pašalić njuši vrlo realnu mogućnost provjetravanja na hrvatskoj političkoj sceni koja je prezasićena svakojakim totalitarizmima i prijetvornim polit-komesarima koji javno vrlo lako mijenjaju karaktere, ali nikada svoju ćud političkih zvijeri koje su u stanju učiniti sve ne bi li do kostiju rastrgale i oglodale plijen do kojeg lako dolaze jašući na kroničnom nezadovoljstvu biračkoga tijela. Esdepeovsko i hadezeovsko bratstvo uskoro će se potrošiti jer je matrica na kojoj je nastalo izgubila svoj povijesni smisao. Tuđmanizam više nema izgleda jer je sve što je od njega ostalo potrošio Račan. U tom smislu i kancelaru već istječe rok pa se sezona otvorenog lova na grijehe ovog rigidnog savjetnika-tuđmaniste u traženju izbornih aduta vrlo lako može pretvoriti u još jedan veliki hrvatski obračun.

Pašaliću je potrebna nova zaštita. U ime svoje budućnosti Račan i Sanader neće mu je smjeti dati. Zato ovaj tako lako poseže za simbolima i mitovima najcrnjeg hrvatskog primitivizma i antiintelektualizma kakva bi se postidio i sam Tuđman, na kojeg se ovaj tako često poziva, trošeći i posljednje pozitivne elemente iz ere jednog poludiktatora.

Doktorova svaka vjerodostojnost već je odavno potrošena. Vrhunac njegova ridikulizma zapamćen je u vrijeme otvaranja dosjea u kojem je zabilježeno njegovo policijsko-špijunsko uhođenje nepoćudnih novinara. Pašalić je tada javno okajao svoje grijehe i vrlo brzo uprizorio javnu komediju u kojoj je hinio svoju preobrazbu u dičnog demokrata. Na sreću, farsičnost njegovih komičnih poteza kojima pokušava zadržati političku važnost iza koje se krije samo gola borba za očuvanje privilegija stečenih tijekom savjetovanja vrloga vladara, pred naletima opravdanih zahtjeva ogorčenoga građanstva da se računi podmire do kraja, postaje očita. U tom pomahnitalom ludilu u kojem se ispucanim noktima pokušava othrvati neminovnom padu u bezdan potrošene prošlosti, Pašalić svoje posljednje trenutke pronalazi u simbolima propale Endehazije, u čudima od kojih se distancira i sama Crkva. Svjestan da je došao do samog kraja, okreće se prošlim životima i propalim režimima, gdje se u normalnoj politici sasvim sigurno ne traži budućnost. U takav jadan pokušaj krajnje trivijalizacije politike ne vjeruje ni on sam, pa stoga tako često poziva mlade da ožive nešto što se oživjeti ne može i u što se ni on ne uspijeva uživjeti.

Njegova trenutačna uloga u hrvatskoj političkoj stvarnosti zapravo je opscena. Novinske tiraže teško bi opstale bez cirkuseraja što ga širom zemlje provodi ovaj politički i svakojaki gubitnik zastrašen od novih opcija koje bi Hrvatsku, suočenu s nedjelotvornošću komunističko-hadezeovske varijante, mogle uzdrmati u sljedećim godinama. Njega više nitko ne shvaća ozbiljno, čak ni najmorbidniji petparački bilteni opsjednuti onostranim i izvanzemaljskim.

Pašalić je zainteresiran za svoju, ovaj put samo ljudsku kožu. Cijela predstava oko njega i služi samo zato da bi se još neko vrijeme skrenula pozornost s njegovih stvarnih problema, a to svakako nije njegova briga za ugroženost nacionalnih interesa nego ponajprije strah da će se desiti njegovo definitivno prizemljenje na mjesto odakle je i došao – ordinaciju provincijskog liječnika i njene perspektive iz koje svaka karijera, pa i ona pogrešna i umočena u nedopušteno i nemoralno izgleda bolje od mjerenja tlaka i pisanja recepata.

Doktor očito nije svladao ni temelje primarnoga zvanja, a da bi cijeloj naciji mogao određivati dijagnozu i propisivati odgovarajuće liječenje od kolektivnog bunila u koje ga je doveo režim kojem je ovaj bio jedan od ključnih kreatora i izvršitelja. Netko tko je svojim pogrešnim terapijama državu doveo u kancerogenu fazu svakako je posljednji s kompetencijama da odstrani oboljelo tkivo.

U tom smislu valja reaktualizirati Mesićev savjet što mu ga je dao na inkriminiranoj večeri, predlažući mu da se vrati liječničkom pozivu i unaprijedi svoja znanja. Državni interes za tako nešto je golem pa njegov nastavak školovanja treba obilato financirati iz državnog budžeta. Hrvatski nacionalni interesi tada će biti očuvani u najboljem smislu te riječi.