Ove godine za Dan mrtvih dobio sam proljev. Kakva neugodna simbolika. Razboljeti se za Dan mrtvih. I to još od proljeva. Kao da se tijelo samo od sebe pobunilo protiv čitave te priče o odavanju počasti, protiv aranžmana, buketa, košarica, krizantema i plastičnih dušica. Moja je crijevna viroza bila tako jaka da svojim najdražima nisam mogao ni dostojno zapaliti svijeću na Mirogoju. Međutim, gledao sam na televiziji kako drugi pale svijeće svojim mrtvima, kako političari i delegacije odaju počast i kako generali stoje mirno. Pa mi se iz te crijevne perspektive i televizijske distance sve više čini da su mrtvaci jedan od ključnih faktora koji svakodnevno određuju naše živote. I kako nam, zapravo, ne treba Dan mrtvih, jer je kod nas svaki dan više ili manje posvećen mrtvacima. Oko mrtvih vode se žestoke političke rasprave, mrtvaci su nam u nedavnoj povijesti temeljito posvađani pa i mi, eto, po uzoru na tu zavađenost, živimo svoje male žive živote.

Veliki prodor nove vlasti početkom devedesetih počeo je velikom raspravom oko broja mrtvih u Jasenovcu. Neki su te brojke pumpali do neslućenih razmjera, a neki ih opet smanjivali, kao da je tu o količini riječ. A stvar je u tome što je o količini uvijek riječ samo iz perspektive količine, odnosno množine, naroda, a ne pojedinca. O broju se, naime, raspravlja iz širokih narodnih perspektiva i s neprestanom upućenošću na kolektiv. Naime, i vrijednost mrtvaca valorizira se iz perspektive kolektiviteta. Nema ništa efikasnije za proizvodnju neprijatelja i pothranjivanje mržnje od mrtvih mučenika. Upravo stoga se i ubijenim ljudima toliko često manipulira na razne načine. To je onaj politički nerv koji je svako sjećanje i pijetet kadar pretvoriti u manipulaciju, a Bleiburg i Jasenovac transformirali su se tijekom prošloga desetljeća u masovne grobnice za žive. To se svake godine tako lijepo vidi na Dan mrtvih. Zato me je valjda i spopao ovaj proljev, i bit će da je to manje reakcija na virusnu infekciju, a više neka zlobna psihosomatska opomena. Pri tom je prilično zanimljivo kako su mrtvi za manipulaciju obično mladi, tragično stradali na nekom frontu ili u nekom logoru, i gotovo redovito se o njima govori u množini, bez obzira na to jesu li stradali na Bleiburgu, u Jasenovcu ili Domovinskom ratu. To su naši mrtvi heroji čija se imena grupno nalaze na različitim spomen-pločama diljem zemlje. To su naši preci s metkom u glavi koji nas još uvijek tako temeljito određuju da od njih ne možemo pobjeći ni jednog dana u godini. Uvjeren sam stoga da bi u ovoj zemlji valjalo ustanoviti Dan živih. Eto, barem jedan dan u godini kada bi se malo više pažnje posvetilo živima. Naravno i životu i životnim problemima kao što su nezaposlenost, ekonomska stagnacija, sramotne mirovine i sramotne plaće. Ljudi bi se sretali na ulici i s osmjehom od usta do usta čestitali si Dan živih kao što si čestitaju Božić ili rođendane. Bio bi to kao veliki rođendan za sve nas. A ljudi iz poduzeća masovno bi išli u restorane, kao što se išlo za Dan žena, pa bi se uz iće i piće slavilo žive, kao što se danas uz iće i piće proslavljaju mrtvi.

Doduše, i Dan mrtvih je, zapravo, za žive. Ali za žive iz perspektive mrtvih i sjećanja na njih. Meni je to oduvijek bio jedan od najradosnijih blagdana, kao što i neke sprovode pamtim, zapravo, po radosnim stvarima. Ono što nakon sprovoda ostaje, kao uostalom i nakon pohođenja grobova, jest veselo zajedništvo preživjelih. I to su za mene oni pravi Svi sveti, blagdan koji ne bih volio zaboraviti kao što bih sada volio trajno izbaciti iz sjećanja generalske počasne straže i sav taj nekrofilni politički kič. U našoj kući Dan mrtvih oduvijek je bio veliki blagdan zajedništva. Sastala bi se cijela porodica u bakinu stanu u Medulićevoj ulici pa bismo uz stalni jelovnik (goveđa juha, junetina lešo i purica s mlincima) slavili to zajedništvo živih. Ali naše je sjećanje na mrtve bilo strogo individualno. Ponekad i pomalo apstraktno. Recimo, kao kad sam zamišljao kako je zapravo izgledao i kakav je čovjek bio moj deda Ilija, kojega, nažalost, nikad nisam imao prilike upoznati jer je umro od raka pluća par godina prije nego sam se rodio. Isto tako, razmišljao sam tada o mom drugom dedi, Benjaminu, kojega isto tako nisam imao prilike upoznati, a čiji je pastelni autoportret visio u našem dnevnom boravku. To je bila, dakako, dječja perspektiva i moji su mrtvi tada bili apstraktni kao što je, uostalom, i sama smrt bila u domeni apstrakcija. Danas, kad me ovaj psihosomatski proljev spriječio da odem na Mirogoj, moji su mrtvi itekako konkretni, a između mene onda i mene danas stoji trideset godina. To su ljudi s kojima sam proživio dobar dio života i sada njihovu odsutnost osjećam kao neku vrstu okljaštrenosti, gotovo kao oblik invaliditeta. I zato u ovom usranom stanju, osim gađenja na tu kolektivnu priču, osjećam i tugu zbog najdražih koji su, eto, s one strane.

Ima, međutim, u toj priči o smrti i umiranju i jedan zanimljiv aspekt. Nevjerojatno je koliko se čovjek kojem su svi umrli osjeća slobodnim. Ponajprije slobodnim od straha od smrti, jer oni koji su jednom umrli više ne mogu umrijeti. Ono najgore se već dogodilo i nije potrebno svakodnevno strepiti hoćemo li izgubiti najdraže. Zvuči strašno, ali smrt nije samo oslobođenje za mrtve, kako je ponekad za utjehu želimo prikazati, nego u dobroj mjeri i oslobođenje za žive. Oslobođenje od straha, ljubavi, stida, sputanosti, odgovornosti, nježnosti, praznika, noćnih bdijenja, tuđih boli, dodira, šamara, teških nedefiniranih šutnji, čudnih odgovora, plača, zajedničkog sanjkanja, seksualnih neugodnosti, brige…