Juli Zeh u Zagrebu: u njezinu mračnom romanu svi građani imaju ugrađen čipJuli Zeh, jedna od najistaknutijih suvremenih njemačkih književnica, predstavila je prošlog tjedna u Zagrebu svoj posljednji roman "Corpus delicti. Proces", nedavno preveden na hrvatski u izdanju Frakture. Juli Zeh sa 37 godina iza sebe ima objavljenih devet knjiga, ali i velik utjecaj u javnom životu Njemačke - pravnica po profesiji, koja je uz književnost studirala i ljudska prava, jedan je od najvećih autoriteta u mlađoj generaciji njemačkih intelektualaca koji sudjeluju u javnim raspravama, a tjednik Spiegel svojedobno ju je proglasio jednom od najutjecajnijih žena u Njemačkoj. Poznata kao oštar sugovornik, neizbježan je gost u političkim televizijskim emisijama, a vrlo je tražena autorica kolumni i komentara za najprestižnije njemačke listove.

Iako se dosad u romanima uvijek bavila problemima suvremenog društva, poput trgovine drogom ili nasilja među maloljetnicima, "Corpus delicti" prvi je njezin politički roman. Kroz glavni lik Miu Holl, 30-godišnju uzornu građanku koja živi u skladu s "Metodom" - skupom diktatorskih pravila kojih se moraju pridržavati građani žele li biti dio sistema, Juli Zeh kritizira izmjene zakona koje su pod izlikom povećanja sigurnosti građana donijele zapadnoeuropske zemlje nakon terorističkih napada u SAD-u i Europi, a zatim i čitav društveni sistem koji vodi prema apsolutnom gubitku slobode građana.
Jedna od glavnih tema romana je gubitak privatnosti i slobode u sistemu koji ima ogromnu kontrolu nad građanima. Roman je opisan kao znanstvena fantastika na tragu Orwellove "1984.", ali vi to ne biste tako nazvali?
- Ne bih. Kad sam počela pisati, odlučila sam ništa ne izmišljati. Sve što piše u knjizi, već postoji, ili se na tome barem počelo raditi. U romanu, recimo, likovi imaju pod kožom čip koji sadrži sve njihove podatke - što već postoji u SAD-u. Naravno, još uvijek nije obavezno, u fazi je testiranja, ali mislim da je pitanje vremena kad će biti uvedeno. Ni protiv toga vjerojatno neće biti prevelikog otpora jer, kao i u drugim slučajevima, i to će biti predstavljeno kao usluga koja će građanima olakšati život. Na primjer, tim će se čipom moći platiti, recimo, piće u noćnom klubu. "Ne treba vam torbica, novčanik, kartice, osobni dokumenti, sve vam je na jednom mjestu. Bit ćete sigurniji, uvijek ćete znati gdje su vam djeca, jer čip sadrži GPS sustav", argumenti su kojima pokušavaju privući ljude i zaista već surađuju s nekim klubovima u kojima se piće može tako platiti, a trenutačno se obavljaju istraživanja da se vidi štete li oni organizmu, izazivaju li kakve bolesti ili poremećaje. Osnova je današnje argumentacije: "To će vam olakšati život i učiniti vas sigurnijima." Tako stvari danas funkcioniraju. Bitno je samo da ljudi misle da su slobodni i da sami odlučuju pa će pristati na sve što im je dobro prezentirano. Demokracija se zaista pretvara u Orwellov sistem. Naravno da ne znam hoće li zaista biti tako i naravno da se nadam da neće, ali već danas postoje vrlo dobri temelji za to.
Povod za pisanje ovog romana bilo je donošenje zakona u mnogim europskim zemljama, uključujući Njemačku, koji dopuštaju sigurnosnim službama veliku kontrolu nad građanima.
- Ti novi zakoni daju izravne ovlasti vladi i sigurnosnim službama poput policije i tajnih službi da nadziru privatnu komunikaciju građana, ali i da nekoga uhite iako nije sumnjiv u pravnom smislu. Drugim riječima, za uhićenje je sada dovoljno da policija ima tek nekakve podatke o tome da je netko nešto možda planirao - time se strahovito povećava moć sigurnosnih službi i smanjuje sloboda građana, i to se sve zbiva gotovo bez ikakva otpora građana. Oni se bez pitanja odriču svojih prava. Problem je što se većina tih novih mjera odnosi na elektroničke medije i telefoniju, nad čime je kontrola nevidljiva. Građani ne znaju prisluškuje li netko njihove pozive i čita li njihove mejlove, a još je gore što čak i među intelektualcima i političarima ima mnogo onih koji kažu: "Baš me briga. Nemam što kriti i dok god ne znam što rade, ne zanima me." Ne mogu to razumijeti, ali tako je.
U romanu "Corpus delicti" prikazujete kamo to može odvesti. Kamo?
- Ideja je ljudima obećati život bez rizika, sigurnost ne samo od terorizma, nego i u privatnom životu. "Mi imamo recept za vas kako voditi savršen život bez ikakvih rizika za vaše zdravlje i vašu osobnu sigurnost", moto je vlade iz mog romana, što nije daleko od stvarnosti. Prezentiranje kontrole i manipulacije pod krinkom interesa građana sistem je koji je stvaran. Sigurnost je nekad bila instrument za druge stvari, poput slobode. Sloboda je bila cilj, a sigurnost sredstvo. Danas je obrnuto. Život bez rizika ne postoji, mrtav je, bez slobode. Ljudi se danas toliko boje svega da će prihvatiti svakoga tko im obeća život bez rizika. Odriču se slobode u ime sigurnosti i misle da su postigli dobar dogovor - a postigli su najgori mogući. Ljudi se još na kraju zahvale na tome što su im oduzeta prava. I takav se sistem javno ne kritizira, ne raspravlja se o njemu.
U vašoj "Metodi" iz romana jedno od najvažnijih pitanja je zdravlje i građani se striktno moraju držati pravila što smiju, a što ne smiju jesti, piti i raditi. Za to ste također ideju dobili u stvarnosti?
- Jedan od najvećih problema zapadnog društva je demografsko pitanje - sve više starog stanovništva i sve manje mladog, koje privređuje, uzrokovalo je probleme s financiranjem socijalnog sustava i zdravstvenog osiguranja. Jedna od solucija koja u ovom trenutku uglavnom dolazi iz EU, ali i iz nacionalnih vlada, jest stvoriti sustav u kojem je jasno definirano što će zdravstveno osiguranje pokrivati, a što neće. Drugim riječima, pokušavaju povezati bolest s krivnjom i, ako osoba nije kriva za bolest ili ozljedu, trošak liječenja bit će pokriven, a ako je kriva, neće. Ako je bolesnik pušio, jeo masno, pio ili se bavio, recimo, nekim sportom, morat će sam platiti. Već sada postoji špranca, a katalog štetnog ponašanja samo se povećava. Argumenti su već sad plasirani u javnost. Pitanje "zašto bih ja platio pušačka pluća svog susjeda ili nečiju komplikaciju uzrokovanu pearcingom?" ljudi razumiju i slažu se s tim. No to vodi ozbiljnoj selekciji koja će ići sve dalje i dalje, a time se može i uvelike manipulirati. Na taj popis već dolaze i meso, čokolada, masna hrana, a počelo se govoriti i o tzv. pasivnom pijenju. Rade se istraživanja kojima se pokušava potvrditi da, ako netko u vašoj blizini pije, udišete sitne čestice alkohola koje se šire kroz njegov dah i ulaze u vaša pluća, što je još opasnije od pića samog i može uzrokovati rak. O tome se ozbiljno priča i sigurna sam da će kroz studije to i uspjeti dokazati - to barem nije problem. Pasivno pijenje nije vic i, koliko god se tomu sada smijali, sjetimo se da su se prije 20 godina ljudi smijali i pasivnom pušenju. Na temelju toga je i nastala ideja o Metodi iz romana, samo sam ju nadogradila. U sistemu iz romana socijalni sustav je pao, nisu ga više mogli financirati i rekli su: "Možemo ga financirati samo ako se svi ponašaju u skladu s pravilima. Ne možemo si priušititi rizičan život i ljudi su to prihvatili; moraju spavati određeni broj sati, vježbati određeni broj sati, jesti samo dopuštene stvari i poanta je da si ljudi ne mogu dopustiti da obole i njihova je obaveza da ostanu zdravi. I oni to zaista jesu. Ali su izgubili slobodu.
Trenutačno pišete dramu koja će biti izvedena u zagrebačkom ZKM-u, u sklopu hrvatsko-njemačke kazališne suradnje. O čemu se radi?
- Zagrebačka premijera bit će u rujnu iduće godine. Riječ je o suradnji između ZKM-a i njemačkog kazališta Schauspiel Braunschweig. Drama je još u nastajanju, pišem ju na njemačkom, ali će biti izvedena na hrvatskom u režiji Ivice Buljana.
O čemu će govoriti? Spominjao se cepelin?
- Ne, to oni misle da će biti o cepelinu. Zapravo pišem o kravama - o tome kako suvremene farme krava funkcioniraju. Postoji nova znanost, odnosno tehnika, nazvana masovni menadžment, kojoj je cilj postići da velika grupa radi ono što želiš bez prisile. Na tim suvremenim farmama nema nasilja; krave ne tuku, ne guraju, zapravo ih uopće ne diraju. Kako bi postigli da one odu gdje bi trebale, u ogromnoj zgradi u kojoj su one stalno u pokretu nude im se usluge - ako, na primjer, žele otići u prostoriju s hranom, moraju prvo proći kroz dio u kojem će ih strojevi pomusti. U tim zgradama nema ljudi, sistem je visoko organiziran, maksimalno učinkovit i jeftin - odlična metafora za današnje društvo u kojem je nasilje zamijenjeno uslugama. I mi na to pristajemo, jer nam je objašnjeno da je to za naše dobro.
I roman "Corpus delicti" nastao je iz drame, koja je doživjela velik uspjeh u Njemačkoj. Kako ste se odlučili pretvoriti je u roman?
- Bila je toliko politička da sam je željela staviti na papir kako bi bila dostupna ljudima. Kazalište je lijepo, ali je problem što traje samo u tom trenutku. Htjela sam je nekako ovjekovječiti, da ne nestane.
Svaki vaš roman dosad, iako upakiran u kriminalističku priču, ukazuje na neki od problema današnjeg društva. Imate li dojam da njima nešto mijenjate kod čitatelja?
- Znam da mijenjam. Otkad je moja svekrva pročitala "Corpus delicti", smijemo pušiti u njezinoj kuhinji. Nazvala me čim je završila s čitanjem i rekla: "Oprosti što sam vam branila pušenje, odsad je dopušteno." Znam to i po mejlovima čitatelja koje primam, ali i po reakciji medija. Nakon objavljivanja ovog romana prvi sam put dobila i političku reakciju na tekst, i novinari i kritičari ovoga puta nisu govorili samo o priči, jeziku, stilu, nego su se zaista pozabavili samom idejom romana i njegovom političkom pozadinom.
U televizijskim emisijama čest ste i oštar sugovornik, koji najčešće argumentima nadjača ostale goste. Jedna ste od vrlo rijetkih javnih osoba svoje generacije s tolikim utjecajem u javnosti. Kako to objašnjavate?
- To je vrlo jednostavno: nemam gotovo nikakvu konkurenciju. Mlađi ne govore često u javnosti, a stariji su već odavno prestali razmišljati. Što se mlađih autora tiče, ne znam zašto šute, no pretpostavljam da se boje. I zato, kad urednici emisija traže sugovornike za neku temu, uvijek imaju isti problem: svi potencijalni sugovornici su političari, i to muškarci stariji od 65 godina. Ne bi li razbili tu šablonu, traže mlađu ženu, koja nije političarka - i ne mogu naći nikog osim mene.
Zašto se mlađi autori boje govoriti? Mogu li izgubiti neki angažman zbog izjave?
- Moguće je, ali problem je što se većina mladih, poput mene, ne svrstava na stranu neke stranke, ne zanima ih podjela na ljevicu i desnicu. A kad govoriš u javnosti, sam si. Nema stranke iza tebe koja će ti pljeskati ili ti pomoći ako budeš kritiziran, a mediji su zaista vrlo moćni. Ako te požele uništiti, uništit će te. I to gledamo stalno, svake godine imamo barem jedan skandal u kojem neka javna ličnost bude uništena medijskom kampanjom kao u srednjem vijeku, samo drukčijim metodama. Zato mogu shvatiti zašto ljudi ne žele riskirati. Moji kolege kažu: "Zašto bih se upuštao u to? Dovoljno je da kažem nešto što se nekom neće svidjeti i što će biti izokrenuto, izbit će skandal i moja će karijera biti uništena."
Vi se toga ne bojite?
- Bojim se. Jako. No imam taj inatljiv karakter, ako mi netko kaže da se nešto neću usuditi, učinit ću to iste sekunde. Ipak, vrlo sam oprezna. Prije nego što odem u neku televizijsku emisiju, suprug i ja dvije-tri večeri detaljno raspravljamo o tome kako nešto reći. I to dokazuje da se bojimo, jer nema svrhe prijeći granicu i pokopati se. Trudim se provocirati i govoriti otvoreno, ali nekad to ipak radim sa zadrškom.
Kakvo je javno mnijenje u Njemačkoj trenutačno s obzirom na ponovno pružanje financijske pomoći Grčkoj, nakon što prošli zajam nije postigao očekivane rezultate?
- Teško je reći. Angela Merkel je na samom početku, kad je počela grčka kriza, pokušala igrati na ksenofobiju, rekavši da su Grci lijeni, malo rade, stalno su na godišnjem i sami su krivi. Smiješno je što upravo Nijemci imaju najviše slobodnih dana u cijeloj Europi, više od 40 dana. Zbog toga su se mnogi smijali kad je to rekla. Isto tako, mi ne radimo dugo - službena dob za odlazak u mirovinu je 60, odnosno 65 godina, ali mnogi u Njemačkoj prestaju raditi već sa 55. Počele su stizati i mnoge kritike iz ostalih europskih zemalja zbog takvog stava Njemačke, počeli su pritisci globalne ekonomije i većina je prihvatila da moramo pomoći, jer će njihov slom utjecati na sve nas. Sada je situacija takva da više nitko ne razumije što se događa i kamo to vodi, svi imaju osjećaj da moramo nešto učiniti, ali nitko ne zna što. Nijemci su vrlo podijeljeni. Da sjedim s nekolicinom prijatelja u baru, dvojica bi rekla: "To nema smisla, ne dajmo im naš novac." No druga dvojica bi rekla: "Njemačka profitira od EU i od eura, moramo to štititi." Ja nisam ekonomski stručnjak, ali mi se iz povijesnog iskustva čini najgore usred krize mijenjati principe, što se često događa. U krizi treba ostati pri principima, u ovom slučaju pri europskim integracijama, i ja bih rekla da im treba pomoći kako ne bi kolabirali. Sada iz svojih rupa izlaze mnogi koji kritiziraju EU i huškaju protiv pomaganja siromašnijim državama, ali to je vrlo opasan stav. Mislim da takvima trenutačno ne treba davati prostora, kao što je Merkel učinila na početku.
Osim što ste nekoliko mjeseci živjeli u Zagrebu radeći u Njemačkom veleposlanstvu, proputovali ste poslijeratnu Bosnu i Hercegovinu i o tome napisali knjigu "Tišina je šum: Putovanje kroz Bosnu". Kako ste se na to odlučili i kakvi su bili vaši dojmovi? Na putu ste doživjeli vrlo oprečna iskustva, od toga da ste umalo bili silovani, do toga da ste upoznali mnogo divnih ljudi.
- Željela sam vidjeti kako izgleda europska zemlja nakon takve strahote. Specijalizirajući međunarodno pravo, puno smo govorili o ratu, koji se u pravu smatra skandalom. I sad se on dogodio usred Europe i nitko nije znao kako da reagira. U akademskim krugovima o sukobu se svakodnevno raspravljalo, ali nitko od nas nije bio ondje. Smatrala sam da to nema smisla, da moram otići tamo i vidjeti to o čemu teoretiziramo. Najvažnije što sam shvatila jest da je tzv. Balkan, odnosno prostor bivše Jugoslavije, zaista dio Europe. U Njemačkoj je Jugoslavija dugo bila doživljavana samo kao turistička destinacija i domovina jeftinih radnika, a onda je počeo rat. U tom su trentuku svi odlučili da to nema nikakve veze s nama. "Pustimo divljake nek se kolju, to su ionako oduvijek kroz povijest radili. Oni nisu naša braća i sestre, oni su druga vrsta", zauzet je stav. Čak se zaboravilo da ste zemljopisno toliko blizu, kad sam prijateljima pričala koliko mi je trebalo da stignem do Sarajeva vlakom, nisu mogli vjerovati. Mislili su da je udaljeno 10.000 kilometara - takva je slika stvorena. Poanta svega je da, kad ljudi žive u miru i slušaju da se netko negdje uzajamno ubija i siluje, automatski zaključe da se radi o monstrumima, a ne o ljudskim bićima. Jednostavno ne mogu shvatiti da se takve stvari mogu događati među ljudima koji su bili susjedi, prijatelji. No kad odeš tamo, shvatiš da su savršeno normalni, baš poput tebe, i shvatiš da se isto može dogoditi i tamo otkud dolaziš.