Davno, davno, još davnije, u pradavna vremena, Zeusovim konjima upregnutim u božanske dvokolice otpadnu potkove što bijahu zapele za munju koju je hitnuo njihov gospodar, ljut što ga na Olimpu više nitko ne sluša. U ludom trku spuste se s neba i zaustave na nekoj morskoj obali. Već malo primiren, Zeus pogladi konje, a onda poče silnim glasom naređivati Hefestu, bogu kovača, da zlatnim potkovama hitro potkuje njegove miljenike. Ali Hefest mu odgovori s Olimpa: “Nisi mi želio pomoći kad je Ares obljubio moju ženu Afroditu, pa sada gospodaru potkivaj sam!” Njegovu prigovoru priključiše se i ostali nazočni bogovi i boginje, optužujući Zeusa zbog nemara i samovolje. Pa kad se sve stišalo, on doista ostane sam na onoj pustoj obali, gnjevan na svoje neposlušne podložnike, ali i na sebe samoga, jer ih je u božanskoj sebičnosti doista bio malo zapustio.

Otkad je Zeus ugušio pobunu bogova, ukusnu ribu zovu Zeusov kovač i neštedimice je love“Promijenit ću sve kad se vratim na Olimp! Ali kako da tamo stignem, a ne ozlijedim svoje vjerne konje”, stade jadikovati i sjedne na neku hrid uz samo more. U to se začu lagano roktanje, a tada se iz dubine izvi neka sjajna prilika i iskoči na obalu, udarajući pri padu repom o kamen kao čekić po nakovnju. Pa se i ona umiri. Zeus je s divljenjem motrio oštre leđne peraje i ratobornu nazubljenu glavu, zelenkasto tijelo, po rubovima oklopljeno bodljama. “Pojedi me i potkovat ćeš svoje konje”, reče neobična riba. Još uvijek zbunjen Zeus je uze među prste i oprezno zagrize po bokovima, kao da je začaran. Dotad nepoznat okus preplavi mu usta te on nastavi jest i uživati sve dok nije sasvim oglodao požrtvovno biće. Njegov slatki okus svejednako se osjećao pod nepcem, ljepljiv, silazio je sporo niz grlo, a onda se rastapao u božanskom trbuhu poput nektara.

I bio bi malo prilegao i sasvim se prepustio uživanju da slučajno ne baci pogled na oglodani riblji kostur i u pravilnom nizu kostiju prepozna kovački alat, koji mu je sada toliko nedostajao. “Ovo ti nikada neću zaboraviti, ribo. Više ti bez mog dopuštenja ne smije nitko nauditi, bilo od bogova, bilo od ljudi.” Pa s gornje strane riblje glave odvali mašice, s donje vilice čekić, s obraza nakovanj, a od onih strašnih bodlji izabere sebi čavle i u tren oka opet potkuje svoje konje. Uspe se na dvokolicu i pojuri nebom prema Olimpu. “Od sada se zoveš Zeus Halkeus i pod mojom si osobnom zaštitom. I doista, od dana kad je Zeus, vrativši se na Olimp, ugušio pobunu bogova, stali su ljudi nazivati ribu Zeusovim kovačem, a zbog legende o njenom osobitom okusu neštedice su je lovili, ne obazirući se na Zeusove prijetnje, budući da mu je moć u carstvu njegova brata Posejdona ionako bila mala, reklo bi se nikakva.

Zbog toga je ubrzo izostavljeno samo Zeusovo ime, a slasni stanovnik podmorja nazvan je samo kovač, a otkad je Isus Petru na Galilejskom jezeru zapovjedio da iz ribljih usta izvadi novčić za porez, po cijelom Sredozemlju nazivaju ga i svetim Petrom, rjeđe Isusovom ribom, a još rjeđe Kristovim i Petrovim pijetlom, zbog kovačeva neobična glasanja kad je ulovljen. Po nekima, sasvim nalik onom glasovitom kukurijekanju prije kojeg je ribar Šimun, tada već apostol Petar, tri puta zanijekao Božjeg sina. Kako bilo da bilo, kovač, faber, rarus faber i Zeus faber, nazivaju ga i Ovidije, Plinije i Kolumela, a humanistički ihtiolog i prirodoslovac Gyllinus najrječitije nam sažima isprepletanje legendi o ovoj neobičnoj ribi tvrdeći da je “Zeus ili kovač oblasta oblika, kojeg su Grci halkeusom nazivali, a danas ga u hramovima i Kristovom ribom zovu, kao što su ga jednom znali zvati Zeusom Jupiterom.

Rimljani ga nazivaju svetim Petrom ili zbog izgleda posudom ili vjedrom, dok ga u Dalmaciji još i danas zovu faberom – kovačem, jer su mi oni tamo objasnili, nakon što sam ih pitao na najljepši način, da su mu sačuvali staro ime jer mu kosti izgledaju kao alat koji je potreban kovačima”.

Takav kovač ili sanpiero jedna je od najtraženijih riba na Sredozemlju, ali i na atlantskim obalama. U zahtjevnijim kuhinjama poput francuske, kovača filiraju, prže, poširaju, kuhaju na pari uz razne umake. U Njemačkoj i Engleskoj, gdje ga zovu John Dory, pliva u vrhnju i začinskom bilju, a na starim obalama još starijeg Mediterana izjedaju svaki njegov djelić, od glave do repa, tako da od ove iznimne ribe ostane samo hrpa kostiju, ili podvodnog kovačkog alata. Ona znamenita Renee de Grossouvre, u staroj francuskoj kuharici njezine bake, ovu ribu koja nema ljuske te je ne treba strugati uspoređuje s najboljim slasticama iz mora: “Meso kovača slično je jastogu. Kuha se u obarku (u ribljem temeljcu s maslom i vinom, op. a.) i služi kao toplo, ali i kao hladno jelo. Kad je kuhan, izdvojite filete da biste ih poslužili hladne s raznim povrćem u majonezi ili s umakom od češnjaka. Vaši gosti će se uvijek razveseliti ako im poslužite kovača. Topao je također vrlo ukusan, s umakom od vrhnja ili toplim tartar umakom.”

Pa ipak, meni se pri kuhanju današnjeg jelovnika učinilo da naš šanpijero ili kovač zaslužuje da ga po starinski pojedemo cijeloga, uživajući prije gozbe u njegovim ratobornim oblicima i izbočinama koje ne iščezavaju ni kad je riba pečena, pržena ili kuhana, neki kažu čak ni onda kad je primimo za tamne kolobare na bokovima po kojima je također poznat. Otiske prstiju Zeusa kovača, pa potom pozlaćene prste ribara Šimuna koji je, kažu, nakon što je iz šanpijerovih usta izvukao novčić, rastužen zbog njegova glasanja nalik na plač, ribi poklonio život i opet je vratio u vodu. Bez obzira na to što je po Novom zavjetu taj plač više nalikovao na kukurijek zloslutnog pijetla, a po starogrčkom vjerovanju, roktanju ili udaranju čekića, glasanju neobične ribe, koja je svojim kostima kao alatom pomogla Zeusu, pri gašenju ustanka zapostavljenih olimpijskih bogova.

Šanpijero na lešo
U malo vode skuhajte očišćenu ribu, posolite, popaprite, podlijte s malo juhe i služite s kuhanim povrćem. (Šanpijero je dobar pripremljen na sve načine.)

Prženi kovač
Manje kovače uvaljajte u mješavinu brašna, krušnih mrvica, soli i papra, pa pržite na ulju dok s obje strane ne dobiju zlatnu koricu. Služite s kuhanim povrćem i tartar umakom. (Kovač se može služiti i topao i hladan, bez obzira na to kako je pripremljen.)

Šanpijero iz pećnice
Na nauljenom limu pecite velikog šanpijera, podlijevajući ga rastopljenim maslom i maslinovim uljem. Kad mu koža uhvati koricu, dodajte malo kuhanog povrća, sve posolite i popaprite i pospite ribanim sirom. Još malo zapecite i služite toplo.